Sedamnaestogodišnja Mia Hall nadarena čelistica koja, unatoč stidljivim ambicijama, zbog svog golemog talenta, uskoro mora izabrati između dva sna – otići i izboriti se za mjesto na prestižnoj umjetničkoj akademiji Juilliard ili ostati sa svojim divnim dugogodišnjim dečkom i skladnom obitelji?

A onda, jednog prohladnog jutra u veljači, Mia s obitelji sjeda u automobil s namjerom da posjete prijatelje i ogroman antikvarijat koji Mia obožava, a zatim odu baki i djedu na večeru.

Nedugo nakon što su krenuli s kućnog prilaza, sve u Mijinom životu se mijenja. Odjednom, svi izbori o kojima je razmišljala nestaju – osim jednoga.

Izbora koji se ljudima rijetko pruža, ali je teško zamisliti neki drugi koji je teži, važniji.

Otići ili ostati?

Vozač kamioneta izgubio je kontrolu nad svojim vozilom i meteorski snažno i precizno se zabio u automobil u kojem su bili Mia i sva njena obitelj.
Od trenutka kada povrati svijest, Mia se nalazi u sceni iz horor filma; njihov automobil je smrskan, tijela nasumično razbacana po cesti, svjetla i sirene kola hitne pomoći miješaju se sa odlučnim povicima bolničara…
Od trenutka kada je ugledaja svoje unakaženo tijelo nad kojim je nadvijeno nekoliko bolničara u pokušaju da ga s još nekoliko niti povežu sa životom za koji se jedva drži, Mia shvaća da postoji izvan tijela, u nekom međusvijetu, međustanju.
Kako? Ne zna.
Zašto? Ne zna ni to.
Ali čini se da sestra na odjelu intenzivne skrbi ima ideju…
Uh… koja priča…

Danima, možda i tjednima nakon što sam je pročitala, neki drugi aspekt priče mi se slegne i neki novi citat se duboko utisne u dušu nakon što uskovitla desetak nesvakodnevnih misli.

Cijela knjiga se bavi jako kratkim vremenskim razdobljem – tek 24 sata. No, u ta 24 sata autorica uspjeva staviti toliko puno emocija, sjećanja, pitanja, odgovora, nježnosti i smijeha, podrške i ljubavi.

U tom kratkom vremenu autorica je stavila Miu u to posebno međustanje spokoja; jedino tako je Mia i mogla ispričati ovu priču, a da je ne progutaju očaj, strah i žalost. Mia je svjesna da je to stanje posebno stanje; sjećanja su kristalno jasna, ali emocije su nježne i blage. Svjesna je tragedije, ali je svjesna i da je netko sve emocije privremeno stavio negdje na pauzu; ako odluči otići, nikad se s njima neće morati suočiti, a ako odluči ostati, mora se pripremiti da je sve zadržane emocije preklope poput plimnog vala. Zna da će opcija “ostati” donijeti sa sobom svu bol (ali i ljude koje voli, prilike o kojima je sanjala, život koji je tek planirala), no osjeća i koliko spokoja nudi opcija “otići”.

Mia u kratkom vremenskom roku mora promisliti sva bitna egzistencijalna pitanja kojih se klonimo svi mi koji umišljamo da imamo beskrajno mnogo vremena da o njima razmišljamo nekada kasnije.
Kako je to kada ostaneš bez – svakoga?
Vrijedi li nastaviti živjeti?
Zbog koga vrijedi nastaviti živjeti?
Zbog čega vrijedi nastaviti živjeti?
Kako ljudi nastave živjeti nakon što u jednom trenutku prestanu postojati svi oni s kojima su do jučer živjeli, za koje su do jučer živjeli?

Ova pitanja su mi donijela u sjećanje tragediju australske obitelji Maslin, koja je ne tako davno izgubila u jednoj sekundi svo troje djece koja su se vraćala kući u avionu Malaysia Airlinesa, srušenom u Ukrajini.

Obrnute su uloge preminulih i preživjelih, i ne znam koja opcija je stravičnija. Znam da mnogi roditelji ovakav gubitak ne mogu podnijeti i vrlo često, iako dišu, ne žive od trenutka kada ni njihove djece nema te prije ili kasnije naprosto i sami odu. Ima i onih koji se bore da nastave dalje – i ne znam kako to čine; ne znam od čega moraš biti sazdan da bi odlučio pokušati još jedan dan hodati pod ovim nebom. Mogu se samo nadati da ni ja ni itko od vas neće morati doznati odgovore na taj “kako”.

