HER – Harriet Lane

Nina je sofisticirana, uvijek elegantno odjevena žena koja oko sebe širi posebnu umirujuću atmosferu nekoga čiji je život savršeno uravnotežen; uzde su čvrsto u njezinim rukama i kao da se ni jednog sata u svom svakodnevnom životu ne bavi stvarima kojima se ne želi baviti.

Razumljivo je zbog čega je Emma privučen Ninom i njenim uređenim, ispunjavajućim životom.
No, zbog čega Nina pokazuje takav intenzivan interes za običan, monoton i repetitivan život jedne umorne majke i kućanice?

Naoko nevino prijateljstvo uskoro prerasta u opasnu igru koju jedna od njih ne vidi, a kako se iz stranice u stranicu otkrivaju Ninini postupci, beskrajne, ali sitne malicioznosti koje s vremenom dobijaju zamaha, čitatelj je izbezumljen od želje da dozna zašto?

—o—

Kada je Harriet Lane napisala svoj prvi roman 2010. godine (“Alys, Always”), njen život bio je obilježen strahom i brigom. Počela je gubiti vid i nitko joj nije mogao točno objasniti zašto i kako. Morala se oprostiti sa svojom karijerom novinarke.

Uskoro je počela shvaćati koliko joj nedostaje pisanje, a rastuća potreba da stavlja riječi na papir ju je konačno natjerala da počne pisati izmišljene priče. U početku joj se, kako je sama rekla, svo to sjedenje i izmišljanje stvari koje bi pisala činilo apsurdno, no uskoro je postalo zabavno i ispunjavajuće. U novootkrivenom zanosu koje joj donosi pisanje napisala je prvi roman. No, već tada su je pitali – što je sljedeće?

Dvije godine nakon prve knjige dogodilo se naglo pogoršanje njenog zdravstvenog stanja. Naglo je izgubila toliko vida da na nekoliko dana nije bila sigurna hoće li ikada više moći čitati. Kada su lijekovi koje je počela uzimati ipak donijeli poboljšanje, nestrpljivo se ponovno počela posvećivati riječima – nikad ne znaš koliko vremena imaš…  Osim toga, žudjela je za time da se izgubi u novoj priči; lakše se podnosi teška svakodnevica ako imaš kamo pobjeći.

Zbog svog stanja jako blisko se upoznala sa nepopustljivim stanjem anksioznosti, osjećajem knedle u grlu i šoka da ti se događa nešto bolno, strašno i neizbježno, da živiš život koji nisi zamislio da ćeš živjeti, da si bespomoćan. Ovo su osjećaji koje ona tako vještno prenosi u knjigu “Her”.

Iznevjerena očekivanja. Svi smo mi zamišljali da će naši životi izgledati drugačije – gdje ćemo biti, s kim ćemo biti, što ćemo imati, što ćemo moći, kako će nam izgledati dani. Svi smo mi u jednom trenu zastali i razočarano sagledali na što nam se život zapravo sveo pored svih takvih želja, snova i planova. Lane ovo jako dobro poznaje i tako precizno veze u svoju priču, u svoje likove.

Započela je s idejom koja ju je više škakljala negdje iz periferije njenog uma, nego što ju je lupala po glavi i podbadala laktom u rembra. Uzela je bilježnicu i otišla na kavu i započela intenzivno razmišljati o toj ideji. