Gilbert Markham, pripovjedač, piše pismo svoje prijatelju o tajanstvenoj ženi koja se sa svojim sinom doselila u do tada napušteni dvorac Wildfell Hall u malom mjestu u pokrajini Yorkshire. Iako mlada žena živi povučeno, Markhamovim društvenim krugovima uskoro počinju kružiti informacije o njoj – ime joj je Helen Graham i udovica je. Uskoro o njoj počinju kružiti i mračnije glasine u koje Markham odbija povjerovati jer je u nekoliko kratkih susreta s tom ženom zaključio da je ona časno i plemenito biće. Postupno i samome njemu postaje jasno da javno staje u njezinu obranu i zbog drugog razloga – polako mu je postala iznimno draga ta tiha, inteligentna žena. Počinje joj se udvarati, ali ne razumije njeno pristojno, ali čvrsto odbijanje za koje ona nikada ne nudi jasne razloge, stoga on ostaje ustrajan. Helen na koncu, smatrajući da će ta gesta biti upozorenje, ali i jasna poruka da ne mogu imati zajedničke budućnosti, daje Markhamu svoj dnevnik. On se konačno upoznaje s njenom gorkom i bolnom prošlosti, ali i sa izrazito teškim trenutnim položajem.

—o—
Uh. Kako reći SVE ono što je ova knjiga i ova priča zaslužila da se kaže? Nema, zapravo, stvarnog razloga da ja nastupam ovako “pametno” – knjiga je tiskana prije skoro 150 godina i pametniji umovi su o njoj ne samo rekli već i pisali puno toga. Na nama je danas samo da ponovno otkrijemo bitne i slikovite poruke ove knjige.
Helen je lijepa mlada djevojka koju naprosto obori s nogu šarmantni, neodoljivi Arthur Huntingdon. Neiskusna i romantičnih pogleda na ljubav, Helen ne uspijeva, u vrijeme njegovog udvaranja, napraviti distancu od burnih osjećaja i sagledati njegovo ponašanje i njegovu reputaciju na objektivan način. Ništa neobično za mlade djevojke čak i danas. Helen, zanesena svojim Arthurom, pamti, ali ne shvaća i ne prihvaća savjet svoje tetke:
“- Promatraj, Heleno! Čuvaj svoje oči i uši, jer su to vrata tvoga srca. Pazi da te ne izdaju u času nesmotrenosti. Hladno i mirno prihvati svaki znak pažnje, dok ne procijeniš pravu vrijednost udvarača. Najprije treba proučavati, zatim pristati, a tek potom ljubiti. Neka tvoje oči budu slijepe za sav izvanjski sjaj. Neka tvoje uši ne slušaju laskanja i lake riječi. To sve ne znači ništa. To je manje nego ništa. To nepažljive vodi u propast. Treba biti razuman i smiren, držati se svojih principa. Udaš li se za najljepšeg čovjeka na ovom svijetu, možda te nesreća čeka kasnije kad spoznaš da je on bezvrijedan.”
No, Helen ne sumnja u svoju bračnu sreću s Arthurom. Čak i ako je on uskoro počeo pokazivati svoje mane, mlada žena na njih s uzbuđenjem i nestrpljenjem gleda – one su njen prvi sveti zadatak. Ispravljanje njegovih pogrešaka je samo dokaz da je ona doista supruga i potvrda da se doista prihvatila pravih bračnih obaveza.

 

—o—
No, ne treba proći dugo vremena da Helen vidi njegovo pravo lice. Arthur nimalo ne mijenja svoj način života od onog prijašnjeg, dok je još bio slobodan momak. Izbiva iz kuće mjesecima, provodi dane i noći družeći se s istim prijateljima, vraćajući se s druženja pijan. Uskoro se u njegovom krugu prijatelja nađu i druge žene. Kada se nakon mjeseci takvog života vrati kući, grub je i egoističan, uopće ne razmišlja o svojim obvezama oca i supruga, a sve zahtjeve svoje mlade žene tretira kao mušice zahtjevne supruge koja ne zna svoje mjesto. Helenine iluzije o braku brzo propadaju.

 

Helena je sve više zatečena njegovom neosjetljivošću i sebičnošću.

“Moj ubogi otac umro je prošlog tjedna. Arthuru je bilo žao kad je čuo, jer je vidio koliko ja patim, pa se uplašio da bi to moglo štetiti njegovoj udobnosti. Kad sam govorila da ću naručiti crninu, uzviknuo je: ‘Oh, kako mrzim crninu! Znam, morat ćeš je nositi, zbog društvenih obzira. Ali, iskreno se nadam, Heleno, da nećeš izraz svog lica i svoje ponašanje uskladiti s tom tužnom odjećom. Zašto bi ti uzdisala i jecala, ja se zbog toga neugodno osjećao, samo zato što se neki stariji gospodin, kojega smo jedva poznavali, odlučio ubiti pićem? Eto, već plačeš! Sigurno se pretvara.'”

