O knjizi:
Dana 14. srpnja 1099. godine, križari su došli pred vrata Jeruzalema. Do tog trenutka ljudi mnogih vjerosipovijesti živjeli su mirno unutar zidina ovog velikog grada. Ovo je vjerojatno posljednji dan mira u njihovim životima i svi su u izbezumljenoj žurbi, nastojeći se pripremiti za nadolazeću bitku. Neki od njih okupljaju se oko misterioznog Grka kojeg zovu Kopt, i postavljaju mu pitanja koja im pritišću srca; pitanja o budućnosti, tjeskobi, porazu, neprijateljima, odanosti… Ove razgovore bilježi mladić kako bi ih sačuvao za nadolazeće generacije. Napravljene su mnoge kopije tog rukopisa, na arapskom, hebrejskom i latinskom, a jedna od tih kopija, napravljena oko 1307. godine, dolazi u ruke arheologa Sir Waltera Wilkinsona 1974. godine. Cijela knjiga je zapravo, kaže pripovjedač, transkript tih razgovora. 
Moj osvrt:
Ne znam ja što ću s tim Coelhom. Toliko puta sam ga pokušala zavoljeti. Kada po novinama čitam odgovore raznih ljudi na pitanje o tome koja im je najdraža knjiga ili koja im je knjiga promijenila život, odgovor Alkemičar se javlja gotovo jednako često kao i Mali princ. Pritom je moguće da je većina njih Malog princa pročitala prvi (i jedini) put u osnovnoj školi, a Alkemičara u srednjoj, pa vjerujem da se većina s naklonošću prisjeća ovih knjiga iz jednog prostog razloga – bile su relativno kratke. Pročitala sam i ja tog Alkemičara u srednjoj školi. Morala sam, što ću, peer pressure je zafrkana stvar. A i skužila sam da neki nastavnici milo gledaju ljude koji tvrde da su to pročitali. Vrlo lako moguće da me vlastita neinteligencija spriječila da razumijem dubinu tog djela i da ostanem trajno zadivljena svim tim poukama. Moja pamet me, štoviše, toliko iznevjerila, da sam ga kasnije pročitala još dva puta u nadi da će moj zreliji i odrasliji mozak lakše prepoznati sve te mudrosti od kojih sjedneš na dupe, zvekneš se dlanom po čelu i konačno izvedeš par korektivnih zahvata nad vlastitim životom. Jok. Not me. Dala sam onda šansu i drugim djelima. Na obali rijeke Piedre sjela sam i plakala. A ja sjedila na splitskoj rivi, čitala i plakala za novcem koji sam pola sata prije ostavila u knjižari. Računala sam onda da se sigurno nešto izgubi u prijevodu i da ću, čim budem mogla čitati na engleskom, sigurno bolje proniknuti u te nadahnute divote. Jok #2.
Svugdje se piše da je jedan od najutjecajnijih pisaca danas, knjige mu se prevode na više od 78 jezika i svaku u pravilu proda u milijunima primjeraka. Mora postojati razlog za to, zar ne? Eto, ja ga ne vidim. Vjerojatno guram nos u krivi žanr.
Što me to zasmetalo u ovoj knjizi? Dosta toga. Prije svega, forma mi je daleko od ikakvih „razgovora“ između naroda i Kopta; oni postave pitanje, on drži monolog na zadanu temu. Nitko nakon toga nema nikakvih dodatnih pitanja. Svima je sve jasno. Osim meni.
Ljudi Jeruzalema su prestravljeni i izgubljeni; bitka je sukob je neizbježan. Svi okolo jure k’o muhe bez glave, tražeći pravi način da se pripreme za ono što ih čeka sutra. Kako se Kopt osjeća? Veli Coelho: „The Copt appeared to savor the general confusion.“ Savoring? (engl. uživati, naslađivati se, itd.) Nije to malo poremećeno?
