Građani Chicaga, u svijetu budućnosti koji je zamislila autorica Veronica Roth, žive u društvu koje ih dijeli na pet grupa, a svaka od tih grupa obuhvaća građane temperamentom najsklonije održavati jednu od ljudskih vrlina (ovo su moji priručni prijevodi, ne znam kako glase u knjizi koju je preveo Lijevak): Nesebični (Abnegation; selfless), Složni (Amity, prijatelji), Iskreni (Candor), Neustrašivi (Dauntless), Učeni (Erudite). Postoje i oni koji ne pripadaju ni jednoj grupi – Izopćeni.

Određenog dana svake godine, svi šesnaestogodišnjaci prolaze testiranje sklonosti, kako bi se odredilo prema kojoj vrlini imaju najviše prirođenih sklonosti. Nakon toga, svaka djevojka ili mladić mora odlučiti želi li ostati u svojoj obitelji ili se želi preseliti u novu grupu, koju sama izabere, bez obzira na to kojoj grupi pripadaju roditelji.

Beatrice (Tris) Prior je rođena u obitelji roditelja Nesebičnih, ali osobinu nesebičnosti nikada nije prirodno osjećala kao njen brat, Caleb. Živjeti u nesebičnosti i stalnom samoodricanju sužava njen svijet i guši je. Rezultati njenog testa su nedosljedni, dvosmisleni. Odnosno, čini se da po svojim sposobnostima ne pripada ni jednoj grupi u najvećoj mjeri; ona pokazuje jednaku sklonost prema tri vrline: nesebičnost, učenost i hrabrost. Ovo je čini Razčilitom (Divergent), a biti različit je vrlo, vrlo opasno. Ili joj barem tako šaptom kaže jedna od tehničarki koja provodi testiranje, savjetujući joj da nikome nikada ne otkrije ovu informaciju, ako želi ostati živa.

Na dan odluke, Beatrice odluči napustiti svoju obitelj i otići grupi Neustrašivih. Beatrice se boji. Beatrice se ne želi bojati. 
“But I will find new habits, new thoughts, new rules. I will become something else.”
Prije nego pristupi ostalim građanima, Beatrice mora proći inicijaciju među redove Neustrašivih, u izdvojenom obučavalištu, gdje uskoro upoznaje svog instruktora, tajanstvenog mladića koji pokazuje neuobičajen interes za nju. Neuobičajen zbog toga što Four (neobično ime kojim ga zovu iza njegovih leđa) rijetko pokazuje interes za ikoga.

“My first instinct is to push you until you break, just to see how hard I have to press,” he says, his fingers squeezing at the word “break”. My body tenses at the edge in his voice, so I am coiled as tight as a spring, and I forget to breathe.

His dark eyes lifting to mine, he adds, “But I resist it.”
“Why…” I swallow hard. “Why is that your first instinct?”

“Fear doesn’t shut you down; it wakes you up, I’ve seen it. It’s fascinating.” He releases me but doesn’t pull away, his hand grazing my jaw, my neck. “Sometimes I just… want to see it again. Want to see you awake.”


Beatrice bira novo ime i postaje Tris, i uskoro uči baratati oružjem, spoznaje granice svoje snage i izdržljivosti, uči preživljavati i biti neustrašiva. Uči, osim toga, da svijet u kojem živi nije ni uređeno ni sigurno mjesto, kako autoriteti na vlasti žele da se misli. Svijet je za njih opasno mjesto, gdje političke igre ugrožavaju živote nedužnih ljudi. Uči da postoje (njoj do tada nevidljive) agresivne netrpeljivosti među pripadnicima različitih grupa, ali isto tako i da ne može vjerovati ni pripadnicima svoje vlastite grupe.
—o—
Ovu knjigu sam pročitala još u lipnju ove godine. Prije tek nekoliko sati objavljen je službeni trailer za film istoimenog naslova, koji bi trebao doći u kina drugom polovicom ožujka sljedeće godine. „Različita“ je prvi dio trilogije i vjerujem da mlađi čitatelji već prate što se događa s knjigama i filmom. Ja sam htjela reći koju riječ onima koji su kao ja, koji vole zavući svoj nosić u knjige koje su young-adult fiction. 🙂

 