No, njegova okrutnost ne staje na riječima. Uskoro, kad mu je Helena rekla da ne može mjesecima izbivati iz kuće, on svoje društvo i svoj način života dovodi ravno u – njihov dom! U Heleninoj kući uskoro se na više mjeseci okuplja brojno društvo, uključujući i žene, te se zabave odvijaju kao u nekakvoj kavani. Arthur namjerno u takvo ponašanje uvlači i petogodišnjeg sina. Helena je ojađena, ali bespomoćna.

“Naučio je piti vino poput oca, psovati kao gospodin Hattersley, i slati mene do đavola kad bih mu prigovarala. Za njih je bilo osobito zabavno promatrati to dražesno dijete kako se ponaša s naivnom grubošću i kako nježnim dječjim glasom psuje. Za mene je to bilo neizmjerno bolno i teško. Dječarac bi opet bio oduševljen kad bi mu se cijelo društvo smijalo, i svoj bi smijeh pomiješao s njihovim.”

Kako bi spasila sina od takvog očevog utjecaja, Helena odluči napraviti nezamislivo – napustiti dom i otići negdje gdje je on nikada neće pronaći. Knjiga prati i tu njenu odluku i posljedice te odluke.
Čitajuću pojedine scene ili čak dijelove poglavlja, jedno 300 mrakova mi je padalo na oči. Doslovno sam imala tjelesne reakcije na pročitano – grčeve u želucu, valove vrućine od bijesa, stisnute šake i zube. Interni komentari?
  • Pa, ja bih ga zadavila. Na spavanju.
  • Ma ne na spavanju! Javno, u sred crkve i u sred mise bih ga ritualno zaklala pred svima!
  • Dobro je rekao moj prijatelj za takve muškarce: “Ma ne da bih ga odležao! Odstajao bih ga doživotno, p… mu materina!”

Ukratko, svako malo me obuzimao takav bijes da sam bila uvjerena da svakih 20-30 strana ovako izgledam:

 

Ali reče jednom jedna moja profesorica u sred predavanja (dok je sjedina na mojoj klupi i polušaptom): “Eh, lako je tuđim kurcem po trnju mlatit.” I jest tako. Anne Brontë je tako dobro prikazala problem ženskog položaja i ženske bespomoćnosti prije 150 godina. Ako mene danas, kada je zakon barem malo popustio omču oko ženskog vrata i kada je o zlostavljanju dopušteno (čak poželjno) govoriti, ipak ovakve stvari uspiju uznemiriti, mogu samo zamisliti reakcije u Engleskoj u 19. stoljeću.
Kraj knjige i kraj njihovog odnosa i braka me posebno razljutio, ali razumijem. Razumijem da je Anne vjerovala u spasenje duše kroz stoičko izvršavanje dužnosti i obećanja danih pred Bogom. Ali svatki milimetar mog mozga se buni protiv toga. Ako jedna strana namjerno i svjesno krši obećanja i dužnosti, gdje je plemenitost u tome da druga strana ustraje, na vlastitu štetu, na svojima? Nagrada na Nebu? Ja bih nekako radije pravdu na zemlji u ovom životu, nego mir na nebu u onom…
—o—
A da bi se znalo koliko je bitna i posebna ova knjiga, treba znati i koliko je posebna bila Anne Brontë.
Anne Brontë

Anne je rođena 17.1.1820. godine, kao najmlađa od šestero djece obitelji Brontë. Kada je obitelj Brontë ostala bez majke i supruge, Anne je imala samo godinu dana. Iako se otac, mjesni župnik, nastojao ponovno oženiti kako bi u svoje kućanstvo i obitelj doveo neodgodivo potrebnu, sposobnu žensku ruku, nije se našla ni jedna žena koja bi bila spremna prihvatiti šestero djece i skromne uvjete života. Njihova teta, koja je već došla njegovati bolesnu majku ovo šestero djece, odlučila je stoga ostati živjeti s njima.

Kada su Anneine starije sestre (Maria, Elizabeth, Charlotte i Emily) stasale, otac ih je poslao u školu u drugi grad. Već prve godine, dvije najstarije kćeri su se razboljele od tuberkuloze i umrle u razmaku od mjesec dana. Otac je odlučio Charlotte i Emily vratiti kući i zajedno sa tetom školovati svoju preostalu djecu. Tu su se sestre Brontë počele upoznavati sa dotadašnjim velikanima književnosti, čija djela su im bila stalno dostupna u kućnoj biblioteci.

Kada je navršila 19 godina, Anne je odlučila tražiti namještenje kao učiteljica, kao i njene dvije starije sestre. Učiteljica i guvernanta bile su samo neki od malog broja poslova koje su mogle obavljati siromašne, ali obrazovane žene, kako bi se uzdržavale. Anne uskoro nalazi posao guvernante i učiteljice, koje je za nju bilo traumatično. Anne se, kao i njezine sestre, u svom poslu susrela sa problemima nemogućnosti kontroliranja svojih učenika (guvernanta je morala uspostaviti autoritet, ali nije joj bilo dopušteno ni na koji način disciplinirati djecu), nerazumijevanjem poslodavaca te snažnom nostalgijom za obiteljskim domom. Ipak, Anne je jedina od sestara Brontë koja je u svom poslu ustrajala i izgradila si čvrstu reputaciju. Sestre Charlotte i Emily već su napustile svoje poslove i vratile se kući. Kada im se i Anne pridruži, sestre počinju pisati. Anne je svoja teška iskustva u radu s tuđom djecom pod tuđim krovom iskoristila u pisanju svoje prve knjige, “Agnes Grey“.

