Ne znaš čitati, ne znaš pisati, ali možeš zaliječiti rane vrlo brzo, brzo čak i za vještice…
Loše ti je ako noću ostaneš u zatvorenom prostoru.
Mrziš bijele vještice ali voliš Annalisu, koja je, nažalost, jedna od njih.
Držali su te zatočenog u kavezu od četrnaeste godine.
Sve što moraš učiniti jest pobjeći i pronaći Mercury, zlu crnu vješticu. Ali to moraš učiniti prije sedamnaestog rođendana jer će inače biti prekasno…
Jednostavno…

—o—

Pred vama je pokušaj da se nešto suvislo kaže o knjizi koju nazivaju nasljednicom Harry Pottera i Igara gladi, čiju autoricu zovu novom Stephenie Meyer; knjige koja će navodno dobiti svoju filmsku verziju i koja će nas sve oboriti s nogu kao sljedeći hit nad hitovima u svijetu i književne i filmske zabave.

Moram biti iskrena s vama odmah u prvoj rečenici – ne znam odakle početi ni kojim redoslijedom vam ispričati sve svoje dojmove o ovoj knjizi. Zato vas molim da mi oprostite i otrpite ovaj zbrda-zdola stil izlaganja. Ako mislite da ne možete, postoji velika šansa da će vam i “Tama u meni” ići na živce.


Nathanova jedina krivnja (ili nesreća) jest što je rođen kao dijete bijele vještice i crnog vještca. Svijet u kojem živi je svijet kojim vladaju bijele vještice, a Nathan je anomalija; ne mogu ga prihvatiti jer nije “bijel”, a ne mogu ga ni pogubiti jer nije ni “crn”. Nathan je ono što oni zovu “polukod”. Kao polukod, Nathan je žrtva stalne netrpeljivosti društva u kojem odrasta i pod stalnim nadzorom Vijeća bijelih vještica, koje ga redovito testira da bi konačno utvrdilo je li više crn ili bijel. Nathana, kao i njegovu braću i sestre, odgaja baka, sve do Nathanove 14. godine, kada Vijeće odluči izdvojiti ga iz obitelji i staviti ga pod svoj strogi nadzor; u kavez, na nepoznatoj lokaciji daleko od doma.
Kod dobrog dijela knjiga, čitatelju treba malo da se u početku zagrije za priču, da utapka u svijet u kojem će provesti narednih 200, 400, 800 stranica. Dobra stvar (možda i jedina) kod ove knjige je što se u priču vrlo lagano i entuzijastično utrči. Knjiga ima snažan i mračan početak; mladić čiji se život odvija u kavezu priča nam o sebi i torture koju prolazi svakoga dana. Imamo mlado biće koje je svjesno svoje tragedije i odlučno je da ne dopusti da ga slome. Pitanja frcaju po glavi: Zašto si tu? Jesi li oduvijek tu? Do kada ćeš biti tu? Što žele s tobom? Stotine pitanja koje stvarno guraju čitatelja da lista dalje.
No, kako knjiga napreduje (neću reći “priča”; jedino što tu ide nekim tijekom kasnije je redni broj stranica), tako se redaju nova pitanja koja sustavno ostaju bez originalnih, bitnih, ma uopće ikakvih odgovora. I tu se moj interes počeo polako rasplitati, da bi se na kraju potpuno raspao.
 
