TAJNOVITA KNJIŽARA GOSPODINA PENUMBRE – Robin Sloan

Clay Jannon je web (i/ili logo) dizajner koji je nekim čudom uspio ostati bez posla i još većim čudom ne uspijeva naći novi. (U jednoj od rijetkih branši koje toliko ne pate pod teretom ekonomske krize, ali hajd’, neka mu bude. Dovoljno govori ako već ne o njegovim dizajnerskim sposobnostima, onda o njegovoj probitačnosti.) Da bi ukapao bilo kakav novac u svoje džepove dok čeka neka bolja vremena, odluči se zaposliti u – knjižari; velika promjena za nekoga tko već godinama nije dotakao papir ili knjigu koja nije u elektroničkom obliku.

Iako je u početku mislio da je 24-satno radno vrijeme (uz činjenicu da knjižara koja ne sadrži ni jedan jedini novi naslov uopće opstaje) jedina neobičnost ove knjižare, Clay uskoro potvrđuje svoje slutnje – mnogo veće neobičnosti i višegeneracijske tajne kriju se u tom neupadljivom prostoru. Među njima i goruće pitanje koje je nepromjenjiva preokupacija čovječanstva – kako živjeti vječno. Tražeći samo posao, Clay se uskoro i sam nađe u potrazi za odgovorima. No, on u rukavu ima adut koji ostali tragači nemaju – modernu, vrlo sofisticiranu tehnologiju.

—o—

Neobični kupci, ekscentrični knjižničar, tajna vječnog života koju je netko davno zakriptirao u stranice knjiga, knjižara koja radi 24h dnevno, tajna društva – sve ovo se čine kao savršeni sastojci za napetu knjigu zbog koje se probdije noć iako ona pada između dva radna dana, a budilica i dalje mora zvoniti u 6-7h. Moram priznati da sam fino nasjela.

Da bi čitatelja priča okupirala (ovo je moje skromno mišljenje), čitatelju treba biti jako stalo ili do priče ili do lika/likova, ne nužno onih glavnih. Nekada je knjiga tako lijepo pisana da se čitateljica pomiri s time što joj pola radnje nije ili jasno ili zanimljivo, ali ne može pustiti knjigu iz ruku jer stil pisanja tako posebno djeluje na nju.

Ne znam kako izraziti nježnije, a da ima istu težinu – ni do likova ni do priče ni do njihovih problema mi nije bilo posebno stalo. Autor nije uspio njihov problem učiniti relevantnim u mojim očima; nikako me kroz priču nije uspio uvjeriti da su problemi bitni i prijelomni za sudbine njegovih likova. Nije uspio zahuktati priču, stvoriti dojam da su neke bitne stvari stavljene na kocku, da se zbiva nešto sudbonosno. Daleko od toga da nije pokušao…

Jednostavno rečeno, mnogo toga ovdje je – neuvjerljivo. Neuvjerljivi likovi, neuvjerljive kompetencije tih nekakvih genijalnih kompjutoraša, neuvjerljivi dijalozi, neuvjerljivi misteriji, neuvjerljivi konflikti, neuvjerljiv osjećaj hitnosti i presudnosti odluka…
Htjela sam reći “neuvjerljiv negativac”, ali sad se pitam tko ili što je zapravo negativac. Hm, ne mogu se sjetiti. Možda zato nema konflikta; nitko ni sa kim nije “u beefu” na sve ili ništa, a sve se pokušava sugerirati da vrebaju nekakve goleme prijetnje.

Moram u malu digresiju da bih opisala dojam koji na mene ostavljaju brilijantni i/ili opasni likovi u ovoj knjizi. Već četiri sezone pratim seriju “Nikita”. Serija je izvrsna. Jedino me muči Amanda koja je u početku serije Negativac B, a kasnije postaje Negativac A i glavni mastermind iza svih spletki i višestrukih strategija kojima je cilj nasaditi Nikitu. Stalno se kroz dijaloge likova daje naslutiti da Amanda ima čudovišne sposobnosti lomljenja ljudske psihe, vještine mentalne torture koja izobliči osobnost, da je sposobna u dvije rečenice izmanipulirati nečije slabe točke, komplekse i traumatična sjećanja na način da osobu razbije na nefunkcionirajuće, ridajuće komadiće. Ali kad je ona u kadru – nigdje se ne vidi ta njena veličanstvena zla inteligencija. Uvijek se timu dobrih likova, koji se svi redom posade na trepavice i žrtvuju živote u vratolomnim akcijama dogodi da, taman kad su mislili da su nešto riješili, vide da su samo uletili u nečiju već planiranu klopku. Čiju? Tu ulazi u kadar Amanda sa svojim lukavim smješkom i drskom facom. Naravno, u štiklama i pripijenoj haljini. Nigdje se ne vidi taj PROCES u kojem je ona smišlja sve te superiorne spletke. Kad joj vidim onu facu, čini mi se puno vjerojatnije da izgovori nešto tipa: “Ja ne voljeti jesti puževi bez kućica.” Ista stvar je sa svim tim “genijalnim” likovima u “Tajnovitoj knjižari”. I svi oni, čini se, rade za Google.

Eh, da, Google… Kad smo već tu, da iskoristim priliku za još jednu digresiju unutar digresije.

