Dokazano je još jednom da sam ja lagan plijen za jeftine marketinške trikove; napiši crvenim slovima u nekakvom masnom fontu koji se ne može ignorirati da je knjiga nešto najbolje što se ikada našlo između dvije korice i ja ću izbezumljeno mahati repom oko nje, čekajući da je uhvatim među šape i zarinem zubiće u priču.
“Stogodišnjak” mi je tako lako prodan. Podvaljen, točnije.
Allan Karlsson će upravo navršiti stotu godinu, a u Domu za starije osobe mu spremaju svečanu proslavu na kojoj se Allan, čini se, ima pojaviti preko svoje volje. Za razliku od koljena, starčeva volja je i dalje čelična, a ona se sva sastoji od želje da se na upriličenoj proslavi ne pojavi. Starac se spontano, ali bez dvoumljenja pretovari preko prozora. Uskoro se nađe u labirintu neplaniranih avantura; istovremeno je predmet potrage policijskog istražitelja koji pretpostavlja da je starac žrtva otmice te vođe bande koji je uvjeren da su Allan i družina koju na avanturama oko sebe okupi gora kriminalna bagra nego on i njegovi delikventi.
Za sada priča izgleda obećavajuće.
I onda sve ode u “ali”…

 Priča je imala koncept koji obećava, ALI…
– je glupava
– humor (ako se to može nazvati humorom) je, barem na onim mjestima gdje ga ima u tragovima, infantilan; nešto na razini dječjih gle-govno-ha-ha šala
– ne postoji nikakav logičan slijed radnji, pa priča zapne kao kotač u blatu i što se više vrti, to samo razbacuje više blata (nebitnih informacija) naokolo, a ne pomiče se nikud
– ima 300 nebitnih likova, a njihova imena se navode u formatu “Čudno Švedsko Ime i Prezime zvani Neki Glupi Nadimak”; primjerice, Čudno Švedsko Ime i Prezime zvani Zakovica/Kantica/Štukica/Zloćkica
– prikazuje nesimpatičnog djedicu koji se u stotinu godina života nije promijenio karakterno; ravnodušan je i apatičan prema svemu oko sebe
– sa takvim nonšalantnim i blaziranim stavom prema svemu oko sebe je neuvjerljiv protagonist u anegdotama iz prošlosti u kojima susreće valjda svakog ikad živućeg svjetskog političkog vođu unatrag 60 godina i sudjeluje (ali, moram naglasiti, vrlo APATIČNO, u skladu sa svojim gmazovskim temperamentom) u svakoj bitnoj političkoj odluci u tom razdoblju, a striktno se predstavlja kao apolitičan
–  “maštovita napetica” je opis koji ne stoji; s obzirom da je starac imao na raspolaganju 50 milijuna kruna, nije se dogodilo nikakvo maštovito trošenje koje bi dovelo do napetih avantura
– slonica je najinteligentiji lik u priči
Prvo poglavlje mi je čak bilo super; starac je pokazao srednji prst cijelom svijetu i pošao svojim putem, odlučivši uzeti sve što mu prilika pruži. Nešto malo dalje, priča mi je počela sličiti na film “Mrtav ladan”, pa sam se veselila jer volim takve komedije apsurda koje nižu one situacije kada lik upada iz lošeg u gore dok crni humor ne dosegne groteskne razmjere. Nema mnogo ljudi ljubavi prema takvom humoru, ali oni koji imaju u njemu jako uživaju. Mnogi su je, koliko sam vidjela u člancima po internetu, uspoređivali sa “Forrestom Gumpom”. Nadam se da će se takvi s vremenom ispričati zbog te uvredljive usporedbe.
—o—
“Izdavački fenomen desetljeća” vrišti s naslovnice ove knjige. Priznajem, jest izdavački fenomen; fenomen je kako je nešto ovako loše doživjelo tiskanje, a i popularnost. Nakon što sam pročitala knjigu, sjedila sam još dvadeset minuta ljutito buljeći u naslovnicu i ponavljajući “sranje” svakih 40-ak sekundi.
Što je neobično jer se mojoj Susjedi jako svidjela. Navodno se i grohotom nasmijala na više mjesta. Da se njoj nije tako svidjela, bilo bi me strašno sram jer sam joj knjigu poklonila za rođendan. Srećom, njoj se sviđa. Svidjela se i velikom Hrvoju Šalkoviću. Susjeda je baš na njegovoj FB-stranici vidjela njegovu toplu preporuku. Čini mi se da je napisao (ovo stvarno stružem vrlo površna i slabo pohranjena sjećanja) da je to nešto najzabavnije što je pročitao u zadnjih XY… neka mjerna jedinica za vrijeme je bila u pitanju, ne sjećam se koja.
Kako ih oboje (Susjedu i Šalkovića) smatram inteligentnim stvorenjima, moguće da je problem u meni. Meni ovo štivo nije bilo niti smiješno niti zabavno niti pametno niti napeto.
Ne mogu dokučiti zbog čega je ovo bila najprodavanija knjiga u Švedskoj 2010. godine i zašto je u svijetu prodana u preko 7 milijuna primjeraka.
Apsurd, farsa i loša lakrdija.
Nadam se da je doista problem samo u meni i da će svi ostali koji su kupili/posudili ovu knjigu ili će to tek napraviti, naći to “nešto” i dobro se provesti čitajući.

Hvala na čitanju!

Iva