Zbog čega? Zbog svega pomalo…


Kada netko spomene magiju i vještice i nasljednike Harry Pottera, svi znamo točno što očekujemo; ljude koji uče baratati magijom, uče razlikovati dobro i zlo, čudesna bića, začarane šume i dvorce, pokoju mačku sumnjivih namjera, velika i mala rivalstva i savezništva, itd.
Ovdje toga nema. Sustav magije ne postoji. Ovdje ne postoji magija kao, npr. nekakva vanjska prirodna sila kojom netko kroz vrijeme i praksu ovlada bolje ili lošije, sukladno svojim talentima i sudbini. Ovdje se više javljaju nekakve nadnaravne X-Men sposobnosti koje možda kao nekakvi potencijali spavaju u pojedincu do 17. godine. Samo što nije baš tako. Treba ti odrasla osoba s kojom si u krvnom srodstvu da ti da “tri dara” da bi ti stekao nekakve moći. Možda. Jer nekoliko poglavlja kasnije vidiš da to nije baš tako. Ne treba ti netko u krvnoj vezi. Uglavnom – kaos. ☺ Pola knjige se osjećaš k’o magarac, jer taman kad misliš da si nešto shvatio, dogodi se iznimka. Zašto? Eto tako.
Svima nama koji smo naviki na čvrsto strukturirane magijske sustave (gospođo Green, uzmite u ruke bilo koju knjigu, recimo, Brandona Sandersona) od ovoga bude zlo već na trećini knjige. 
Radnja je nejasna i zbrkana. OK, skelet priče, onaj najoglodaniji dio – ideja – je donekle jasna. Imamo mladića koji je potomak bijele vještice i crnog vještca i kao takav ima podvojenu prirodu. Svijet u kojem živi to ne može dopustiti; društvo ga tretira neprijateljski, a kasnije ga se surovo fizički kontrolira. Ne zna se točno zašto, zna se samo ono što on nagađa; da ga ojačaju kako bi se on borio protiv svog oca, trenutno najsnažnijeg crnog vještca, i tako pomogao bijelim vješticama i dokazao da je vrijedan da ne bude okarakteriziran kao polukod ili crni vještac. On želi pobjeći i sam pronaći oca, jer je otac, kao, jedina osoba koja mu može dati “tri dara”. Samo što ispada da nije. Zašto ga onda želi naći?
… da vam budem iskrena, nemam pojma.
Pola knjige nisam imala pojma zašto netko nešto radi, djelomično i zbog toga što svako poglavlje ta osoba ponudi neko treće objašnjenje.
Dakle, skelet priče je tu, ali onda je netko u žurbi razbacao ostala tkiva i organe gdje je prije stigao.
Ljubavna priča nije ni blizu onome što se očekivalo kada se na koricama knjige pročita “Annalisa, bijela vještica u koju je beskrajno zaljubjen. Njihova ljubav je vrlo opasna, ali i neodoljiva…” Prvo, spadaju u mlađe maloljetnike kada se “zavole”. Ona je očarana njime iako ga svi izbjegavaju i dečko je evidentno netalentiran za školu i nepismen. Zašto je očarana njime? Boga pitaj. Valjda zato što je autorica imala negdje natuknicu u stilu “ubaci tu negdje i ljubavnu priču, nek’ se nađe, svaka knjiga je ima”. Njena uloga u njegovoj životnoj borbi kasnije? Ne znam. Gospodična nije prisutna.
Likovi su manje-više “za jednokratnu uporabu”. Zamislite ih kao nekakve zabavljače u cirkusu poredane uz glavni prolaz. Od ulaza do izlaza iz cirkusa srest ćete ih, recimo, dvadesetak. Pored svakog ćete se malo zaustaviti, pogledati što radi i produžiti do sljedećeg, a da se na ove prethodne nećete osvrnuti. Nitko od njih ne utječe na radnju, nego samo svoje dodijeljeno poglavlje ispuni dijalogom i nekakvom marionetskom koreografijom.
Nema povijesti. Zbog čega su crne vještice i vještci loši? Po prirodi su zli i kompulzivno žele nanositi bol i sijati nesreću i strah? Zašto su onda bijele vještice i vještci glavni mučitelji u knjizi? Što njih čini dobrima? Samo to što su trenutni “na vlasti”? Postoje li sposobnosti koje se javljaju više kod crnih, a nikako kod bijelih vještica? Koje to i zašto? Kako se onda dogodilo da bijela vještica i crni vještac imaju dijete?
