Nakon što je nedavno pročitala “The Bookstore” autorice Deborah Meyler, Zekiju je knjiga toliko očarala da je odlučila ne samo napisati recenziju za naš mali blog, nego i napisati nekoliko riječi samoj autorici. Nije očekivala da će autorica odgovoriti na poruku, ali odgovor je uskoro stigao! Nedugo nakon toga nas dvije smo čavrljale na Facebook-chatu i Zekija mi je usput rekla da razmišlja o tome da pita autoricu bi li bila voljna odgovoriti joj na nekoliko pitanja o njoj samoj, njezinoj knjizi i knjigama općenito, za jedan mali blog-post/intervju na Bibliovci. “Zašto ne?” rekla sam joj. “Najgore što se može dogoditi je da žena kaže ‘ne’ ili da uopće ne odgovori.” Niti sat vremena nakon toga, stiže mi poruka od Kije: “REKLA JE DA MOŽE!” Ne znam tko je više bio izvan sebe od radosti, ja ili Kija. 🙂 (Mislim da je ona, za barem 50 nijansi.) Smislila je desetak zabavnih i odličnih pitanja, poslala ih autorici i primila odgovore nekoliko dana kasnije. Spremni? Evo o čemu su brbljale ove dvije simpatične mlade dame. 🙂

—o—
Zekija: Što je, po Vašem mišljenju, tako posebno u čitanju knjiga? Ponekad teško možemo objasniti zašto nas usrećuje.
Deborah: Prilično sam sigurna kako bi se cijele knjige mogle o tome napisati, o našoj potrebi da vidimo u tuđe umove, dijelimo druge perspektive, o moralnoj potrebi da zamislimo druge živote.
Ali zašto nas usrećuje? Mislim da je to zbog izvanrednog trika koji naš um može odigrati, da vjerujemo pričama, da zamišljamo priče kada su nam ispričane.
Imamo samo jedan život, ali uz priče, svi mi možemo imati više života. Odjednom možemo biti sa Anom Karenjinom ili Madame Bovary ili u dnevnoj sobi u Longbournu u Ponosu i predrasudama, slušajući gospodina Benneta kako govori Kitty o manjku diskrecije u njenom kašljanju. Ti životi se dijele dalje – znaš kako ta dnevna soba izgleda, kao i ja, kao i milijuni drugih ljudi. Tvoja verzija dnevne sobe obitelji Bennet nije ista kao moja, naravno, ali to je manje bitno.
Čitati druge knjige, non-fiction knjige (priručnike, vodiče, memoare, op.prev.), je jednako važno – bitna stvar je da prestanemo biti opterećeni samima sobom. Čitamo druge povijesti, druge filozofije; dijelimo, rastemo.
—o—
Zekija: Mirišete li knjige? Čini se kao da postoji ovisnost…
Deborah: Moja majka mi je kupovala knjigu Enid Blyton početkom svakog mjeseca, tijekom 21 mjeseca, kada sam bila dijete. Svaki put, kada bih je otvorila, imala je isti miris. To je jedan od brojnih mirisa koji me usrećuju. Više ih ne mirišem. Imam par priručnika o gljivama – “zagrebi i pomiriši” knjige o gljivama bi bile od pomoći!
—o—
Zekija: Imate li ritual prije ili tijekom čitanja?
Deborah: Ne. Uvijek čitam. Osjećam se nelagodno ako čitam knjigu o esejima ili kritike i osvrte i nemam olovku pri ruci, ali to je jedini ritual. 
—o—
Zekija: Što mislite o blogerima koji pišu o knjigama? Kao da ih je svakim danom sve više.
Deborah: Mislim da su hrabri. Ponekad i sama pišem recenzije, ali nisam samouvjerena što se njih tiče. Kratko sam bila filmski recenzent kada sam imala 22 godine, premda nije bilo loše recenzirati filmove, bila sam svjesna koliko malo sam filmova zaista pogledala. Producenti i redatelji su vjerojatno bili vrlo zauzeti oprezno odavajući počasti prošlogodišnjim velikim hitovima, a ja nisam bila toga svjesna. Mislim da su blogeri jako važni i jako korisni. Ima toliko mnogo knjiga za koje moraš imati određeni urednički proces koji ti pomaže pri odabiru. Blogeri rade taj posao i to rade, najviše, čisto iz vlastitog užitka.
—o—
Zekija: Pišete li još uvijek pisma i/ili razglednice?
Deborah: Skoro nikad. Ne znam zašto, ali običavala sam pisati pisma i zaboravila ih poslati. Još uvijek imam pisma koja nisam poslala. Volim e-mail, jer se ta čudna nevoljkost ne događa. Uzgred rečeno, ne pišem romane na kompjutoru, nego u bilježnicu, penkalom. Bolje odgovara tempu mojih misli većinu vremena i blokira “sirenski pjev” Interneta.
—o—