Prvo od pitanja koje mu “netko iz mase“ (pozdrav, moji Bosanci, znam da ste ovo prepoznali) postavi je vrlo goruće i očekivano za situaciju: „We all know what awaits us tomorrow“, said another man. „Wouldn’t it be better to discuss how to negotiate for peace or prepare ourselves for battle?“ Kopt smatra da je to banalna i površna tema u tim trenucima. Misli da postoje bitnije stvari o kojima treba raspravljati u tom ograničenom vremenu do isteka života: „Therefore, we will speak about our daily lives, about the difficulties we have had to face. This is all the future will be interested in…“
Ovaj, Gospon Kopt, ako niste primijetili, eno vam pred vratima grada jedan veliki „difficulty“. Mi iz budućnosti bi htjeli znati kako ste se s tom poteškoćom nosili? Aaah, poučavali ste o bitnim temama: ljepota, neostvarena ljubav, seks, elegancija, sreća. I ponešto o tjeskobi, porazu, samoći, beskorisnosti, čudima, budućnosti, neprijateljima. Možda sam ja primitivna, ali ja bih volila čuti koju pametnu o preživljavanju ili barem spašavanju svojih najmilijih. Da, znam, to je fikcija, izmišljen kontekst-pozornica na kojoj netko poučava o duhovnim stvarima. Mislim da bi sve te lekcije funkcionirale i u nekom drugom okruženju. Možda i bolje nego u tom predratnom, kad je teško povjerovati da se ljudi mirno okupe da slušaju takve stvari. To ja djelomično iz iskustva. Međutim, to je samo moj dojam, ništa više.
Zasmetalo me i to što toliko često „posuđuje“ rečenice iz Biblije, te iz djela nekih istočnjačkih filozofa i mislilaca, ali nikada ne spominje izvor, ne tretira ih kao citate. To su primijetili i mnogi drugi čitatelji.
Zatim slijedi gomila kontradikcija. U jednom poglavlju će vam Kopt reći da je traženje vlastitog jedinstvenog puta hrabro i neophodno, iako će se mnogima činiti da je to sebično. Naša okolina će naviše profitirati od nas ako imamo što ponuditi iz svojih procvjetalih potencijala. Nekoliko poglavlja kasnije, u lekciji o lojalnosti, reći će vam da, ukoliko odlučite tražiti svoj vlastiti put, dogodit će vam se isto ono što se dogodi vazi kada hoće sići s police gdje je poredana uz druge vaze: „…you will be transformed into a pile of broken shards with no value.“
Kada govori o opraštanju, primjerice, reći će: „… to rise above all the insults spoken in the heat of battle, insults which time will soon erase just as the wind erases footsteps from the sands of the desert.“ A malo kasnije će vam reći: „The most terrible of all weapons is the word, which can ruin a life without leaving a trace of blood, and whose wounds never heal.“Pa dobro, daj se odluči! Čita li taj čovjek to što sam napiše?
Nisu mi se svidjele ni lekcije oko toga kako se nositi s neprijateljima. Ukratko, nitko od nas se ne bi trebao preispitivati zbog čega mora ići u bitku, samo trebamo prihvatiti da moramo ići. Zašto? Ah, sudbina, dumbass! „Today’s losers will be tomorrow’s winners, but in order for that to happen, combat must be embraced with honor.“ Ako ovo primijenimo na teška razdoblja u našim životima koja ne možemo izbjeći, moglo bi biti u tome nekog smisla; nešto dobiješ, nešto izgubiš, ali možda u budućnosti možeš bolje. No, ako mislimo na rat, bojim se da oni koji umru danas, bili oni pobjednici ili gubitnici, u budućnosti neće moći biti ništa više nego – pokojni. Sve me strah da se na ovakvim tekstovima odgajaju fanatici.
Međutim, postoje neke doista lijepe misli i pouke (one koje će netko napisati na slike zalaska sunca, pa ćemo ih lijepiti na FB-wall kasnije) o razumijevanju razorne snage tjeskobe, o sreći, njegovanju ljubavi, ljepoti. Predivna je lekcija o razlici između neuspjeha i poraza. Imam i najdraže poglavlje; šesto poglavlje koje govori o promjeni. Iskreno je i snažno. Istrgnula bih ga iz knjige i zadržala, a ostalo bacila.
Nastavit ću čitati njegove knjige, dokle god ih bude pisao i tiskao, u nadi da ću jednog dana vidjeti u njima nešto posebno. Za sada su one meni umjereno simpatično štivo koje jednostavno nema taj life-changing efekt o kojem svi drugi pričaju.
Ako netko misli da mi može otvoriti oči, da shvatim i prihvatim veličinu (i posljedično razumijem popularnost) ovog čovjeka kao pisca, slobodno. Rado ću saslušati. Gledala sam i slušala intervjue s njim. Čovjek ima doista nevjerojatne priče i pronicava opažanja o svijetu i životu, kada govori iskreno i spontano. Voljela bih više toga naći u njegovim knjigama.
Hvala na čitanju!
Iva