Prvih tridesetak stranica pratimo priču iz drugog lica jednine (ti ovo, ti ono), a onda se prelazi u prvo lice. S jedne strane je dobro jer ne možemo biti bliže glavnom liku, promatramo priču iz prvog reda. S druge strane priča se čini kao monolog koji se sastoji većinom iz njegove percepcije i tumačenja događaja i njegovih sjećanja. Izloženi smo njegovim čestim i nesvrhovitim, dosadnim introspekcijama tipa: “Učinilo mi se da sam čuo nešto vani. Izlazim iz kuće i gledam oko sebe. Ne vidim ništa neobično. Tu nema ničega. Vratim se u kuću. Samo pada kiša. Samo to lupka po prozorima. Možda bi bilo bolje da opet odem provjeriti. Ponovno izlazim vani. Nema ničega. Ponekad mi se čini da me promatraju. Osjećam to na svojoj koži. Vraćam se u krevet i spavam do jutra.”
Svako malo zastajkujemo na tim njegovim introspekcijama i u “zavjetrini” priče, gdje se baš ništa pametno ne događa. Čitanje me podsjetilo na vrijeme kada sam bila student, pa bih putovala doma u Split iz Zagreba na praznike. Čim se prođu naplatne kućice u Dugopolju, vozač krene stajat svakih par kilometara na nekakvim ugibalištima prije grada i na stanicama gradskog autobusa po periferiji grada. Svaki putnik valjda ima svoju želju gdje bi htio izaći i ne bi me iznenadilo da ih je vozač počeo i na kućne adrese razvoziti. Od putovanja koje traje pet i pol sati, režite me ispod brate ako barem četrdeset i pet minuta nije otpadalo na tih zadnjih 5km puta do glavnog gradskog autobusnog kolodvora. Na kraju sam znala biti toliko frustrirana da nisam znala ni od kud sam krenula, ni zašto sam pošla, ni gdje ja trebam izaći… Tako je nekako bilo i sa ovom knjigom; na kraju mi nije bilo jasno tko pije, tko plaća i tko tu koga, da prostite, j…
I još jedna stvar koju moram reći, puknut ću ako ne kažem. Prijevod. Ali prijevod konkretno jednog izraza. Evo na nekoliko primjera:
“Izbacuje ruku i gornjom stranom prstiju lagano prelazi preko tvojeg obraza.”
“Izbacujem ruku, na što ustaje i odlazi u drugu prostoriju.” (Tko? Ruka? Nadurila se jer si je izbacio?)
“Izbacuje ruke u zrak.”
“Izbacuje ruku prema meni i prstom lagano prelazi preko tetovaže na mojoj ruci.”
Ovo “izbacivanje ruke” me izbacivalo iz takta. Pretpostavljam da je u originalnom engleskom tekstu bilo nešto poput “throw/out his hand/s”, i razumijem gestu bacanja ruku u vis kako bi se neverbalno iskazala rezignacija, frustracija, odustajanje od nečega. Ali po knjizi te ruke ne rade ništa drugo nešto što bivaju izbačene na sve strane. Mora li se baš doslovno prevoditi? Ako mora, kako smo onda završili s ovako prevedenim naslovom?
Imala sam visoka očekivanja i stvarno bih voljela da sam mogla više uživati u knjizi. Voljela bih da mi je bilo stalo; do priče, njegove sudbine, njegovih nesreća i njegove budućnosti. Ali nije.
Knjiga ostavlja dojam nedovršene i nedomišljene priče; kao da su se u žurbi objavile bilješke na kojima netko trebao intenzivno raditi još barem pola godine.
Nije mi jasno ni zbog čega ova knjiga prima diže toliko zlatne prašine. Navodno su prodana i prava za film. Ne znam jesam li ikada prije doživjela da pomislim – da, film može biti jedino bolji od knjige ili jednako loš. Lošiji teško da može biti.
A što se tiče usporedbi sa J. K. Rowling, S. Collins pa čak i sa S. Meyer – zajedničko im je samo ovo: a) sve su žene, b) sve su napisale knjigu koja je objavljena.
Je li netko od vas možda već pročitao knjigu?
Kakva su vaša iskustva i dojmovi?
Hvala vam od srca na strpljenju danas više nego ikada. 🙂
Mislim da mi je ovo bio jedan od napornijih postova koje sam do sada slagala. :-/
XOXO
Iva