U Zagrebu sam od 2003. godine. Prije nekoliko dana u Muzeju Mimara bila sam prvi put. Nije da nisam htjela otići; tko ne bi htio prošetati kroz ovu impozantnu građevinu?
Zašto nisam? Bila sam, da budem iskrena, zastrašena. Imala sam dojam da bi me netko na samom ulazu odmjerio od glave (s običnom frizurom) do pete (u vrlo običnim cipelama) pa me, bez riječi i s gnušanjem, trzajem podignutog nosa poslao tamo odakle sam došla. Tako tipično ženski, pretpostavljati da ćeš biti tretiran tako na svim “finim” mjestima… 🙂 
Zašto sam ovaj put otišla?
Žene. Rekoh već niz puta da sam slaba na žene. Slaba sam na učenje o oslabljenosti žena danas i kroz povijest, kao i na učenje o snazi i dovitljivosti na koje su se žene oslanjale u takvom oslabljenom položaju. Kad mi je u ruke došao letak sa informacijama o izložbi “Ženski likovi Muzeja Mimara”, koji kaže da izložba pripovijeda o tome kako su žene, u svim ulogama koje su im dodjeljivane, “nalazile načine vlastitog samoodržanja”, to je meni bio sirenski zov.

Kako su me u Mimari primili? 🙂 Izrazito ljubazno i srdačno! Jedanaest godina sam si uskraćivala posjet ovoj palači jer me kočio izmišljeni strah. Opet, tipično ženski, jel da?

—o—

Izložbu “Ženski likovi Muzeja Mimara – od ljubavnice do vladarice” osmislile su kustosica Leila Mehulić i dizajnerica Nika Pavlinek. Odlučile su je “sakriti” među eksponate stalnog muzejskog postava na dva kata, kako bi potaknule posjetitelje na vraćanje stalnom postavu muzeja i omogućile mu da eksponate interpretiraju na jedan specifičan način – kroz položaj žene u razdoblju u kojem su nastali. Iz prostorije u prostoriju prate vas objašnjenja i opisi života žena kroz mnoga povijesna razdoblja u raznim podnebljima. Kakve uloge i slobode su imale žene u Mezopotamiji, Egiptu, Grčkoj, srednjovjekovnoj i renesansnoj Europi?
Ne znamo jako puno o tome, jel tako? 
Sjećam se kakvu povijest sam učila kroz osnovnu i srednju školu. Učili smo velika povijesna razdoblja, na onim golemim kartama obješenim preko školske ploče prstićima smo pratili seobe naroda preko teritorija koji su nekada nosili drugačija imena. Učili smo imena velikih ratova i velikih vojskovođa, bubali napamet datume sastajanja ovog ili onog koncila i potpisivanje ove ili one povelje, edikta, ugovora. To je važno, govorili su. I jest važno. I sada mislim da bih lakše shvatila važnost toga da nije bila ignorirana paralelna povijest barem polovice populacije – žena. Uz povijest koju su nas učili postoji još cijela jedna neispričana povijest. Učim je tek sa trideset godina, a sigurna sam da bi mi koristila da sam je počela učiti ranije. Zašto nismo?
Zašto danas znam više o jednostaničnim organizmima i dinosaurima, o svetačkim legendama i mitovima, nego što znam o pričama pravih žena kroz povijest?

Nismo onda znali da je to važno. Nitko nam nije rekao da je važno. Važno je biti dobar i poslušan, netko drugi zna što je najbolje za nas. Čak i da smo nekim čudom uspjeli naslutiti koliko je važna povijest koja je izostavljena, nisam sigurna da bismo imali ideju od kuda krenuti učiti i gdje naći potrebne i nepristrane informacije?

—o—

Kako ja to zamišljam, u svakom povijesnom razdoblju postoje društvene ljestvice sa svojim prečkama. Visina prečke predstavlja nekakva prava, slobode, privilegije, ali i obaveze i podređenost. Svaki pripadnik društva ima svoje mjesto na toj ljestvici (osim ako si Bosanac, onda te nema na prečkama, nego vjerojatno držiš ljestve); prečka ga je dopala po rođenju, a neke ljestve dopuštaju promjenu položaja kroz život, ovisno o poznanstvima, vještinama, obrazovanju, bogatstvu i sl. Zamišljam da je na tim ljestvama uvijek postojao veći ili manji broj prečki roze boje (ili bilo koje druge koja vama predstavlja žene u ovom primjeru); njih je vjerojatno bilo manje (manji broj uloga) i nalazile su se niže na društvenim ljestvicama. Ova izložba mi je bila dobar vodič za samoeduciranje o tome kako su te ljestve izgledale nekada te za usporedbu s ovima danas. 

Tko su bile sve te žene?
Kakve su bile te žene? Jesu li sve stvarno bile slabije, manje pametne, poslušne i ponizne, neurotične i nestabilne, romantične i nesposobne za složene misli i ideje?
Što im je zajedničko s nama danas?
Gdje su se one snalazile bolje nego mi danas i je li njihov položaj doista uvijek i u svakom pogledu bio lošiji nego naš?
Što su one mogle, a mi danas ne možemo; što mi danas ne može, a one su mogle?
Što mi danas smijemo, a one nisu smjele; što su riskirale ako bi posegnule za nečime što ne nepravedno zabranjeno?
Koje od njih su nadišle svoje rodne uloge?
Kako ih je društvo kažnjavalo ili nagrađivalo? Slično kao nas danas?