Prekrasno mi je što je Mia ovoga jako svjesna. U jednom trenu, dok razmatra opciju ostanka, razmišlja o tome kako je do tada imala divan život; roditelje koji je vole i koji se vole, dečka koji je bezrezervno podržava u svemu, odane prijatelje i snove na dohvat ruke. I razmišlja kako je takav život nikako nije pripremio da se bori s onim što je čeka ako ostane. Da bi je možda pokoja nesreća, pokoji ozbiljniji ožiljak na srcu, pokoji preboljeni gubitak ili prežaljena propuštena prilika bolje pripremili za ono što joj se sprema – ako ostane. Ono što te ne ubije bi te trebalo ojačati, ne? No što ako te ništa do sada nije ojačalo… Možda, u tom slučaju, ono što bi te trebalo dodatno i naknadno ojačati ima snagu da te razori?

Kada razmišljam o sebi, znam da je to istina. Sjećam se dok sam još bila mlada djevojka, koliko su me loše vijesti ili nagli nadolazak groznih situacija dočekivale nespremnu i ostavljali nijemu od šoka i boli. A onda naučiš da si sposoban preživjeti. Sada, čini mi se (barem kada su neke stvari u pitanju), čak i kada vidim da mi nešto neugodno i neizbježno ide u susret, znam da će biti i suza i neprospavanih noći, ali znam da mi i srce i tijelo mogu izdržati. Jer znam što su do sada izdržali.

No, gubitak obitelji… što te, pobogu, može pripremiti na to? I ako imate oko ili preko 30-ak godina, sigurno imate barem dvije obitelji – onu u kojoj vi imate roditelje i onu u kojoj ste vi roditelj. Da izgubite jednu, bi li druga bila dovoljan razlog da ostanete, iako ćete imati krater u duši dok ste živi? Bi li ljubav te druge obitelji bila dovoljna? Je li Miji dovoljna?
Još jedna stvar o kojoj Mia razmišlja, a mene je posebno pogodila jer je upravo ta misao moja noćna mora, je – ako ode, je li to kraj uspomenama? Je li to vječni kraj svijesti da su ljudi koje je voljela uopće postojali? Ako je vrijeme nakon smrti isto ono kao što je prije rođenja – dakle, jedno veliko ništa – onda tamo, iako ima vječnog mira, nema sjećanja… Vrijedi li onda, čak i ako je cijena ostanka neizmjerna fizička i emocionalna bol, ostati i sjećati se; živjeti samo kako bi s nama i kroz naše misli ti divni ljudi koje smo voljeli nastavili živjeti barem još malo? Ako previše razmišljam u ovom smjeru, spremna sam se dovesti na rub epizode paničnog, bespomoćnog ridanja, zato – prestajem.
—o—

Krasna, jednostavnim, neposrednim i nekompliciranim stilom pisana knjiga; životna pitanja ispisana jasnim primarnim bojama, jednostavna i iskrena kao što su dječji crteži – sadrže samo ono bitno.

Priča koja mi je uzela srce na prvim stranama i na zadnjoj mi ga vratila raspuklo, ali sastavljivo.

Iskreno preporučam, ali upozoravam da bi moglo biti puno, puno situacija kada će vas na sljedećoj stranici koju otvorite dočekati rečenica od koje će vas se i oči i grlo napuniti suzama.

Od danas u SAD-u ovaj film igra u kinima, a kod nas u CineStar kina dolazi za nekoliko tjedana, 11. rujna.

 

I još da izdvojim neke od najdražih stvari iz knjige:
a) jedan od najfenomenalnijih roditeljskih parova (Denny i Kat Hall) koje sam ikada upoznala na stranicama knjige
b) scena, zapravo gesta, koja se događa na samom kraju knjige, a uključuje Adama, Mijinog dečka i ove stvari…
c) najusrdniju molbu i molitvu koju obitelj i prijatelji mogu izgovoriti pored bolničkog kreveta onih koji se bore za život…

Hvala vam što ste ostali uz mene i ovu recenziju do samog kraja. :-*

Iva

P.S. – Prevedeni ulomak iz knjige možete pročitati na stranicama hrvatskog izdavača. Ako se budete htjeli još malo naježiti, pročitajte cijelu knjigu pa onda opet pročitajte prvo poglavlje.