Ova djevojčica (sada djevojka) imala je mnogo imena:
– Pisho (kako ju je zvala majka, što znači “mačka” na paštunskom)
– Lachi (kako su je zvali rođaci, što znači “kardamom” na paštunskom)
– Jani (kako ju je zvao tata, što znači “dušo”, “draga”, “mila”)
– takra jenai (pametna i sjajna mlada dama) i pakha jenai (mudra za svoje godine), kako su je zvali pakistanski novinari
– Hai Kakar (ime pod kojim je pisala blog o dolasku Talibana u njeno rodno mjesto)
No, ni jedno od tih imena nije ono koje ju je zamalo stajalo života i po kojem je postala poznata cijelom svijetu.

9. listopada 2012. godine, mladi pripadnik Talibana (islamski fundamentalisti) popeo se u školski autobus i pucao u tada 15-godišnju Malalu. Uskoro su cijeli svijet preplavile fotografije ozlijeđene djevojke na bolničkim nosilima. Svi svjetski mediji su se zgražali nad ovim zločinom. Zločinom kakav nisu očekivali ni stanovnici onih dijelova Pakistana koji su mjesecima dijelili životni prostor s Talibanima i nastojali im udovoljiti radi vlastite sigurnosti.
Kakav je to čovjek koji puca na dijete zato što ide u školu? Kakva je to zemlja u kojoj djeca stradavaju zato što se žele školovati? Srećom, Malala je preživjela i godinu dana kasnije donosi nam cijelu priču; sve ono što sam mislila da znam o Pakistanu, Islamu i ljudima koji tamo žive pokazalo se u najboljem slučaju nepotpuno, u najgorem netočno. Probala sam se igrati asocijacija sama sa sobom na riječ “Pakistan” i dobila ovo: bombe, rat, pijesak, pustinja, zatucanost i zaostalost, bradati ljudi, okrutni muškarci, potlačene i ponizne žene, isprepadana djeca, djeca-vojnici, bombaši-samoubojice… Uh, uh, uh, sada možda da, ali nekada nije bilo tako.
Prije nego što sam mogla krenuti mimo prvog poglavlja knjige, morala sam se dodatno obrazovati, barem zemljopisno, da bih mogla doista razumjeti fascinantnu povijest zemlje i politička zbivanja o kojima Malala govori. U mojoj mentalnoj mapi svijeta, taj dio istočno i jugoistočno od Turske mi je nekakva crna rupa i zemlje idu nekako ovako: Nekibajdžan, Ovajstan, Onajstan, Jošnekistan, Indija i Kina.
Prvo sam morala naučiti gdje je točno Pakistan, a onda gdje je dolina Swat, u kojoj se nalazi grad Mingora, Malalin grad.
Malala započinje svoju priču pričom o svom narodu (Paštuni) i njihovoj povijesti, o povijesti Pakistana i povijesti Islama na području doline Swat. Nekada je to bilo budističko kraljevstvo, a Islam je “useljen” u to područje tek u 11. stoljeću, no ljudi su ga prihvatili, spojili razna vjerska učenja i vodili se više duhovnim i etičkim zakonima plemena iz kojeg su potekli, nego rigidnim propisima vjerskih poglavara. Swat nije nikakva pustinja; Malala opisuje raj na zemlji i kaže da se Swat često nazivao “Švicarska Srednjeg Istoka”. I ja ostadoh otvorenih usta…
Dolina Swat, Pakistan (Izvor)
Priča o Malali bila bi nemoguća da nije postojala duga i dirljiva priča o životu njenog oca, koji je, što sam više čitala o njemu, u mojim očima poprimao herojske značajke. Ali drugačije nije moglo ni biti. Promatrala sam ga kroz Malaline oči, a iz svakog njenog sjećanja i anegdote o tati izvire obožavanje i poštovanje. I ovaj čovjek to nesumnjivo zaslužuje.