Zekija: Ako biste mogli razgovarati sa tri autora (živa ili mrtva) koji bi to autori bili?
Deborah: Dobro pitanje. Tko ne bi izabrao Shakespearea? Koliko dugo mogu s njima razgovarati? Ukoliko bi postojala ta opcija, bila bih počašćena ustupiti svoje mjesto Terryju Eagletonu ili nekom kao što je on, ili vještijem fantastičnom sugovorniku. Odabrala bih Chaucera, Shakespearea i Jane Austen. Svi su beskrajno duhoviti i beskrajno ozbiljni.
—o—
Zekija: Tko je prvi pročitao “The Bookstore”?
Deborah: Phil Meyler, koji svake večeri čita ono što sam napisala taj dan. Bio mi je velika podrška.
—o—
Zekija: Jeste li već počeli s radom na novom romanu i osjećate li pritisak zbog uspješne prodaje knjige “The Bookstore” diljem svijeta?
Deborah: Da, radim na novom romanu i trebalo je vremena kako bi likovi oživjeli. Svi su takvi; vrlo misteriozno. (Likovi u “The Bookstore”-u nisu bili iznimke.) Dosta dugo su prazni, umjetni, kao ukočene lutke na radnom stolu. Tada mislite: “Što je ovo što radim, kakva je ovo ludost?” I onda odjednom, oni ožive.
Činjenica kako se “The Bookstore” dobro prodaje je bilo zastrašujuće u početku, ali sada me čini ponosnom. Imam e-mail žene koja je čitala knjigu svom nepokretnom suprugu i rekla je kako su se oboje naglas smijali kroz cijelu knjigu. Druga žena mi je pisala kako je cijeli dan čitala u Starbucksu i kako se sigurno činila kao neka luda žena, koja se u kutu smije nad svojom kavom s mlijekom. Kada sam počela pisati knjigu, to je bio moj san, učiniti ljude sretnijima nego što bi obično bili taj dan. U konačnici, da, postoji pritisak, ali ga nadvladava zadovoljstvo zbog pozitivnih reakcija čitatelja. Odlučila sam pisati pa neka sve ide dovraga!
—o—
Zekija: Imate li knjigu koju ste pročitali više puta i što je čini posebnom?
Deborah: Mnogo ih je koje sam pročitala više nego jednom. Velika djela su kao velika glazbena djela ili velika slikarska djela. Ne kažete:„Ah, ne želim gledati u tog Vermeera, već sam ga vidio/vidjela.“, „Ne, nemoj puštati Beethovenovu šestu simfoniju, već sam je čuo/la.“ Iščitavam ponovo Jane Austen, Angelu Thirkell, Hardija – popis je dug. Nanovo čitam poeziju – u tom smislu, poezija je kao glazba ili slike, za većinu ljudi. Mogla bih se nazvati lijenom kukavicom što se tiče čitanja jer znam, kao činjenicu, da će ponovno čitanje djela Thomasa Hardyja biti nagrada, dok je čitanje nove knjige nepoznatog autora riskantno; netko riskira vrijeme, drugi energiju, treći osjećajnost. Hrabrije je čitati nova djela. 
—o—
Zekija: Imaju li knjige moć promijeniti svijet, pogotovo zato što nam se čini da sve više ljudi čita knjige?
Deborah: Očito imaju – Biblija, Moja borba, Kapital, Qur´an – mislim da što više svi čitamo, više ćemo razumjeti, bit ćemo veći kao osobe. To jedino može biti dobro.
HVALA, DEBORAH! HVALA, KIJA! 🙂
KRAJ

  • Ako želite pročitati Zekijinu recenziju knjige “The Bookstore”, kliknite OVDJE.
  • Ako želite pogledati intervju u originalu, na engleskom jeziku, kliknite OVDJE.