THE HUNDRED-FOOT JOURNEY – Richard C. Morais

Sliku plakata za film „The Hundred-Foot Journey“, odnosno u Njemačkoj „Madame Mallory i miris curryja“ ili u Hrvatskoj „Indijski začin na francuski način“ sam vidjela u avionu prije tri mjeseca i zbog moje drage (naravno da ju prisvajam) Helen Mirren sam odmah znala da se taj film gleda, naravno s mojom Ivom.

Tek kasnije doznajem (od dotične Ive) kako je film snimljen prema knjizi i laktarim se i grebem noktima kako bih imala priliku recenzirati ovu predivnu, prekrasnu, emocijama (i mirisima) nabijenu knjigu. Ako niste, pročitajte ju. Ako niste gledali film, trk u kino! (Jedva čekam da dođem u Hrvatsku, to je prvi film koji ćemo Iva i ja pogledati; ako ima zainteresiranih za druženje, vičite!) ☺

Ovo mi je bila jedna od težih recenzija za napisati jer mi je sve bilo bitno, od djetinjstva glavnog lika, preko selidbe, početka kulinarskog iskustva, ljubavnih iskustava, recepata i jela, do samog kraja knjige gdje mi je bilo kristalno jasno kako bih osobno htjela poznavati glavnog lika.

Knjiga je podijeljena na četiri dijela: Mumbai, London, Lumière i Pariz. Što reći, ljubomorna sam kao pas na Hassana Hajija, glavnog junaka ove knjige, što zbog gradova što zbog njegovog nevjerojatnog talenta u kuhinji. Volim jesti, volim kuhati, a ima nešto grozno privlačno u umijeću kuhanja, pogotovo kroz stranice gdje ćete čitati o najrazličitijim receptima indijske te potom francuske kuhinje. Šteta što još nisu smislili e-verziju knjige koja će podržavati mirise onog napisanog. ☺

—o—

Hassan Haji je drugo od šestero djece ugostiteljske, muslimanske obitelji u Mumbaiju, s time da su djed i  baka započeli misiju otvaranja restorana, a Hassanov otac, Abbas, je nastavio obiteljsku tradiciju. Nekoliko godina poslije Hassanovog rođenja mu stradava majka u požaru, kojeg su podmetnuli neprijatelji muslimana. Nakon njene smrti, odluče napustiti Indiju i pronaći svoj, slobodni komadić neba i to u Londonu. Nakon dolaska, prvo što probaju je sendvič od bijelog kruha:

U Engleskoj su proveli dvije godine koju su užurbano napustili nakon Hassanovog incidenta s rođakinjom (ne lažem, doslovno se ljubio sa svojom rođakinjom), te odluče potražiti sreću negdje drugdje i spletom okolnosti im se pokvari kombi baš ispred njihove buduće kuće i budućeg indijskog restorana „Maison Mumbai – la culture indienne en Lumière“ usred Francuske, u Lumièreu. Nasuprot kuće se nalazi Le Saule Pleureur, mali hotel i restoran s dvije Michellin zvjezdice te Madame Mallory, vlasnica i lik u knjizi koji se voli i mrzi u isti tren zbog njenih postupaka. Moram priznati da mi je bilo teško mrziti ju, jer u filmu je glumi Hellen freakin´Mirren! ☺ Nakon pročitane knjige, nikog drugog ne mogu zamisliti u toj ulozi. Madame Mallory je kompleksna, vrhunski profesionalac, stroga i emotivna u isto vrijeme.

Od doseljenja u kuću nasuprot hotela Le Saule Pleureur, netrpeljivost između susjeda se može rezati nožem. Abbas i gospođa Mallory se ne vole do te granice da ona, nakon što gospodin na tržnici kupi apsolutno svu svježu robu, zaprijeti trgovcima, odnosno ucijeni ih njihovim osobnim tajnama, ako bilo što u budućnosti prodaju gospodinu Abbasu. A svi imaju tajne. No, Abbas se snalazi i dovozi robu iz grada 70-ak kilometara udaljenom od Lumièrea te svečano otvara dupke pun restoran. Od otvorenja restorana, na kojem je gospođa Mallory bila, shvaća kako je Hassan neviđeni talent.

Igra mačke i miša, odnosno gospođe Mallory i Abbasa se nastavlja. Jedno drugome smišljaju spačke i nadmeću se tko će koga prije izludjeti. Nakon što gospođa Mallory potpuno izgubi živce i ugalopira u Abbasovu kuhinju restorana kako bi ga izvrijeđala, on joj odgovara:

Tu sam od srca zapljeskala Abbasu jer nitko nema pravo vrijeđati osobu na osnovu nacionalnosti ili boje kože, što je dotična napravila. No, svađa eskalira i nažalost, Hassan nastrada u cijeloj priči i završi u bolnici s opeklinama.

Gospođa Mallory ima užasnu grižnju savjesti zbog razvoja događaja i nudi Hassanu posao u svojoj kuhinji, kako bi ga naučila tajnama francuske kuhinje. Nakon tri dana pregovaranja, čekanja i moljenja, Hassan pristaje i upućuje se na svoje „putovanje od 100 stopa“ što je udaljenost između dva objekta.

Hassan je živio u maloj, trošnoj sobici u hotelu, radio šest dana u tjednu, od 5:40h do ponoći i kako je gospođa Mallory naslućivala, Hassanov talent je bio prevelik za tako malo mjesto i nakon tri godine se odlučio zaputiti u Pariz, Tijekom rada kod gospođe Mallory, pored silnog posla, ima vremena i za ljubav sa Margaret, zamjenicom šefa kuhinje, s kojom se odlično razumije i s kojom provodi svaki slobodan trenutak. No, Margaret odbija njegovu ponudu da ide s njim u Pariz.

U Parizu mu u poslu pomaže sestra, s kojom je uložio zajednički kapital, te otvorio vlastiti restoran „Le Chien Méchant“, koji je dobro poslovao i opstajao čak i nad je nastupila recesija. Devet godina nakon otvaranja restorana dobija i treću Michellin zvjezdicu, koju gospođa Mallory nikada nije dobila za svoj restoran. Samo dvadeset i osam restorana u cijeloj Francuskoj imaju tri zvjezdice.

Volim ovu knjigu jer je dirljiva, životna i realna. Prema Hassanu cijelo vrijeme osjećam naklonost i potrebu da ga branim jer dolazi iz nekog drugog svijeta i kulture, ima drugačiju boju kože, a iz vlastitog iskustva znam kako je to boriti se sa predrasudama. U recenziju ne stane sve: opisi hrane, Hassanova iskrena prijateljstva, što se dogodi s gospođom Mallory, a što s Hassanovim ocem i pregršt drugih stvari uz pomoć kojih ćete bolje upoznati likove. Ali stane ovo – knjigu imam na Kindlu, a sigurno ću je kupiti u knjižari. To dovoljno govori. ☺

Ljubim vas! Do čitanja!