Od rođenja do svoje desete godine, August Pullman je prošao 27 operacija kojima su liječnici pokušali donekle korigirati abnormalnosti lica i glave s kojima je rođen. No, toliki trud kako liječnika tako i njegove obitelji ga nije poštedio nadimaka kao što su Nakaza i Freddy Krueger.

 
Auggie je navikao, iako ga nikada nije prestalo pogađati, da se ljudi čudno ponašaju u njegovoj blizini. Da nije njihovih reakcija (ili da ih barem Auggie ne vidi), ne bi nikada znao da je drugačiji – normalan je, pametan, zaigran dječak, zaokupljen igranjem između obaveza i opsjednut Star Wars svijetom. Čak je, iz ljubavi prema svijetu Jedi vitezova i njihovih naučnika, pustio jedan pramen kose u pravu pravcatu Padawan-pletenicu.
Augusta su do sada roditelji školovali kod kuće, ali Auggie želi proširiti svoj svijet – želi konačno ove godine krenuti u normalnu školu; žudi za time da njegovo djetinjstvo počne sličiti djetinjstvu druge, normalne djece. Hoće li August naći dovoljno snage i hrabrosti da nađe svoje mjesto u svijetu? Hoće li u tom svijetu naći druge ljude, možda čak i prijatelje, koji će za njega napraviti mjesta i dati mu priliku da im pokaže kakvo se izvanredno malo biće skriva iza lica u koje je svijetu uvijek bilo jako teško pogledati?
—o—

 