Samo površna šetnja kroz izložbu daje nam malo mesnatiju, realniju sliku žena: kako su rađale i tko je određivao kada i koliko djece će imati; kako su izgledale ceremonije braka i što je brak nekada značio i kako je izgledao; kako su se uljepšavale Egipćanke, Grkinje, Venecijanke (od metoda koje su bezazlene do onih koje su pogubne po zdravlje); kako su se razlikovali zakoni koji su regulirali život žene i kako su se mijenjali; tko je bio i koliko obrazovan i koje privilegije su dolazile s time; tko su bile osnivačice salona za razvoj umijeća raspravljanja u Francuskoj; uloga redovnica i vjerskih mističarki u zaštiti položaja žena, itd.

Sve je ovo prikazano kroz sedam uloga koje je žena imala kroz povijest (simbole dizajnerski osmislio Aleksandar Korać): majka, ljubavnica, svjetovna žena, zaposlena, supruga, aktivistkinja i vladarica.
Znala sam da nisu sve, kako nam pričaju, bile kreposne, uzorne, poslušne. Znala sam da su neke bile razuzdane, slobodne, snažne, talentirane, skandalozne i čak okrutne. Ali sasvim drugačije je naučiti njihova prava imena; nekako se u mojoj glavi iz sjenke pretvore u sliku koju mogu zadržati bilo kao uzor ili kao upozorenje. Lijep je osjećaj da sam jedino ja koja o tome može odlučiti. 🙂

—o—

Jedna od stvari koja me iznenadila (tek sada, uoči moje tridesete godine) jest – cica! I to ne bilo čija. Bogorodičina. Dame i gospodo, možete misliti kako sam zinula kada sam stala ispred freske sa Cipra iz 14. stoljeća i zinula pred cicom koju je Bogorodica ugurala u usta malom Isusu. A tek kako sam zinula kad sam se zašetala malo dalje i naišla na još slika (ovaj put renesanski slikari iz Firence i Venecije) gdje je Bogorodica, tko bi rekao, ljudsko biće. Majka. Sa cicom u ruci.

Pa sam malo razmislila… Zapravo, ne znam kako mi do sada nije bilo čudno da se majka-nad-majkama nikad nije prikazala u “najmajčinskijoj” radnji na svijetu – dojenju. Lakše bih vjerovala u nju. Prikazivala se ona, očisto, samo je nama nisu tako prikazivali. Evo primjeri dolje (druge dvije ne nalaze se u Mimari): “Bogorodica s djetetom”, Cipar, 14. st. (Izvor), “Bogorodica s djetetom”, G. Bugiardini (Izvor) i “Sveta obitelj”, Joos van Cleve (Izvor).
No, dok hodate iz prostorije u prostoriju i divite se svemu što su žene bile i činile, na podu vas dočekuju citati; mizoginične izjavave glasovitih filozofa i književnika, ali i neke druge, koje daju bacaju dodatni snop svjetla na položaj žene. Evo nekoliko primjera:
—o—
—o—

—o—

—o—

—o—

Izložba Lejle Mehulić i Nike Pavlinek je odlična polazna točka za učenje i upoznavanje sa obje priče o ženama; one koju smo čuli i koju nam pripovijedaju te one koju nismo čuli i nitko nam drugi neće reći, a trebali bi je znati, pamtiti i prenositi.
Jer nitko drugi neće…
U muzeju sam bila sama samcata svo vrijeme dok sam obilazila prostorije. Voljela bih da je vrvjelo od posjetitelja, pogotovo žena. Voljela bih da su došle vidjeti što smo sve pretrpjele kroz povijest i što još trpimo, nijemo kao i do sada. Voljela bih da su došle vidjeti što su smo sve ipak preživjele i koliko smo snažne. Voljela bih da smo došle učiti o nama.
Jer nitko drugi neće…
Dok sam šetala iz prostorije u prostoriju, vidjela sam da u sofi pored stuba na hodniku satima sjedi zaštitar i bulji pred sebe. Mislite da je on koji put, u ova dva mjeseca koliko je izložba otvorena, zavirio u te prostorije? Ne mogu znati. Ne znam je li bio zainteresiran. Znam samo da nije bio zainteresiran barem jednom od dva puta odzdraviti na “Dobar dan”.

Oni koje izložba zanima još je stignu pogledati, otvorena je do kraja ožujka. To je, doduše, još samo nekoliko dana, ali obuhvaća i vikend. 🙂
A od vas se opraštam sa slikom Bogorodice (Mimara) Joosa van Clevea koja mi je posebno prirasla srcu. 🙂 Nit žena brblja sa svecima i prorocima nit sluša Božje objave koje joj nose zborovi anđela. Žena uspavala derište i – čita! 😀

(Izvor)

Hvala vam od srca na strpljenju!
I hvala Leili Mehlić i Niki Pavlinek na odličnom poslu! 🙂

XOXO

Iva