Australski pisci i spisateljice me u zadnjih nekoliko godina oduševljavaju svojim štivima. Nerijetko mi se svidi naslovnica ili kratak sadržaj ili ulomak ili citat iz knjige pa posegnem i za samom knjigom. Nakon što je s oduševljenjem progutam u nekoliko sati, odem vidjeti informacije o autoru ili autorici i odmah u prvoj rečenici nađem da je “australska/australski”.
Zadovoljni smješak i “Pfff, mogla sam i misliti” je postao s vremenom uobičajeni prvi komentar otkrića da je još jednu odličnu knjigu napisao neki klokan. 🙂

Dodatno me oduševi kada je autor knjige mlada osoba i kada iza knjige stoje ne samo nadahnuta ideja i mašta, nego i temeljito istraživanje teme. Volim čitati knjige u koje su sami autori uložili ne samo vrijeme nego su upregnuli i svoje intelektualne kapacitete kako bi njihovo štivo bilo opipljivije, stvarnije i – meni jako bitno – instruktivnije.
Volim da me se obrazuje, valjda, čak i kada čitam fikciju. E. 😀
Niz je stvari vezanih uz ovu knjigu koje su mi pričinjavale veliko zadovoljstvo. Prije svega, što je Hannah iz Australije, of skroz. 🙂 Dalje, knjige je jedna marljiva rekonstrukcija istinite priče o zadnjoj pogubljenoj ženi na Islandu. Osim toga, mjesto radnje je posebno – nisam do sada čitala ništa toliko emocionalno složeno (iako od čeličnih i teških tonova) smješteno na tako prikladnom i, za mene, egzotičnom mjestu. Neobična jedna egzotika, rekla bih oskudna egzotika – lišajevi i stijene umjesto palmi, zlatnog pijeska, ananasa i frangipanija; more i nebo boje izblijedjelih modrica umjesto plamteće plavo. Savršeno prikladan ambijent za turobnu priču Agnes Magnúsdóttir.
Agnes je žena od 34 godine, na putu ka poljoprivrednom imanju gdje do izvršenja smrtne kazne ima pomagati obitelji koja imanje održava. Davne 1829. godine osuđena je na smrt odsijecanjem glave zbog sudjelovanja u ubojstvu čovjeka u čijem je kućanstvu radila. Obitelj kod koje je smještena je prema njoj, razumljivo, hladna i nepovjerljiva. Ako je se kojim čudom netko ne boji, onda je zasigurno grubo osuđuje.
Svi znaju njenu priču, barem onu priču koju su ispričali oni koji su je osudili. No, Agnes ima svoju priču i jedini koji je želi slušati i možda čak i prihvatiti kao istinitu je mladi duhovnik kojega je pripala dužnost da osuđenicu ispovjedi i da je pripremi za odlazak sa ovoga svijeta
Agnes je lako razumjeti, u njenoj priči se lako prepoznati. Većina nas je, mislim, rođena pod okolnostima takvim da smo od malih nogu maštale da za nas tamo negdje u svijetu postoji nešto više. Da svojim radom i trudom možemo sebi priuštiti to nešto više, da nije grijeh i bezobrazluk čeznuti da za sebe ostvariš bolji život; ne nužno ekstravagantan nego barem lišen stalne strepnje nad vlastitom egzistencijom. Krov nad glavom, toplije odjeća, naloženo ognjište, redovan obrok u želucu. Možda i zagrljaj i toplu pažnju nekog Posebnog zbog kojeg život postaje izdržljiviji. Sve su ovo stvari kojima se Agnes usudila nadati i usudila maštati da ih je pronašla u Natanu, svom gazdi. Nije se stigla ni udomaćiti u svojim nadanjima kada se tlo pod nogama izvilo i njen životni put odjednom i naglo promijenio pravac i odredište sa doma na stratište.
Hannah Kent je ideju za knjigu dobila na prvoj godini svog doktorskog studija književnosti i to na temelju vlastitih sjećanja na svoje ranije putovanje na Island. Na knjizi je radila više godina. Kako sama kaže, samo na istraživanje je uloženo dvije godine posla – traženje izvora, prevođenje (oko 2% materijala kojeg je prikupila bilo je na engleskom jeziku, sve ostalo na islandskom), ponovno putovanje na Island i upoznavanje socijalne i političke povijesti ovog kraja u 19. stoljeću, itd. Nije se nadala da će knjiga postati hit, kamoli predložak za film koji će se po knjizi snimati i u kojem će ulogu Agnes preuzeti na sebe Jennifer Lawrence. Nakon što sam pogledala film “Serena”, mislim da će gospođica Lawrence, ako joj doista pripadne uloga, posao odraditi izvrsno. 🙂 Čekat ćemo, vidjet ćemo.

Po meni je autorica ostvarila izvanrednu slikovitost ovog podneblja. Vizualno sam kraj možda i nema što uzbudljivo za ponuditi pa je autorica morala istisnuti maksimum iz drugih osjetila. I to je učinila, ako se mene pita, iiiizvrsno! Maksimalno je angažirala osjetilo dodira i osjetilo – njuha! (Hi, Patrick Süskind! Hi, Jean-Baptiste Grenouille!) Malo knjiga sam pročitala koje se time mogu pohvaliti! Imala sam osjećaj da sam, dok sam listala stranice, mogla točno osjetiti slane i hladne ugrize vjetra po obrazima, inje na trepavicama, štipanje po ušima, promrzle noge u grubim cipelama, drhtava ramena pod skromnom odjećom, mraz na prstima kojima sam okretala stranice. Osjetiš dim u nosnicama, osjetiš vlagu slame i nacijepanih drva, osjetiš smrad vlažne i iznošene odjeće, životinjske masti i kože, skromne hrane pripremljene grubo i s malo začina koje bi je učinile ugodnijom za nepce, ne samo korisnom za želudac.

I iz teksta je tako lako udisati teško duševno stanje ove žene.
Kada mi knjiga ovako uspije svojim raspoloženjem sjesti na pluća, znam da je za mene autor obavio sjajan posao. Dirnule me beskrajno koliko je dobro opisana Agnesina duboka čežnja za životom, za svjetlom! Ta njena čežnja blista usijana u sred ove hladne slike. Jedino što je ikada željela je okusiti toplinu života, toplinu doma, toplinu ljubavi, toplinu izraza “mi” i “naše”. A sada se očajna koprca pred pragom ponora iz čijeg vječnog mraka nema povratka.

Možda se takav preokret ne događa (nadam se da ne!) često u našim životima, ali mislim da svi znamo one trenutke kada ste još jučer računali da je dosta bilo teških razdoblja, da je vrijeme za ljepše dane – i onda se već sutra odroni tlo pod vašim nogama i na koljenima se pitate – kako se ovo dogodilo? Nažalost, trenutno mi je itekako poznata ova situacija i nadam se, opet i ipak, nečem boljem i strahujem da mi se, dok se pomalo podižem na noge, opet ne izmakne svijet pod njima.
Nešto što je mene u knjizi dotuklo: dirljivo i teško je bilo promatrati kako siroti duhovnik gorljivo želi spasiti Agnesinu dušu, a Agnes čezne i nada se da će netko spasiti njezin život.

Knjiga bi bila odličan izbor za neka tmurna, kišna i hladna jesensko-zimska predvečerja. Ako želite nove pejsaže, atmosfere koje testiraju vašu zonu ugode, ova knjiga je odličan izbor.

Hvala od srca svima vama koji još uvijek navraćate i hvala vama koji ćete tek doći i možda i ostati.
Ljubim vas sve!

Do tipkanja!