Malalin tata, Ziauddin, desetljećima se borio sa vlastima, lokalnim i državnim, ne za pravo da se djeca školuju, nego za mogućnosti. Naime, prije dolaska Talibana, pravo djevojčica da se školuju nije bilo upitno. Ono što jest bilo upitno su financijska sredstva kojih nikada nije bilo dosta u vojnoj državi čiji se politički vrh bavio uglavnom osobnim bogaćenjem, bitkama za moć, lažnim obećanjima onima koji ih biraju, pompoznim javnim nastupima, osiguravanjem vlastite udobnosti koja nerijetko gazi u ekstravaganciju. S druge strane, prekrasna zemlja im ekonomski i intelektualno grca. Zvuči poznato? U takvim uvjetima Malalin otac više desetljeća borio se za otvaranje škola i nalaženje sredstava da se one održe. U školama su se jednako školovali i dječaci i djevojčice. Od prvog dana kada je dobio kćer, Ziauddin ju je tretirao kao potpuno jednaku svojim sinovima, sjeća se Malala. Dao joj je ime po Malalai od Maiwanda, velikoj afganistanskoj narodnoj junakinji, koja je okupila Paštunce u otporu britanskim četama 1880. godine.
Malala je njegovo njegovo prvo dijete i mnogi su ga žalili kada je dobio djevojčicu. Ziauddin je tražio da se i Malali u kolijevu ubacuju slatkiši i voće, kao što je običaj kada se rode sinovi. Običaj je i da se sedmog dana nakon rođenja djeteta slavi “Woma”, dobrodošlica djetetu. Ziauddin je nije mogao organizirati, jer nije imao novca za meso i rižu koja se tradicionalno služi gostima. Djedovi nisu htjeli pomoći jer Malala nije bila sin. Kada su nekoliko godina kasnije došla i dva sina, djedovi su htjeli platiti za organiziranje proslave, ali Ziauddin nije dopustio jer su isto odbili napraviti za Malalu.
Ziauddin je neumorno radio na propagiranju slobodnog obrazovanja i jednakih mogućnosti obrazovanja za sve. Prozivao je nezaintresirani i korumpirani državni vrh, ali i lokalne upravitelje. Kao takav bio je model svojoj kćeri, u kojoj je uskoro otkrio veliku glad za znanjem, ali i jednaku strast za širenjem poruke o važnosti školovanja. Mnogi se ni onda, prije nego što su Talibani preuzeli vlast nad njihovim životima, nisu slagali sa slobodom koju je Ziauddin davao svojoj kćeri. On se nije dao pokolebati.
S dolaskom Talibana, mnoge stvari su se promijenile u tom malom raju na zemlji. Tražilo se da se iz kuća izbace televizori i sve ono što pridonosi vesternizaciji, naređivalo se prihvaćanje islamskih vrijednosti i strogih pravila (što je Ziauddin javno osuđivao kao krivo tumačenje Kur-ana i krivo poučavanje Islama), zatvaranje žena u kuću, prestanak njihovog javnog djelovanja i rada, zabrana cijepljenja, zabrana škola koje poučavaju djevojčice, ali i zabrana poučavanja bilo čega drugoga osim onoga što su zvali “islamiyat”. Morao se slušati samo radio i to na postaji gdje se puštala samo talibanska glazba i govori. Talibani su uskoro počeli rušiti stotinama godina stare budističke kipove u dolini Swat, a nedugo nakon toga i dizati u zrak škole koje su odbijale prestati s radom i obrazovanjem djevojčica. Ziauddin nije ni šutio niti bio poslušan. Neodobravanja koja su mu upućivana prije pretvorila su se u izravne prijetnje njemu i njegovoj obitelji. Čak ni onda kćer i otac nisu htjeli pognuti glave.
Ziauddin i Malala Yousafzai (Izvor)
Malala je u to vrijeme počela pisati blog pod imenom Hai Kakar, koji je prestala pisati tek kada je državni vrh sklopio mir sa Talibanima. Barem se tako činilo izvana. Malala kaže da su Talibani postali samo još okrutniji, jer su tada zapravo postali od strane države uvaženi teroristi. Pregovori o miru su bili samo varka. U kasno proljeće 2009. godine, pakistanska vojska ušla je u dolinu Swat i ušla u sukob sa Talibanima. Uvjeti života su postali toliko opasni i teški, da je Malalina obitelj morala napustiti svoju kuću. Postali su prognanici.
