Robinja je istinita priča o Mende Nazer, sudanskoj ženi čije je djetinjstvo završilo s 12 godina kad je zarobljena i zatim 7 godina proživljava pakao. Prodana je bogatoj arapskoj obitelji u Khartoumu kao robinja. Nakon 7 godina šalju je u Londonu gdje joj se pruža prilika za bijeg…

U ovoj knjizi Mende pripovijeda svoju priču kroz vlastitim očima uz pomoć autora Damiena Lewisa. Zbog tradicije usmene  predaje se detaljno sjeća svega, za razliku od nas koji se gotovo ničega ne sjećamo iz djetinjstva. Tako je i u prvom djelu ove knjige opisan njen život prije ropstva. Opisani su tradicije plemena u kojem je odrasla, tradicije koje su me gotovo ostavili bez riječi.

 

Mende Nazer živjela je sretno djetinjstvo u planinama Nuba u Sudanu, u jedno od brojnih izvornih muslimanskih sela, u plemenu Karko. Bila je najmlađa u svojoj obitelji te je njezin otac mislio da je „najljepša kći svih vremena“. Živjeli su u kolibi od blata, spavali na madracima napravljeni od kore baobaba. Imala je dvije sestre koje su bile udane i živjeli su u jednu od obiteljskih koliba jer mladenci prvih godinu dana su s mladenkinim obitelji, i dva brata koji su bili u posebnu kolibu koju su nazivali holu, kuća muškaraca, jer je tradicija bila takva da su neoženjeni muškarci  zajedno jeli i živjeli.
Jedno od najsretnijih sjećanja je onaj dan kad joj je otac donio malu macu kojoj je dala ime Uran, što je na njihovom jeziku značilo „mala crna“. Kasnije kad je zarobljena jako joj nedostaje, te je uzalud pokušava zamijeniti sa plišanom igračkom.
Ljudi iz sela su govorili da izgleda poput njene majke. Bila je vitka i jako lijepa. Neka od najranijih sjećanja su joj bila i to da je njena majka neko vrijeme hodala gola, nitko u selu nije nosio odjeću. A nakon toga je imala omotano tkaninu samo oko kukova, a po zimi deku preko ramena. Nije znala koliko godina ima, ali znala je da je sigurno mlađa bar 10 godina od njenog oca, jer u plemenu muškarci su se ženili ženama koji su bili puno mlađe od njih.
Tradicija koju su imali, koja me je začudila u bila mi je potpuno neshvatljiva, je bila i ta da su zaručivali žensku djecu dosta brzo nakon rođenja. Nije mi bilo jasno koja je bila svrha toga. Ali to nije bila najčudnija tradicija. Tradicija koja me je ostavila gotovo bez riječi, tradicija zbog koje su djeca umirala brzo nakon rođenja, a neke žene nisu ni mogli roditi zbog uskog vaginalnog otvora,  zbog koje su djevojčice imale probleme i umirale od infekcija, je bilo žensko obrezivanje.  Mende je obrezana s otprilike 11 godina, Nuba plemena ne bilježe datum rođenja. To je bio dan kad je saznala odakle krv na sestrinoj plahti nakon njenog vjenčanja. Dan koji po njima znači prelazak iz djetinjstva u odraslu dobi. Radili su to bez ikakve anestezije, trpjeli su bolove, prolazili su kroz agoniju. Ali to je bio njihov način dokazivanje nevinosti.
Mende je krenula u školu s 8 godina. Bila je oduševljena s uniformom koju je morala nositi. Bila je to državna škola i nisu morali plaćati školarinu, no učitelji su uvijek od njih tražili novac, s izgovorom da je to za olovke, kreda, bilježnica, a rijetko su te stvari uopće viđali.
Jedne noći, kad je Mende imala skoro 12 godina i išla je već u šesti razred, u selo upadaju mudžahedini i samo u jednom trenutku sve što je lijepo proživjela, sve o čemu je sanjala je bilo ukradeno, uništeno, izbrisano, spaljeno… Bila je oteta kao i mnoge druge djevojčice i od tada počinje Mendin pakao. Silovana je i zlostavljana puno puta, a zatim nju i još par djevojčica otkupljuje čovjek, Arapin, koji ih dalje nosi na prodaju. Vozi ih svojim kamionetom do glavnog grada, Khartouma. To je bila velika nepoznanica za njih, većinom nisu ni znale što uopće znači grad. Po prvi put u životu su vidjele zgrade, ulična svijetla, aute. Postavljali su sami sebi milijun pitanja za koje nisu znale odgovore.

„Je li ovaj grad napravljen za ljude ili aute? Gdje svi ti aute žive? Rađaju li veliki auti male aute?“

Koliko god je to bilo smiješno, toliko je bilo i tužno.

Mende je bila prodana jednoj vrlo bogatoj obitelji. Njena gazdarica, Gospođa Rahab, je bila zla, okrutna, gotovo svakodnevno ju je tukla, nije joj bio potreban razlog da bi digla ruku na nju, kao da joj je to bila duševna hrana.

 

“Često bi me tukla bez ikakvog razloga. Nikada nisam znala što sam to navodno pogriješila. Katkad bi me samo pljusnula, a katkad bi me tukla onime što joj se našlo pri ruci.Često me tukla po glavi cipelama s drvenim potplatom ili metlom, kao i remenom.”

