KAD GRANA PUKNE – Jonathan Kellerman

Počelo je s dvostrukim umorstvom: iznimno opakim, iznimno krvavim. Postoji samo jedan svjedok, ali mala Melody Quinn ne može ili ne želi reći niti riječ. I zato se na sceni pojavljuje dječji psiholog Alex Delaware – i time čini prvi korak prema vrtlogu strahota…

Ovo je roman o kaljuži perverzija i pokvarenosti koje leže ispod blještave površine kalifornijskog povjetarca. Kombinirajući klasičnu detektivsku prozu sa zadivljujućom psihološkom napetošću, Jonathan Kellerman izgradio je impresivan ugled – i zadobio brojne sljedbenike – kroz deset međunarodno uspješnih romana.

Iz ovog teksta se ne može naslutiti kakva je radnja romana. Osobno sam pomislila da će biti više psiholoških tekstova, opisa metoda, komunikacije sa djetetom, no to je nekako izostalo. Još jednom me kratak sadržaj korica prevario.

Alex Delaware je umirovljeni dječji psiholog. Dok je bio u radnom odnosu, imao je uspješnu karijeru, ulagao je na mnoge strane i nije imao financijskih problema. Nakon što je radio sa žrtvama teškog slučaja pedofilije i njihovim obiteljima, doživio je slom i završio svoju karijeru mirovinom u 33. godini života.

Na slučaju je radio detektiv Milo, koji ga danas traži pomoć oko drugog slučaja u kojem nije bilo dokaza. Kao detektiv koji je bio i gay, dobivao je tada samo najteže slučajeve, skoro nerješive slučajeve poput ovog: ubijeni su učiteljica i psihijatar u njegovom stanu. Malo je napisati „netko ih je ubio“. Masakar je približna riječ. Dokaza nema, a sve je izgledalo kao zločin iz strasti.

Ispitujući susjede, nailaze na mogućeg svjedoka, djevojčicu koja je možda nešto vidjela, no nije u stanju jasno iskazati tko je to bio. Štoviše, djevojčica je na teškim lijekovima koji drogiraju njezina osjetila, korigiraju ponašanje, umrtvljuju njeno djetinjstvo. Alex je bio izvrstan u svom poslu i zato je Milo trebao stručnjaka. Umirovljeni psiholog nerado ulazi u slučaj, iz čiste dosade, ali ubrzo postaje potpuno zaokupljen misterijom.

Kao što sam napisala, roman krene u drugom smjeru od očekivanog; postaje triler s elementima psihologije, a ne ono što sam priželjkivala – psihološki s elementima trilera. Alex hipnotizira djevojčicu i zapravo se ona ne spominje do pred sam kraj romana. Reklo bi se: istraga ga je odvela u drugom smjeru. Al’ to sam već spomenula. Šteta.

„Psihoterapeuti se počinju baviti svojim poslom zato što duboko u sebi vjeruju da su ljudi zapravo dobri i imaju sposobnost da se promijene na bolje. Spoznaja da postoje pojedinci koji su jednostavno zli – zločesti ljudi – i da takvo zlo ne može biti objašnjeno postojećom kombinacijom prirode ili odgoja, napad je na psihoterapeutove osjećaje. Psihopat je za psihijatra ili psihologa ono što je smrtno oboljeli od raka liječniku: hodajući, živući dokaz bespomoćnosti i neuspjeha.“

Iako radnja nije ispunila moja očekivanja, ne znači da tu nema dobrog zapleta ili još boljeg raspleta. Alex je svakom stranicom sve više u zapetljanoj mreži pedofilije koju su ispleli suci, liječnici, političari, filmski redatelji, zamjenici državnog tužitelja, odvjetnici i oni koji bi trebali skrbiti za tu istu djecu. Roman nas uvodi u svijet koji bi teško mogao biti izmišljen, svijet koji je tu u susjedstvu, u mraku i tamo želi ostati, iako je teško razmišljati o njemu kao o stvarnom svijetu.

Napuštena djeca, bolesna, bez ikoga svoga da ih brani, da ih čuva, bez nade da će ikada biti posvojena – u raljama bolesnih ljudi, bez savjesti, bez kočnica i to sve pod maskom pomoći, pod dozvolama države! Oni bi trebali toj djeci pružiti sve što zaslužuju, a pretvaraju ih u blato na cipelama bogatih, koje će odbaciti čim se sasuši. Radnja se ne dotiče teme zašto takvi ljudi postoje – opasni ljudi koji žele moć, novac, koji zarađuju na toj djeci pretvarajući im život u noćne more. Zar nije već najstrašnije što nemaju roditelje, zdravlje, djetinjstvo? Čitajući knjigu bila sam vrlo razočarana i ljuta, ne na knjigu, to nikako, već u „božje ovčice“ koje postoje i koje su zaslužile da ih stigne kazna – da ih se dohvati jedan jako, jako gladan vuk!

„U ovo vrijeme morski psi i ostali noćni predatori vrebaju na dnu oceana. Pitao sam se koliko se krvoprolića krije ispod blještave crne vanjske kože oceana; i koliko noćnih lovaca se nalazi na kopnu, krije u uličicama, iza kanti za smeće, zaklonjeni lišćem i grančicama u grmlju predgrađa, divljih očiju, duboko dišući.“