Nekoliko mjeseci kasnije vratili su se i pokušali obnoviti svoje živote. Malala je postajala sve prisutnija u medijima, javno braneći pravo djevojčica na obrazovanje. Uskoro je i sama počela dobijati prijetnje smrću; objavljivane su u novinama, gurane ispod njenih kućnih vrata, slane sa anonimnih profila kreiranih na Facebooku. Kada ništa od ovoga nije djelovalo, talibanski vođe izjavili su da su “primorani djelovati”. Nekoliko mjeseci kasnije, ubojica umjesto da je zauvijek ušutka, osigurao je samo jedno – da gotovo cijeli svijet čuje za nju i da je nikada ne zaboravi.
Nakon oporavka u Queen Elizabeth Hospital u Birminghamu, Malalin život se promijenio i njena misija je dobila nova krila, a njena poruka novu, veću publiku. Malala je primila mnogo nagrada, kao i nominaciju za Nobelovu nagradu za mir. Po jednu od njih uputio se njen otac i u govoru zahvale u kćerino ime izjavio:
Malala i Ziauddin Yousafzai (Izvor)
Na svoj 16. rođendan, Malala je održala govor u središtu UN-a u New Yorku, noseći bijeli šal koji je pripadao Benazir Bhutto, prvoj premijerki Pakistana. I to sam, eto, naučila; Pakistan je imao premijerku prije oho-ho vremena. Dva puta je birana na tu funkciju, 1988. i 1993. godine.
Malala u UN-u / Benazir Bhutto
Christina Lamb, britanska izvjestiteljica, koja je pomogla Malali u pisanju ove knjige, bila je jedna od dvoje zapadnjačkih novinara koji su pratili predizbornu kampanju Benazir Bhutto dva mjeseca prije nego što je na nju izvršen atentat.
Ovo jest priča o Malali, ali nas Malala upoznaje i sa mnogim drugim velikim osobama. Prvi među njima je Malalin otac, koji je svojoj kćeri prenijeo ljubav prema učenju kao i žar i hrabrost da se istupi za nešto u što se čvrsto vjeruje.
No, postoje i druga imena koja vrijedi istražiti i upamtiti:
– Malalai od Maiwanda
– Christina Lamb
– Benazir Bhutto
– Kainat Riaz i Shazia Ramzan (školske kolegice ranjene mecima koji su bili namijenjeni Malali)
Mnoga imena i priče nikada nećemo čuti. Naprosto ih je previše. Pakistan je i dalje jedna od zemalja u golemim problemima, ne samo političkim i ekonomskim. Preko 51 milijun ljudi je nepismeno, od toga su dvije trećine žene. Djevojčice i djevojke se i dalje okrutno kažnjavaju, bičuju i javno ubijaju zbog otpora kojeg pružaju vjerskim fanaticima fundamentalistima. Djeca i dalje stradavaju; ubijaju ih ratovi, glad, bolesti, često čak i ruka člana obitelji. A još uvijek govorimo samo o Pakistanu…
UN je 10. studenog nazvao “Malalin dan” (Malala Day), ali slažem se s Malalom koja kaže da taj dan nije njen dan, nego dan sve one djece, svih onih djevojaka i mladića koji su se borili, koji se bore i koji će se još boriti za svoja prava. A svi mi odrasli dužni smo se boriti za mogućnosti da oni svoja prava i ostvare.
Malala i njena obitelj danas žive u Birminghamu. Osnovana je i zaklada koja nosi Malalino ime, a prikuplja sredstva za promoviranje prava žena na obrazovanje. Više o zakladi možete saznati na Facebooku i web-stranici zaklade.
Obitelj Yousafzai (Izvor)
Izvrsna, pametna i poučna knjiga! Iskreno preporučujem! 🙂
Poljubac šaljem tebi, pametna i hrabra ženo. E, baš tebi, koja ovo sad čitaš. 🙂
Kako znam da si pametna i hrabra? Samo pametnice se upuštaju u čitanje o ovim bitnim temama, a samo one najhrabrije izdrže do kraja ova moja natipkavanja. 😀
Hvala vam na pažnji.
Iva