Nikome od nas prvi polazak u školu (ili prelazak u novu školu ili dolazak u novi razred) nikada nije bio potpuno bezbolan i lagan dan. Iz poznatog svijeta našeg doma dolazimo u potpuno strano okruženje u kojem nas čeka barem tridesetak sasvim novih lica, a ne znamo koliko ćemo se dobro s njima slagati.  Uvijek se, pa čak i nama odraslima koji dolazimo u novo okruženje (novi posao, novi grad ili naselje, fakultet) nađe barem jedna osoba zbog koje nam tu i tamo zapne knedla u grlu.
Teško je, osim toga, biti po nečemu izdvojen i uočljiv u grupi vršnjaka zbog nečega što ne možeš mijenjati – naglaska, imena, odjeće koju si možda naslijedio od rođaka ili starije braće i sestara, onoga što si možeš ili ne možeš kupiti za jelo za vrijeme odmora u školi, itd.
Još je se teže uklopiti ako si drugačiji na nešto ozbiljniji način: ako imaš poteškoća sa zdravljem i trebaš posebnu prehranu; viijeme za uzimanje lijekova; ako imaš nekakvo pomagalo za gledanje, slušanje ili kretanje; ako ne trebaš pomagalo za kretanje, ali se ne krećeš kao ostala djeca ili se uopće ne možeš kretati; ako otežano govoriš i sl.
No, najteže je se uklopiti ako se tvoje poteškoće vide na tvom izgledu. Postoje stanja i bolesti koje ne diraju djetetov um, ali ostavljaju vidljive deformitete na djetetovu tijelu. Zbog njih dijete vrlo rano uči da je ne samo znatno drugačije od ostale djece, nego je drugačije na jedan od najbolnijih načina na koji se, danas pogotovo (na žalost), može biti različit, a to je – biti drugima ružan.
O svemu ovome sam intenzivno razmišljala od trenutka kada sam uzela u ruke knjigu “Čudo” (koju sam čitala na engleskom, “Wonder”) i upoznala Augusta. Još uvijek o tome razmišljam u epizodama. Znam koliko sam i sama kao dijete propatila zbog toga što sam bila normalno dijete s nečime što je svijet percipirao kao mane. Ne mogu zamisliti koliko je teško boraviti u ovom svijetu kada si dijete koje nema samo “mane”, nego vidljive deformitete koji imaju svoje ime u medicinskoj literaturi.
Jeste li i vi, kao i ja, odšutili na izjave kao što su “Svako dijete je lijepo” i “Nema ružnih ljudi, ljepota je u oku promatrača” zato što ste smatrali da takve izjave daju zreli ljudi, a vi ste svakako htjeli ispasti zreli? A u svojoj glavi nastavite sa “da, ali…”? Nikada nisam imala hrabrosti, pogotovo pred odraslijima (koji su, vjerovala sam, pametniji i mudriji) usprotiviti se takvoj izjavi; značilo bi to da sam površno malo lajalo koje se ne zna ponašati. A htjela sam reći da se ne slažem s tim izjavama ne zato što želim upirati prstom oko sebe i govoriti “ali on/ona je ružan/ružna”, nego zato što sam osjetila na svojoj koži da takve izjave nisu – barem ne dovoljno – točne.
Jasno je meni danas da postoje ljudi koji jako odstupaju od kategorije “lijep/lijepa” i da neki od tih ljudi pate zbog toga, ali da drugi ljudi razviju takve osobnosti da te osvoje i obore s nogu i očaraju i da “lijep/lijepa” ne mora biti isto što i “privlačan/privlačna”.
Isto tako mi je jasno, kada promatram djecu, da i djeca među sobom već jako rano osjete velika variranja u toj kategoriji “lijep/lijepa”. I ne samo da osjete djeca; osjete i njihovi roditelji. A to pogotovo, pretpostavljam, osjete djeca i roditelji djece koja imaju zdravstveni problem koji ostavi traga na djetetovom izgledu.
Knjiga “Čudo” u svojih osam poglavlja prikazuje cijelu lepezu pogleda na jedan takav problem; vidimo kako Auggie promatra svijet koji ga ne može prihvatit; vidimo kako njegova sestra Via odrasta znajući da će roditelji nekako uvijek, zbog toga što je Auggie poseban, biti osjetljiviji na njegove tuge i probleme (iako se samim roditeljima nikada to tako neće činiti); vidimo kako Augusta doživljavaju prijatelji i vršnjaci; vidimo kako sve to preživljavaju roditelji, koji vide kako na njihovog sina reagiraju njegovi vršnjaci, ali i njihovi vršnjaci – a reakcije odraslih ljudi su ponekad sramotne.
Doslovno nakon svakog poglavlja sam imala potrebu odsjediti barem dvadeset minuta u miru i tišini i razmišljati.
Danas je teško biti roditelj normalnoj djeci, djeci koja sasvim normalno izgledaju; ona odrastaju s porukama medija i okoline koje im govore da su dovoljno dobra samo ako su natprosječna. Tko pripremi i nauči roditelje danas kako se ponašati, što reći i učiniti kada ti dijete dođe zaplakano i tužno zbog toga što mu je netko rekao da ima krive ili velike zube, sitne oči, veliki ili mali nos, ili ____________ (umetnite nešto svoje, sigurna sam da ste čuli i grubljih stvari).
Nikada neću zaboraviti scenu koju sam imala sa svojim malim bratom unutar možda prva dva tjedna kako je krenuo u vrtić. Mislim da tada nije imao niti četiri godine. Šokira te kada zatekneš dijete, koje je do tada veselo i neopterećeno skakalo po kući i po parku i po ulici, kako sjedi samo u sobi i samo što ne zaplače. Šokira te kada zagrljajima i poljupcima moraš iz tako malog djeteta izmamiti povjerenje da ti kroz svoj sram kaže da mu je netko danas u vrtiću rekao da su njegove lijepe, sjajne, gustim trepavicama uokvirene okice koje si tisuće puta izljubio “smeđe k’o govno”. Vidiš da do te rečenice dijete nije razmišljalo o tome da bi baš njegove oči mogle nekome ne bit po volji i da ti još to tako grubo kaže.
“Daj da seka vidi tvoje okice?” Skoro sam pukla od jada u tih deset sekundi koliko mu je trebalo da podigne pogled sa svojih koljena na moje oči.
“Ooo, pa vidi! Stvarno imaš smeđe oči, kao čokolada!”
Sjećam se kako mu je nakon nekoliko trenutaka utekao osmijeh na lice. A onda je on mene pogledao i rekao mi: “Ive, a ti imaš oči kao jabuke!”
—o—
Sigurna sam da stvari, barem kod nas, nisu ostale na tome. I dalje se pitam što roditelji govore i što čine kako bi sazdali čvrsto samopoštovanje i samopouzdanje kod svoje djece, pogotovo ako su djeca bolesna i imaju vidljive deformitete? Kako? Kako se to radi?
Ljubav, pretpostavljam. Puno ljubavi i razgovora i podrške i edukcije, kako same djece, tako i vršnjaka, ali i odraslih ljudi. Toliko puta su me razgovori malog Augusta i njegovih roditelja ostavili u onom prostoru bez daha prije nego se rasplačeš. August se u jednoj takvoj situaciji pita hoće li ikada, ne mora biti baš na ovome svijetu, imati priliku vidjeti kako je to izgledati drugačije…
Humor je sigurno jedan od načina na koji svi mi pokazujemo da smo počeli na zdrav način prihvaćati bilo kakvu osobnu poteškoću ili manu, da smo počeli prihvaćati sebe u isto vrijeme kada smo se prestali shvaćati previše ozbiljno. Humor ima snagu da razmontira napetost teških trenutaka i da usput zbliži ljude.
—o—
Nekoliko stvari mi je bilo zadovoljstvo doživjeti kroz priču kako ju je zamislila R. J. Palacio.
Prva je ova: Augustova obitelj je ona koju svi smatraju obitelji koja “nije imala sreće” sa svojim djetetom. No, dok kroz poglavlja živimo u toj istoj obitelji, svjedoci smo jedne divne, tople atmosfere, jednog nježnog i podržavajućeg odnosa koji su roditelji izgradili s obje svoje djece. Vidimo koliko su sretni, koliko su jedni drugima izvor podrške, radosti, utjehe. Vidimo dom koji je pravo utočište i sigurno mjesto gdje bilo koje dijete, kakvo god bilo, ima pravo izraziti sve svoje želje i biti sve ono što poželi biti. Vidimo obitelj koja ne samo da je u teškim okolnostima izgradila jedan stabilan život nego mijenja i živote onih koji je prihvate, koji razumiju priču te obitelji i koji su spremni naučiti o poteškoćama s kojima se nosi dijete te obitelji. Mnogi likovi se uhvate kako čak zavide atmosferi Augustove obitelji. 🙂
Druga stvar je ova: vidimo kako djeca znaju i žele učiti o drugoj djeci, pogotovo onoj koja imaju neke poteškoće. Vidimo kako ima djece koja su zločesta ne zbog toga što žele biti, nego zbog toga što nisu otporna na pritiske vršnjaka-bullyja. Ali, srećom, mnoga djeca imaju urođenu empatiju kao i sposobnost za samo-odgoj i, što je još bitnije, za samo-preodgoj onda kada susreću ljude koji su drugačiji od njih.
To su neke stvari zbog kojih ova knjiga posebno inspirira.
—o—
U knjizi sam naišla na jednog fenomenalnog nastavnika koji je našao svoj način da djecu uči mudrosti i prihvaćanju. Gospodin Browne svakog mjeseca djeci na ploču ispiše jednu pouku (eng. precept), koja je često citat nekog poznate osobe. Gospodin Browne traži od svakog učenika da sastavi listu svojih pouka, pravila po kojima živi svoj život, po uzoru na te citate, a onda sa učenicima raspravlja o njima. Evo nekoliko takvih:
  • “Your deeds are your monuments.” / “Vaša djela su vaši spomenici.” (natpis na jednog egipatskoj grobnici)
  • “Fortune favors the bold.” / “Sreća prati hrabre” by Vergilije
  • (tema i pouka cijele knjige) “When given the choice of being right or being kind, choose kind.” / “Ako morate birati između toga da budete u pravu ili budete blagi, budite blagi.” (engl. kind; ljubazan, dobar, blag)