Implicitna poruka knjige – Google je super. Svaki problem koji imate, Google može riješiti. Pritom se ne misli na tražilicu. U Googleu rade super ljudi, koji su superpametni, pametniji od svojih superpametnih strojeva, o čijem postojanju mi prosječni smrtnici ne znamo ništa. Tko nam je kriv kad nismo superpametni. Da jesmo, radili bi za Google.

Pssst, evo jedna insiderska tajna: pravi hakerski hub se prepoznaje po tome što prostorija ima – puno utičnica. I zrak je tako wirelessiran da se sva ta zasićenost wirelessom u zraku može nožem rezati. (Šnjof šnjof, što to smrdi, nešto izgorilo? Krepao nam wireless.)

Bizarno? Mhm. Ja sam riječ “knjigu” zamijenila jednom drugom, onako iz šale… Kakva bi to zanimljiv bordel mogao biti. 🙂

NEGO, htjedoh reći nešto drugo. Pravila. Ako postoje pravila, vjerojatno postoji i potreba da se pravila prekrše. Ako postoje pravila, postoji i neka mala tenzija koja nastaje iz potrebe da se pravila ispoštuju – INAČE – što? Nekakva gadarija, očito. Tako nastaju konflikti. U tom slučaju, neka pravila, pravila su dobra stvar.

Osim onda kada ih netko ne zna koristiti, kao gospodin Sloan. U “Tajnovitoj knjižari” Clay se susreće s gomilom pravila.

Ne možeš se zaposliti u knjižnici ako strogo ne slijediš zadana pravila. Što ako ih prekršiš? A ništa…
Postoji taj nekakav Glavonja koji ne smije saznati da se pravila krše. Što ako sazna? A ništa…
Moraš voditi preciznu evidenciju svega vezanog za kupca i kupovinu – što je tražio, kako je tražio, kako je izgledao, kako se ponašao, kakvog je mentalno-emocionalnog stanja, itd. Što ako ne vodiš preciznu evidenciju? A ništa… Do kraja knjige ionako nema ni jednog događaja koji bi rekao zbog čega su ova pravila na početku bila tako jako bitna. Pogotovo ovo kompulzivno evidentiranje svega na kupcu, oko kupca, u kupcu, pored kupca, ispod kupca, itd.

Znate li sto je 6KZVCY? Ili možda 6MXH2I? Ne? Možda 6YTP5T? Ništa? Nema veze, objasnit će autor do kraja knjige, zar ne? Naravno.

Pfffffbahahahahaha.

Haaa.

Ha…

Molim vas, kaže li se “paničiti” ili “paničariti”? Svi rječnici u mom posjedu kažu da je ovo drugo, a po knjizi se šeta ono prvo. Šeta se po knjizi još nekoliko riječi koje nakon nekog vremena počnu smetati. Jedna od njih je “totalno”; totalno ovo, totalno ono, totalno ovakvo, totalno onakvo. Taj “totalno” je često uparen s “ono”; “ono, totalno je cool”, “totalno je, ono, zgodna”, “totalno me zaboravila, ono”.

U prvoj trećini knjige stalno sam se saplitala o još dvije: “bejgl” ili “prokljuviti”.
Bejgl, bejgl, bejgl… Šta je bejgl? Ajd’, čitat ću ja dalje, pa ću negdje valjda iz konteksta zaključiti što bi to moglo biti. To mi je uobičajeni postupak kada sam lijena ići po rječnik. Ali stranice prolaze, a Iva baš i ne nazire što bi taj bejgl mogao biti. Zvuči kao nešto što se jede. Da nije engleski “bagel” samo “po Vuku”? Odem ja pitat Google i vidi vraga – bejgl jest nešto što se jede. I uglavnom se spominje na stranicama na kojima se spominju i zejtin, so, kašika, testo, zagrejano, susam, filovanje, varjača…

Konačno uspijem upratiti riječ u Hrvatskom enciklopedijskom rječniku – beygl; okrugli kruščić koji se, po židovskoj tradiciji, sa kuhanim jajima posluživao poslije pogreba. Ne piše kome, ali pretpostavljam svim onim sretnicima koji su na groblje otišli i groblje napustili vertikalno orijentirani.I to je u ovoj knjizi bio, što se mene tiče, jedini uzbudljiv misterij vrijedan rješavanja – što je to bejgl.

No, postoje neke stvari koje su me takle u dušu. Baš sam se, ono, prepoznala. Najbolje će se vidjeti iz par citata.

“Okret, fleš, klik.
Prođe mnogo minuta, ili možda više od minuta, a mene obuzme neki umoran osjećaj. Možda zato što nisam večerao i sad mi je pao šećer u krvi ili možda zato što stojim sam u ledenoj, mračnoj podzemnoj komori. Koji god bio razlog, posljedice su stvarne: snažno osjećam glupost cijelog ovog pothvata, ove apsurdne sekte. Knjiga života? Ovo jedva da je uopće knjiga.”

—o—

“Okret, fleš, klik.
Ali, naravno: ja je ne mogu čitati. (…) Možda me muči vlastita ograničenost. (…) Što bi se dogodilo kad bih mogao pogledati jednu stranicu i, ono, shvatiti štos?”

—o—

“Okret, fleš, klik.
Ne.”

—o—

“Napokon sam završio.”

Eto toliko od mene.

Hvala na strpljenju!

Okret, fleš, klik, over and out.

Iva