Zlostavljala ju je fizički, emocionalno, verbalno, kontinuirano 7 godina. Zvala ju je yebit. To je bila arapska uvreda koja doslovce prevedena znači „djevojka koja ne zaslužuje ni ime“. Spavala je zaključana u spremište gdje je bilo užasno prljavo, na tankom madracu, pokrivena prljavom plahtom ispod koje se užasno smrzavala. Radila je kao služavka, kuharica, čistačica, dadilja, radila je sve 24 sata na dan. Često se znala prisjetiti svog doma, svojih roditelja za koje nije znala jesu li uopće preživjeli napad. Krišom se molila za njih i za sebe jer nije smjela to raditi, nije joj bilo dopušteno. Nubijce su smatrali nevjernicima i nisu zaslužili biti muslimani.

Jednoga su dana Rahab i njen muž, Mustafa, imali zabavu u svojoj kući. Mende je, naravno, bila zadužena za apsolutno sve, no nije mogla sve sama, nije mogla i čistiti i spremati i paziti na djecu koja su trčala po kuhinji, i dogodilo se da je Rahabina kćer pala s kuhinjskog stolca i ozlijedila se; ne tako strašno, ali dovoljno da se Rahab jako naljuti. Gurnula je Mende te je ona pala i metalni joj se stolac zabio u nogu. Tada se je Rahab prvi put uplašila. Uplašila se da ju je možda ubila…

Prvi put je morala svoju robinju odvest u bolnici i bojala se da ne bude otkrivena. Znalo se da u Sudanu postoji ropstvo, ali ta stvar nije bila baš toliko javna.

Kako je odrastala, tako je Mende postajala sve atraktivnija. Muškarci su je primjećivali, par puta su je pokušali silovati, ali naučila se s vremenom obraniti i snaći u takvim situacijama.

Mende na jednom susretu s Nubijkom, robinjom Rahabine prijateljice, saznala je da je njezina obitelj živa i to ju je ojačalo i dalo snagu za dalje.

Nakon 7 godina maltretiranja Rahab ju poslala u Londonu kod svoje sestrične, Hanan, koja je na početku bila ljubazna, brižna… bar je tako izgledala. Tamo se prvi put susrela s mašinom za pranje suđa, perilicom, usisivačem. Bilo joj je potrebno dosta vremena da nauči upravljati s njima. Nije se više morala skrivati za molitvu. Odnosili su se prema njoj na sasvim drugačiji način nego Rahab, ali i dalje je bila robinja. Spavala je u prenamijenjenoj ostavi, na pravom krevetu, ali nije imala grijanje.

Pri jednom Haninom odlasku u Khartoum s mužem, Mende je poslana kod njihovih prijatelja, ali oni nisu znali da je robinja. Mislili su da radi za plaću, da ima normalne slobodne dane, a ona nije smjela reći da je drugačije. Pokušala je, ali nisu je shvatili ozbiljno jer je bilo nezamislivo da itko u Londonu radi 24 sata na dan, bez imalo odmora, bez slobodnih dana, bez plaće, a posebno se to nije smjelo dogoditi kod sudanskog ambasadora, važnog čovjeka, kod otmjene obitelji. Prvi put je netko bio ljubazan s njom, a ona se nije znala nositi s time. Spavala je u normalnoj sobi, nije puno radila, smjela je sama izlaziti van. Na tim izlascima tržila je ljude koje sliče na Nubijce, nadala se slobodi.

Jedan grozan i hladan dan, Mende ide van s isprikom da želi malo bit na svježem zraku i konačno uspijeva pronaći čovjeka koji će joj pomoć. Uspijeva ostvariti kontakt s njim i pobjeći 11. rujna 2000. godine i konačno bit slobodna. Sloboda je za nju bila dragocjena.

Počela je učiti osnovne stvari. Učila je kuhati za sebe i jesti tri obroka na dan, hodati cestom i paziti da ju ne pregaze auti, voziti se autobusom od točke A do točke B. Nije se nikad vozila podzemnom željeznicom jer ju je podsjećala na groblje. Uspjela je razgovarati sa sestrom, bratom, s roditeljima.

Na dan kad je pobjegla, predala je zahtjev za azil u Ujedinjenom Kraljevstvu i uspijeva ga dobiti nakon dvije godine.

Mende Nazer napisala je ovu knjigu jer je znala da postoje mnoge druge žene, djevojke i dječaci u Sudanu koji još žive kao robovi. Danas posjećuje različite zemlje diljem svijeta i na međunarodnim konferencijama govori protiv ropstva i nije odustala od svog sna; nada se da će postati medicinska sestra, a zatim i liječnica. A jedan o njenih intervjua možete pogledati ovdje…


Nakon čitanja ove knjige nisam znala što misliti o svemu tome. Bilo je zastrašujuće, ali i vrlo intrigantno. Voljela sam napetost i uzbuđenje koje me je tjeralo da ne stajem, da čitam dalje. Iskreno se divim Mendeinoj hrabrosti i snazi.

Kroz Mendeinu životnu priču shvatila sam koliko ne znam što se događa po svijetu i pitam se gdje su tu te razne organizacija za zaštitu ljudskih prava i sloboda?

Ovu knjigu preporučujem svima vama koji želite pogledati i tamniju stranu ovog društva koje je užasno nepravedno. Tamnu stranu Sudana gdje je prisutno dječje ropstvo. Prema knjizi, djeca su prodavana u roblje za za 150 dolara. Zar je samo toliko čovjek vrijedan?

Bilo je teško čitati o tom teroru, o psihičkom i fizičkom maltretiranju djece, djece kojima je duša najčišća i nisu nikome ništa skrivila.

Hvala vam na pažnji!

Joci