Svaki put do sada kada bih uzela u ruke jednu od njegovih knjiga, zaključila sam da bi svako kućanstvo u kojem se čita trebalo imati zasebnu policu ili ormarić u kojem će držati štiva za prvu psiho-emocionalnu pomoć. I Bucayeve knjige bi trebale biti neizostavan dio takve zbirke.
Znate kako svatko od nas ima u kući ladicu, ormarić ili kutiju u kojoj drži medikamente za sve manje boljetice koje ne zahtijevaju hitne medicinske intervencije; flasteri, sterilne gaze, kremice za sve i svašta, šumeće i nešumeće tabletice protiv glavobolja, zubobolja, povišenih temperatura, povišenih šećera i tlakova. Neki imaju i tabletice za stvari koje kod nekih ljudi nikako ne žele biti dovoljno povišene… Mislila sam na željezo u krvi. Što ste vi mislili? Sram vas bilo! 😉
Uglavnom, mislim da nam treba zaliha knjiga koje tu i tamo obave lagani kiropraktički zahvat nad našim raspoloženjima i pogledima na život. Biblija se ne broji.
Jorge Bucay u ovoj knjizi svojim blagim i smirenim, didaktičkim načinom dodiruje neke teme bitne za našu psiho-emocionalnu dobrobit i kroz male lekcije nas uvježbava da na neke stare koncepte gledamo na novi način. Među svim temama kojih se dotiče u ovoj knjizi, meni su najdraže teme ovisnosti i samoovisnosti, zdravog egoizma i proces postajanja osobom.
Dotiče se nepobitne i utjecajne, ali često nevidljive činjenice – naše ovisnosti o drugim ljudima; kada je ona zdrava i normalna, a kada je nezdrava i štetna, te koliku cijenu plaćamo zbog toga što ne nalazimo način da funkcioniramo izvan tih ovisnosti.

 

 

Izvrsno objašnjava, primjerice, kako nas ovisnost o drugima čini invalidima te koje sve vrste nas “zdravih invalida” postoje.

 

—o—
—o—
Jorge Bucay kaže da je potpuna neovisnost nemoguća, a da suovisnost, međuovisnost i ovisnost nisu idealna ni zdrava stanja, i predlaže nam da postanemo – SAMOOVISNI. Što to znači?
Tko može biti samoovisan? Kako se postaje samoovisan? Treba postati osoba. Jorge Bucay razlikuje ljudska bića, pojedince i osobe. Da bi čovjek postao osoba, mora sebi dodijeliti niz dopuštenja: da bude ono što jest, da osjeća ono što osjeća, da misli ono što misli, da traži ono što treba…
Zbog čega je to bitno? Bitno je jer stati u svoju obranu i zauzeti se za svoju jedinstvenost i različitost traži hrabrost i rizike, ali je siguran način do stabilnost samopouzdanja i samopoštovanja.
Zbog čega je to teško? Zato što traži određenu dozu egoizma, a svi smo naučili da je egoizam nešto loše. Jorge Bucay objašnjava što je zdravi egoizam i zašto je on bitan za naše odnose sa drugima oko nas. Teško je i zbog toga što, da bismo postali osobe i stali u svoju obranu, moramo početi vjerovati da smo doista vrijedni.
  —o—
Pođe Kralj do svog vrta i uvidje kako su njegova stabla, grmovi i cvijeće na izdisaju.

 

Hrast mu reče da umire jer visinom ne doseže Bor.

 

Osvrnuvši se na Bor, Kralj vidje da se izvalio s korijenom jer ne može dati grožđa poput Vinove Loze.

 

I Vinova je Loza kopnjela jer nije mogla cvjetati poput Ruže.

 

Ruža je ronila suze jer nije bila snažna i čvrsta poput Hrasta.

 

Tad Kralj ugleda biljku, Freziju, svu u cvatu i svjeću kao nikad prije.

 

Kralj je upita:

 

“Kako to da rasteš tako krepka usred ovog turobnog i sumornog vrta?”

 

Cvijet odgovori:

“Ne znam. Možda je to zato što sam sve otkako si me posadio pretpostavljala da želiš frezije. Da si želio Hrast ili Ružu, posadio bi njih. Pa sam si rekla: dat ću sve od sebe da budem Frezija.”

—o—

 

Jorge Bucay u ovoj kratkoj knjizi daje mapu s uputama i popis alata na tom putu ka samoovisnosti. Osim toga, detaljno izlaže zbog čega nećemo moći nikada moći učiniti baš SVE što poželimo, kao što nam govore nekakvi samoprozvani self-help gurui. Ne, uopće nije deprimirajuće, naprotiv – oslobađajuće je. 🙂
I na koncu, neću vam preporučiti ovu knjigu. Preporučit ću vam Jorgea Bucaya. 🙂
A za sve nas koji stalno sumnjamo u sebe i koji neprestano propitujemo vlastitu pamet pred nekim privatnim idolima, evo jedan dijalog iz knjige:
“Tata, tata, bio sam s Ivicom. Znaš, posvađao se sa svojim tatom.”
“Zašto se posvađao sa svojim tatom?”
“Zato što Ivičin tata kaže da zna više od Ivice.”
“Tako je, sine. Ivičin tata zna više od Ivice.”
“Kako ti znaš kad i ne poznaješ Ivičina tatu?”
“Zato što je otac, sine, a očevi znaju više od sinova.”
“A zašto zna više od Ivice?”
“Pa… zato što mu je tata!”
“Kakve to ima veze?”
“Gledaj, sine, tata je proživio više godina, više je pročitao, više je učio… Znači da zna više od sina.”
“Ah, znači ti znaš više nego ja?”
“Tako je.”
“I uvijek je tako?”
“Tako je.”
“I uvijek će biti tako?”
“Tako je, sine. Uvijek će tako biti.”
“A Maričina mama zna više od Marice?”
“Tako je, sine. Maričina mama zna više od Marice.”
“Reci, tata, tko je izumio telefon?”
Otac ga nadmoćno pogleda i reče:
“Sine, izumio ga je Alexander Graham Bell.”
“A kako to da ga nije izumio njegov tata koji zna više?”
—o—

 

Poljubac vam šaljem!

Hvala što ste tu!

Iva