Kada sam pročitala Igre gladi, ostala sam GLADNA za barem još tri nastavka (iako je knjiga, bar ako se pita moj čitateljski ukus u tom žanru, savršeno zaokružena). Postoje one neke stranice po Internetu koje ti kažu nešto tipa „If you liked THIS BOOK, you might like THAT BOOK…“ Tako je i bilo. Negdje sam pročitala da ako su mi se svidjele Igre gladi, mogla bih pokušati s ovom trilogijom Veronice Roth.
Da, nekako to na prvi pogled gotovo isto miriše, ali samo na prvi pogled. Slične su po tome što su junaci genijalni i sposobni „malogodišnjaci“ i što se radnja odvija u distopijskoj budućnosti. E sad, od vremena Igara gladi i sličnih knjiga, stalno se u opisima i sažecima radnji čuje ta fraza: dystopian ovo, dystopian ono. Moram priznati da sam u ono vrijeme bila lijena uzeti i prolistati rječnik u potrazi za točnim značenjem tog pojma, već sam nekako pustila da mi kontekst objasni o čemu se radi. Za vas sam ipak zavirila u Hrvatski enciklopedijski rječnik i – vidjela da tamo nema korisnog objašnjenja. 🙂 Veli ovo: „distopija – nenormalan smještaj nekog organa u tijelu“. Onda sam se okrenula svom svakodnevnom proroku, Googleu, i našla čak jako dobro objašnjenje, barem u kontekstu ovog žanra. Evo:
Distopija – ideja društva, općenito u pretpostavljenoj budućnosti, koju karakteriziraju negativni, antiutopijski elementi, koji variraju od ekoloških do političkih i društvenih pitanja.
Knjiga se je dodirnula jedne meni jako zanimljive teme – hrabrost i osamostaljivanje; kako ste to postaje hrabar? Može li se uopće to postati, ili se hrabri samo rađaju? Zatim odvajanje od obitelji, osamostaljenje. I to ono ostamostaljenje koje uključuje odvajanje po svojim pravilima. Jesmo li se potpuno osamostalili ako smo se osamostalili pod pravilima koje je obitelj zamislila za nas? Što ako se odlučimo za svoja pravila? Možemo li se još voljeti, možemo li još biti saveznici? Lijepa knjiga u kojoj su posakrivana neka interesantna pitanja nad kojima bi se i mi malo odrasliji mogli ne samo zamisliti, nego i oznojiti razmišljajući…
Ostale dvije knjige iz trilogije su „Insurgent“ (ne znam kako će naslovi glasiti na hrvatskom) i „Allegiant“, koja je zaokružila trilogiju ugledavši svjetlo dana prije nekoliko tjedana. Zašto ih nisam pročitala?
Zbog toga što sam se u prvom nastavku malkice naljutila… Dakle, ovako: jasno mi je da kada pisac pokušava oslikati nekakvog negativca ili negativku, mora to učiniti pokazujući nam neke mane i propuste u postupcima i razmišljanjima. U redu, ponekad se posluži i vizualnim detaljima, koji su malo očiti u smislu da je ružno, prljavo i neugledno nekako refleksno povezano sa lošim i zlim. Naravno, ne uvijek. Svima nama koji čitamo jasno je da postoje hladnokrvni monstrumi besprijekornog izgleda, i u fikciji i u stvarnosti. Ali ipak nekako ostaje ona generalizacija da je lijepo = dobro, ružno = loše.
Autorica je, dok je opisivala i čitatelju (meni, vama) pokazivala kako je jedan lik iz knjige zapravo negativac, iskoristila ova dva detalja:

„She wears a blue dress that hugs her body from shoulder to knee, revealing a layer of pudge around her middle.“

—o—

„She perches on the edge of the desk, her skirt pulling away from her knees, which are crossed with stretch marks.“

…….. Niti to što ta gospođa ima „šlaufić“ niti to što ima strije apsolutno nije bitno za njen lik, niti nam govori išta bitno o njoj, njenoj prošlosti, stavovima, motivima. Ta dva detalja su se mogla ispustiti, a da se dojam koji njen lik ostavlja uopće ne izgubi. Autorica je odlučila nešto što ima svaka normalna žena ovdje staviti kao dokaz nečije pokvarenosti, nečije negativnosti. I to je odlučila napraviti pred očima glavne publike svojih knjiga – djevojaka i mladića tinejdžerske dobi.
Iskreno, taj tren mi se to tako zgadilo, da sam se jedva natjerala dovršiti knjigu. Nije mi sjelo. Naljutilo me. Overreacting? Možda. Mislim da sam se do sada već pomalo ohladila, pa možda uskoro dovršim čitanje serijala. 🙂
Kako bilo, ljubitelji Igara gladi – pokušajte. Nije tako dobra, moram priznati, kao Igre gladi; nije tako dramatična, napeta, zrela i pametna, ali je sasvim prolazno štivo za ljubitelje tih (pazi sad) distopijskih budućnosti, kojima treba nekakva mala „štaka“ da se što bezbolnije rastanu od Katniss. 🙂
Hvala na čitanju!
Iva