1846. godine u istoj poštanskoj pošiljci u London putuju tri rukopisa: Charlottein – “The Professor”, Emilyin – “Wuthering Heights” i Annein – “Agnes Grey”. Nakon niza odbijenica, izdavači pristaju tiskati Emilyinu i Anneinu knjigu, no ne i Charlotteinu. Charlotte uskoro dovršava drugu knjigu na kojoj je radila, “Jane Eyre”, koju prihvaćaju Smith, Elder & Co. i tiskaju je jako brzo, tako da Charlotte sa “Jane Eyre” doživljava znatan uspjeh kod publike još dok su se prve knjige njenih sestara pripremale za prvo izdanje. Kada su izdane i te dvije knjige, Emilyina knjiga doživjela je veći uspjeh nego Anneina.

Anne 1848. godine izdaje svoju drugu knjigu, “Stanarka napuštene kuće” (“The Tenant of Wildfell Hall”), naravno, pod pseudonimom Acton Bell. Knjiga je postigla strelovit uspjeh i rasprodana je u prvih šest tjedana. Ova knjiga je vjerojatno i najkontroverznija knjiga od svih naslova koje su napisale sestre Brontë. U nastojanju da vjerno prikaže razornu snagu alkoholizma i razvratnosti, uznemirila je profinjene osjećaje gospode i gospođa 19. stoljeća.

Vrijednost “Stanarke” je upravo u mučnom, ali vjernom prikazivanju položaja žene tog doba. Knjiga je gromoglasno propitala položaj žene-žrtve i pritom protresla ustaljene društvene i pravne strukture tadašnjeg društva.

Helen Huntingdon ostavlja supruga tražeći sigurnost i zaštitu za svoga sinčića pred muževim nemoralnim utjecajima. Skriva se pod drugim imenom i u drugom gradu, a sebe i sina izdržava prodajom svojih slika. Svime time Helen je povrijedila ne samo društvene konvencije nego i engleski zakon. U to vrijeme, za udanu ženu naprosto nije postojao način ni pravo da živi odvojeno od supruga. Žene nisu mogle posjedovati imovinu, tražiti razvod braka niti imati skrbništvo nad djecom. Ako bi žena napustila supruga, imao ju je pravo bilo kojim sredstvom i na bilo koji način vratiti pod svoj krov. Ako bi pritom uzela dijete sa sobom, moglo joj se suditi zbog otmice. Ako živi od prihoda koji sama stvara, pred zakonom je bila riječ o krađi od svog supruga jer se smatralo da su svi njezini prihodi i imovina legalno vlasništvo supruga.

Otprilike godinu dana nakon izdavanja knjige “Stanarka napuštene kuće” i nakon njenog uspjeha kod publike, Anne umire od tuberkuloze. Godinu dana nakon Anneine smrti, Charlotte (u to vrijeme jedina preživjela sestra) onemogućava ponovno izdavanje “Stanarke”. Charlotte je 1850. napisala da smatra “Stanarka”, prema njenoj procjeni, teško da je vrijedna da bi se sačuvala. Izbor teme je, kaže Charlotte, bio pogreška i nije nimalo bio u skladu sa osobnošću, ukusima i idejama plemenite, ali vrlo neiskusne spisateljice.

Grob Anne Brontë (Scarborough) – rado bih posjetila i “skinula kapu” na ovom mjestu.
Kasniji osvrti na djela sestara Brontë (koja su postala klasici engleske književnosti) pridavali su znatno manje pažnje Anneinim knjigama. No, u posljednje vrijeme raste interes kako za ženske autore tako i za ženske teme i perspektive; Annein život i djela se reevaluiraju. Anne nije bila samo jedna i to najmanje značajna sestra Brontë – ona je bila možda i najradikalnija od njih tri, imajući hrabrosti pisati o teškim, ali bitnim temama kao što su potreba žena da steknu neovisnost u svakom aspektu svog života te kako alkoholizam razdire čak i čvrsto tkivo skladnih obitelji, te kako punu cijenu za to plaća upravo žena. Jer nije mogla pobjeći, ni od zakona, ni od tereta društvenih očekivanja.
Tema je to o kojoj je, srećom, razgovor već započeo, ali se na našu žalost, čini se, stvari nisu već skoro 150 godina znatno pomjerile.
—o—
“Stanarka napuštene kuće” doživjela je i dvije filmske adaptacije (obje izveo BBC), jednu 1968. i drugu 1996. godine. O samim sestrama Brontë snimljeno je mnogo dokumentaraca i napisano mnogo knjiga, i sigurna sam da će se moje okice i rukice s vremenom dokopati od svega po malo.
Dame i gospodo, ako ste došli do ovdje – hvala!
Hvala, hvala, hvala!
Jeste čitali Brontëice? Imate svoju najdražu sestru/knjigu?
Iva