Za Nicka i Amy osvanulo je jutro njihove pete godišnjice braka, kada Amy tradicionalno za Nicka organizira “lov na blago”; ostavlja mu zagonetke i tragove koji vode do sljedeće zagonetke i traga, koji konačno vode do poklona za godišnjicu.
No, tog jutra zabrinuti susjed javlja Nicku da su vrata njegove kuće otvorena već satima. Nick odlazi doma i nalazi isprevrtan namještaj i druge znakove borbe. Amy nema ni traga.
Nick i Amy, stvoreni jedno za drugo, strastveno su se zaljubili nekoliko godina prije u New Yorku. No, ekonomska recesija ostavlja ih oboje bez posla. Ostavljeni bez stalnih primanja, sele se u Nickov rodni gradić, daleko od glamuroznog New Yorka na koji su oboje navikli. Amy daje svoj posljednji novac kako bi Nick otvorio kafić, kako bi mogao brinuti za bolesne roditelje te ponovno sagraditi zajednički život u kući koju unajmljuje za sebe i Amy. Iz te iste kuće Amy nestaje na jutro njihove godišnjice braka.
Policijska istraga polako iznosi na vidjelo neočekivana saznanja o životu Nicka i Amy. Nick, iako mu je supruga nestala (i to na tako važan datum), djeluje nedovoljno zabrinuto i pomalo suzdržano, te odlučuje unatoč tome što Amy nema, nastaviti potragu za njenim skrivenim porukama, u nadi da će naići na informacije koje će njemu i policiji pomoći naći Amy. No, kako na vidjelo izlazi sve informacija o Amyinom nestanku, tako sve više one ukazuju na Nicka kao krivca. Svaka nova informacija policiji otkriva da Nick nije osoba kakvom se činio do tada, ali isto tako Nicku otkriva da nije ni Amy…
—o—
Ajme, ajme, ajme… Koja brilijantna knjiga! Priznajem, iako ne znam objasniti zašto, da mi je trebalo malo nagovaranja od strane nekih dragih ljudi da se primim ove knjige i malo samonagovaranja da izdržim dulje od prvih nekoliko poglavlja.
Čitam i mislim: “Da, jedna prekrasno pisana knjiga o bračnom paru čiju ljubav su stavile na kušnju teške životine situacije, ali i zahtjevna monotonost bračnog života. Vidjet ću vjerojatno lijepo napisanu priču o paru koji se polako prestaje voljeti i cijeniti otkada se suoče sa nedostatkom posla, nedostatkom novca, gubitkom doma i stila života na koji su navikli, gubitkom strpljenja i topline spram onog drugog, gubitkom intimnosti i ljubavi. Pratit ću tužnu priču o paru koji tek tragedija dovodi do toga da se trznu i shvate koliko vole jedno drugo i koliko su ono što su imali shvaćali olako, jer su se u lavini tih životnih trzavica jednostavno izgubili iz vida.”
I dobrim dijelom sam bila u pravu, barem u početku. Gledamo priču iz Nickove i Amyine perspektive naizmjenično. Njena počinje sedam godina prije nestanka, a pratimo je kroz njene dnevničke zapise. Njegova započinje nešto prije nego što je saznao za njen nestanak. Obje priče opisuju rasplinjavanje braka i eroziju nekada prisnog i strastvenog odnosa. Kao da gledam one podvodne snimke Titanica; vidimo nepomičnu, potonulu konstrukciju braka, a što dublje ulazimo u cijelo zdanje, sve nas više iznenađuje opseg štete i raspadanja. A osim toga, priče koje pričaju Nick i Amy jedno o drugom se toliko jako razlikuju…
Prvo sam počela navijati za Amy; tako je draga, mila i vesela, tako zaljubljena, tako puna nade i očekivanja. S druge strane, Nick djeluje kao tipično muško, koje iznevjeruje svoju suprugu na puno malih, njemu nebitnih načina. Razumijem to, ljutim se, suosjećam. Sve dok Nick ne počne pričati o Amy; o njenom rigidnom perfekcionizmu, o tome kako ništa što radi njoj nikada nije dovoljno, o njenim lošim i svadljivim raspoloženjima…
Uskoro sam klackala između dvije strane; nisam znala za koga bih “navijala”. I taman kad sam mislila da sam shvatila priču, taman kad sam mislila da sam raspetljala njihov odnos, taman kad sam donijela neke zaključke, shvatila sam da sam tek zagazila u priču, da su se stvari tek u tom trenu zakotrljale u trideset neočekivanih smjerova. Uskoro sam počela na kraju svakog poglavlja imati unutarnje komentare koji su izgledali nešto kao “Opa, gle sad to…”, “Neeeenenene… nemoj me zezat!”, “Auuuu… ček ček ček, STANI MALO!”, “Ne vjerujem… ja ne vjerujem…” i “UUUUUUUU ?/#$& TI SVE, ŠTA JE OVO?” i sl. 🙂
Ovo je jako složen moderni (bračni?) triler od kojeg se paraju živci, od kojeg se grizu nokti i grozničavo okreću stranice, jer se knjiga naprosto zalijepi za prste i mozak i ne možeš stati… To su one knjige zbog kojih se hladi ručak, kipi mlijeko, mamini pozivi se stavljaju na silent… Knjiga je vrlo složena i majstorski osmišljena zbirka hiperinteligentnih likova i nevjerojatnih obrata. Ta britka inteligencija udružena sa destruktivnim strastima daje sablasnu priču o braku koji je otišao jako, jako krivo…
Ako postoji samo jedna knjiga koju ćete do kraja ove godine pročitati, neka to bude ova. Mislim da će najviše iz knjige dobiti oni koji su barem godinu dana bili u vezi s nekim, odnosno dovoljno dugo da postanu svjesni svih malih pitanja i igara u koje su uronjeni partneri, a koje ostaju potpuno nevidljive ljudima oko njih…
Sljedeće godine u listopadu očekuje nas i film snimljen po ovoj knjizi, s Benom Affleckom i Rosamund Pike u glavnim ulogama. Ovo je prvi put, čini mi se, da nemam zamjerku ni na jednog glumca – savršeno pogođeno, ako se mene pita. 🙂
Ben Affleck kao Nick Dunne i Rosamund Pike kao Amy Elliott Dunne u filmu “Nestala” (“Gone Girl”) po knjizi autorice Gillian Flynn |
Ozbiljno, ljudi, ovo je super knjiga! 🙂
Hvala na čitanju!
