Prošli petak mi je netko pozvonio, ja otvorim i lik u uniformi mi govori kako moram napustiti stan jer su u blizini pronašli bombu iz Drugog svjetskog rata i evakuiraju sve u krugu od 500 metara. U nevjerici napuštam stan, zovem dragog i govorim mu kako idem u grad, na kavu, a on mi predlaže kupovinu knjige u najdražoj knjižari prije kave. ☺ Moj dragi zna što me može usrećiti. Od četiri naslova koja su mi se svidjela, morala sam se odlučiti za jedan i izbor je pao na The Bookstore.

Autorici Deborah Meyler je ovo debitantski roman, a inspiriran je osobnim iskustvom življenja i rada u knjižari u Velikoj jabuci. ☺ Kada su ju pitali misli li da će se knjige prestati prodavati, odgovorila je kako se nada opstanku knjiga, kao što je unatoč napretku tehnologije opstao radio. ☺ Dijelim njeno mišljenje jer pomisao na nepostojanje knjižara ili antikvarijata me tjera u suze. I ako ste se pitali, New York treba doživjeti, a sve ono što vidimo u filmovima je tamo. Zaista jeste. ☺ Možda jednog dana…
Ja sam jedna od onih koja je nepovratno zaljubljena u knjige. Ljubav se javila već u ranoj dobi jer sam stalno gledala mamu Snježu kako upija riječi i stranice, emocije… awwww… i ja sam ju kopirala. Ponekad kod kuće imamo scenu kao iz filma: otvoren prozor, šuma u pozadini, pjev ptica i nas dvije, svaka zadubljena u svoju knjigu. ☺ Kupujemo knjige i kad imamo i kad nemamo novaca. Ne jednom se dogodila situacija „sendvič ili knjiga“, a pecivo ionako deblja. ☺
The Bookstore je jedna od knjiga s kojom sam se zbližila, i ovdje odgovara citat jedne starice koja knjižari prodaje knjige prije odlaska u starački dom:
Glavna akterica u knjizi je Esme Garland, Engleskinja koju ne možete ne zavoljeti. Ona živi u malom stančiću na Broadwayu dok piše doktorat iz povijesti umjetnosti na Sveučilištu Kolumbija. Ona je uredna, strpljiva, prizemljena i ne voli čekati u redovima.

„I am not very good at waiting. I don’t know what to think about when I’m waiting.“ 

Preslatka je! No, više od svega, ona voli svratiti u The Owl, malu knjižaru za koju kaže:

 „I love to slip into the bookstore. It is my heaven – I don’t have to

prove myself there…“

(I hear you, sister, i ja se tako osjećam kada odem u knjižaru)
Naravno, u većini slučajeva, uz pametnu, simpatičnu, ambicioznu ženu ide budala, kreten i idiot i ne znam kojim bih još epitetom počastila izabranika njenog srca, Mitchella. Uvijek kad čitam i planiram recenziju, vodim bilješke, a njega sam počastila epitetima, psovkama i šaranjem po papiru. Na stranu to što je brutalno zgodan, uredan, uspješan u poslu, pred kraj knjige mi je došlo da mu zalijepim šamar, a Esme polijem kantom ledene vode. Ona je nepovratno zaljubljena u Mitchella, sve mu tolerira, čak i njegove grube riječi kojim on prekine vezu s njom prije nego što mu priopćava kako je u drugom stanju. Premda prvotno razmišlja o pobačaju, odustaje od te ideje i odluči zadržati dijete i snaći se. Premda ima stipendiju na Sveučilištu, odluči se zaposliti i dobija posao u voljenoj knjižari, The Owl.
Unatoč mom protestiranju, ona se pomiri s Mitchellom, nakon što se slučajno sretnu i on sazna kako je ona u drugom stanju. No frajer uskoro opet prekida vezu jer ona ne želi pobaciti, da bi je naknadno zaprosio i ona pristaje! Zaista, Esme?! Pobogu djevojko! Ali dobro, možda gad na kraju sam ode. ☺ Pogotovo nakon njegovog stava:
E, siroče moje, i ti još uvijek udišeš kisik, a nešto te drži na Zemlji!? Šta ću, kad ga ne volim! Ni njega ni njegove „savršene“ high-class roditelje koji su sve samo ne ljubazni prema Esme. Atmosferu na njihovom upoznavanju na božićnom partiju u Hamptonsu (a gdje drugdje?!) čitatelj može rezati nožem. Pogotovo nakon dobrodošlice Mitchellovog oca:

„You simply do not fit – would never, I think – fit

or find yourself happy, amongst us.“

Kroz roman ćete saznati nešto i o obiteljskim odnosima, prijateljstvu, poslu, obvezama, slobodnom vremenu, životu. ☺ Ovaj roman je baš bio moj „cup of tea“. ☺ Opušteno, lagano, kao da čitam životnu priču djevojke koju poznajem.
Roman nisam mogla ne zavoljeti, Esme je takva, uvuče se pod kožu, svaki njen dan sam proživljavala s njom, hrabrila normalne postupke, a „nenormalne“ pravdala njenim hormonima, radovala se i strahovala s njom. Ipak je ona hrabra 23-godišnjakinja koja jednostavno nije imala sreće u izboru „onog pravog“. Njeni postupci i njena neizmjerna ljubav prema nekome tko to ne zaslužuje me podsjetila na mene u njenim godinama (premda nisam baš toliko starija). Na kraju je ipak bitno odrasti, na ovaj ili onaj način, sa ili bez djeteta. Bitno je doći do spoznaje kako te ne zaslužuje bilo tko, nego taj netko mora zaslužiti ljubav, privrženost, prijateljstvo…
Ukoliko dođete do romana, nadam se da će vam se Esme svidjeti i da je nećete pretjerano osuđivati. Na kraju krajeva, neka prvi baci kamen tko je bez grijeha.

Do skorog čitanja, lijepi pozdrav!

Kija