Pratimo dva lika u Parizu koja se međusobno ne poznaju. Jedna knjiga će ih povezati i to tako da neće znati što ih je snašlo.

Aurelie posjeduje mali restoran u Parizu, koji je naslijedila od oca, na žalost, preminulog u listopadu. U studenom ju je ostavio njen dečko i otišao sa ženom koja očekuje bebu.
Zbog depresije u koju je pala, sasvim slučajno kupuje knjigu u maloj knjižari. Kasnije je tvrdila da joj je knjiga promijenila život. Naime, glavni je lik knjige vlasnica malog restorana istog imena koje nosi i njen restoran, koja nosi zelenu haljinu kakvu ona ima. Uvjerena je da je glavna junakinja ona sama! Inzistira na tome da sazna sve o engleskom spisatelju, autoru te knjige; želi ga upoznati i ne odustaje od toga.

 

Andre je Parižanin koji radi za izdavačku kuću. On je urednik pisca iz Engleske koji je napisao „Osmijeh žene“. Englez je zapravo izmišljen, stvarni autor knjige je on sam. Uskoro upada u probleme. Njegova izdavačka kuća traži da Englez dođe na književnu večer, razgovore s novinarima, slikanje dok kupuje u Parizu. Mlada čitateljica po kojoj je kreirao svoj glavni lik traži sastanak s Englezom, šalje mu pisma, vrši pritisak. Zbog straha od otkaza, Andre se sve više upliće u svoje laži, riskirajući da ostane svega do čega mu je stalo!
—o—
Osmijeh žene je zabava za jedno popodne. Romantična tematika nije me baš inspirirala, ali tražila sam nešto što ću brzo pročitati.
Pariz! Lokacija iz snova za romantiku! Tako divan grad, a tako slabo i anemično opisan. Bitna je transformacija iz depresivnog, kišovitog, maglovitog, ispijenog u studenom u blještav, okićen, sjajan Pariz u prosincu. Jedino što je bolje od proljeća u Parizu je Božić u Parizu! No ta transformacija koja je u stvarnosti fantastična, u knjizi je tek par slova na papiru. Nedostaje mi puno više opisa, kao da sam(a) spisatelj(ica) nije imao(la) inspiracije. Tako ni ovaj simpatičan roman neće biti ništa više od slatkog. Tematika je dobra, nije loše zamišljeno, ali nekako mi se čini da mi ili ne sjedaju ti suvremeni romantični romani ili bi to neki drugi autor(ica) bolje napravio(la). Plus za autora(icu) – jer ozbiljno se spekulira da je Nicolas Barreau zapravo njemačka spisateljica Daniela Thiele – je taj što je na kraju knjige objavila recepte jela koji se spominju u romanu. Predlažem čitanje „Osmijeha žene“ u zimskim mjesecima, pred blagdansko veselje, uz šalicu čaja ili vručeg kakaa.
Antonela