12 Comments
Anonimno
Meni se uopće nije svidjela. Vjerujem da će ekranizacija biti uspješna, ali kao književno djelo,nema nikakve ljepote.
Iva (Bibliovca)
Ekranizirali su oni to uspješno; film sasvim dobro izgleda. No sudeći po tome kako je na film reagiralo troje prijatelja koji su ga išli gledati sa mnom, ne znam koliko će se film svidjeti široj populaciji gledatelja… Po meni su gledatelji filmova i čitatelji knjiga dva različita plemena, sa različitim kriterijima (ne samo između grupa nego i unutar vlastite grupe) što je dobro, a što je šrot. Kada se knjiga pretvori u film, nastane nekakav međusvijet gdje se obje strane brćkaju, pa krenu lavine razočaranja na temu "film je sranje, pa mora biti i knjiga", "knjiga je odlična, ali film je totalno sranje", "film je bolji nego knjiga" (onda polude ovi koji knjigu vole, pogotovo ako im je ona jedna od dražih), itd.
Jedino bi me zanimalo pojašnjenje ovoga da "Nestala" kao književno djelo nema nikakve ljepote – u kojem smislu? Koji su kriteriji po kojima kod tebe nije zadovoljila?
lyra
E ovo sam tražila 🙂 So…odveli mene na film (recimo nevoljko jer sam željela prvo pročitati knjigu). I dvije trećine istog su mi bile genijalne. Isto kao ti u knjizi, prvo navijam za nju, pa mi se on uvlači pod kožu, pa opet ONA s onim genijalnim twistom u filmu (ona u autu baca kemijske kroz prozor…nešto predivno). Zaista, super mi je bila ta igra. Ja bih obožavala film da je ostalo na ovoj "bračnoj" razini. Ali uplitanjem njenih bivših ona kao lik u mojoj je glavi izgubila na dimenziji. Što se tiče samog kraja, bio mi je u skladu s tom zadnjom trećinom, nije me ni iznenadio ni šokirao. Štoviše, čini mi se da je krajem ON dobio na dimenziji. Dakle, on je kompleksan, baš u sivoj zoni, ali ona mi je skroz u crnom, što mi se nikako ne sviđa 🙁
Misliš li da je film dobro prenio taj njihov odnos? Ili je nešto važno izgubljeno u ekranizaciji? Ima li za mene smisla čitati ovu knjigu? 😀
Iva (Bibliovca)
Mislim da je film jako dobro pratio knjigu, ali uvijek se nužno nešto izgubi u ekranizaciji. Njen unutarnji svijet (ona je jedan divan, blistav nepouzdan pripovjedač) nedostaje; nedostaje njena spretnost da prevari i čitatelja, jednako kao što je varala sve njih tamo. Naprosto je toliko brilijantna, i što je najgore, dok čitaš – zatekneš se da razumiješ, da prepoznaješ u sebi stvari o kojima žena priča (creepy). Na kraju knjige sam joj se divila više nego što me omela njena mračna ekscentričnost. A i on u knjizi ima još milijun slojeva… Ne moraš je čitati odmah, ali mislim da ti neće biti žao posvetiti joj se jednom. I, molim te, ako možeš – englesku verziju. U prijevodu mi fali neštoneštonešto…
lyra
Jooooj, nemoj mi to raditit 😀
Takve knjige su mi najdraže, obožavam kad se prepoznam u negativcu 😀 Ok, zvuči ne-baš-zdravo, ali na taj način kao da osvijestim neki svoj loš obrazac ponašanja (da ne bih rekla "manu" :D) i onda intenzivno razmišljam o tome i pokušavam to promijeniti 🙂 Knjige su doslovno moja psihoterapija 😀
Iva (Bibliovca)
Ma ja se ne sramim reći da ja imam zaguljenu stranu, možda čak i izrazito sociopatsku. Srećom, još uvijek ostaje tamo negdje u glavi i ne manifestira se kroz ponašanje. To mu i jest zapravo neka definicija mentalnog zdravlja; taj balans i zdravo držanje uzda na svojim najprljavijim i najcrnijim porivima. Laže tko kaže da ih nema. I laže tko tvrdi da nekad okolnosti i ljudi oko nas ne zasluže baš taj najgori dio nas. 🙂 I tu pomažu ovakve knjige, mislim, kao svojevrsna katarza ili posredno življenje svih svojih pod-osoba. Isto kao i ova erotska fikcija koja je sad popularna; većina nas ne bi uskočila u krevet sa svakim zgodnim tipom za kojeg nam oko zapne, ali se već mjesecima rado valjamo po krevetu sa raznoraznim Gabrielima, Christianima, Gideonima i sl. 🙂