Cijeli popis pouka Gospodina Brownea koje se javljaju u knjizi “Čudo” možete pogledati na dnu ove stranice.

—o—

 

Osim toga, autorica R. J. Palacio potiče učitelje (barem tamo u nekom dalekom svijetu koji dopušta učiteljima u školskim i izvanškolskim aktivnostima da biraju lektiru koju će obrađivati sa svojim učenicima) da s djecom čitaju ovu knjigu i raspravljaju o onome što ih je mali August naučio.
I, konačno, autorica je skupljala pouke svojih čitatelja za novu knjigu koju je objavila nakon knjige “Wonder”; tražila je da joj se do kraja prošle godine šalju pouke koje čitatelji smatraju prekrasnim krilaticama po kojima ravnaju svoje ophođenje i razmišljanje. Uključila je određeni broj tih pristiglih pouka u knjigu “365 Days of Wonder” i ja se, evo, dodajem na svoju božićnu ili novogodišnju wish-listu. 🙂

 

 

Razmišljam da sastavim svoju listu nekakvih životnih pouka koje sam pročitala ili čula, a koje mi jako puno znače. Bi li vas to zanimalo? Mene bi svakako zanimale vaše, pa slobodno brbljajte sa mnom ili preko maila ([email protected]), Facebooka ili tu dolje u komentarima. 🙂

Eto, opraštam se od vas, dragi ljudi, Augustovom pjesmom…

 

… i rječima Augustove divne, strpljive i hrabre majke. Ja biram vjerovati isto što i ona.