lyra
Ma ni ja se u pravilu ne sramim, samo je s nekim ljudima…hmm, čudno :/ Ono, probaj rođacima iz slavonskog sela s hercegovačko/bosanskim korijenima objasniti za početak da baš i ne vjeruješ u boga (mission impossible), kad bih išla priznavati svoje mračne porive, izvršili bi egzorcizam nada mnom :/ Hoću reći, često se uhvatim kako hodam po jajima i odmjeravam riječi, ne toliko iz srama koliko zato što mi se s određenom vrstom ljudi jednostavno ne da raspravljati.
Ali ovo zadnje ti je genijalno. Mislim, meni je genijalno jer nisam o tome tako razmišljala 🙂 Otkrila si mi skroz novu dimenziju! Ok, zvučim kao glupača, ali su me ta tumačenja prije nekako zaobilazila i guilty pleasure mi je uvijek bio nešto zbog čega sam se osjećala prvenstveno "guilty", dok sad ozbiljno razmišljam o ovom Gabrielu – Christian me totalno razočarao 😛
Iva (Bibliovca)
Ahahaha, vjerovala ili ne, u srednjoj školi je čak moja vjeroučiteljica zaključila da je možda egzorcizam way to go kad su u pitanju noćne more koja sam imala za vrijeme trajanja vrlo stresne faze u životu. 😀 A to je situacija kada si samo žrtva svoje emocionalne nezrelosti pred zahtjevima života koji su nekad malo pre-pre. 🙂 Mogu samo zamisliti kakav cirkus bi bio da idemo javno i s ponosom reklamirati sve svoje necenzurirane misli i porive. 😀 Yeap, na kraju grizeš jezik jer naprosto nemaš energije… 🙂
A ovo zadnje – ah, nisam ja to jako pametna, nego je moj faks (psihologija) valjda odradio svoje, pa za neke mehanizme samo imam točan naziv. 😀 😉 Ne znam šta bih ti rekla za Gabriela… ja bih ga mlatila mokrom čarapom po glavi. Christian je – bleeeeh. Ali ako hoćeš stvarno, ali stvarno, da ti gaće same spadaju, upoznaj lika koji se zove Jericho Barrons. Preklinjem. 🙂 (Fever serijal by Karen Marie Moning) Eto. Odala sam ga konačno. Čuvala sam ga za sebe dovoljno dugo. 😀
lyra
Uh, mogu zamisliti, ja imam samo umjerene noćne more, a i tu se često nađe odličan materijal za kakav horor 🙂
Što se tiče faksa, užasno sam ljubomorna. Inače sam uvijek glavna kad treba analizirati ljude i ponašanja (imala sam priliku jedno vrijeme sudjelovati na grupnoj psihoterapiji i obožavala sam to) i jako sam introspektivna, ali mi uvijek nedostaje stručne podloge :/
Aaaaaw, hvala 😀 Znam kako je teško podijeliti svoj najdraži (jedan od) lik s nekim 🙂 S jedne strane želiš da knjiga bude popularna i da ima puno fanova, ali čim ga oni počnu svojatati, postaneš posesivna 😀 Idem odmah vidjeti kako torent stoji s ponudom (pssst…nemoj odati moje ilegalne radnje) 😛
Iva (Bibliovca)
Ništa ja nisam pročitala. 😉 😀
Da, moram priznati da je moj faks meni bio stvarno super. Jedino što mi je žao što nije dinamičnija praksa, što nisu aktivniji smjerovi koji se bave pozivitnom psihologijom (ne samo terapijama), dostupnija literatura i brže dotjecanje trendova iz svijeta, itd. Ali, kao i sa svakim zanimanjem kod nas – najviše sam za sebe napraviš na svakom polju, kroz samoobrazovanje mimo redovno kurikuluma. 🙂
Evo, predlažem lik-za-lik swap. 😀 You owe me one… 😀 😉
lyra
Uh, I'll take a rain check on that, jednostavno ti trenutno nemam što za ponuditi 😀
Iva (Bibliovca)
Nema veze. Jericha ima dosta za sve… 😀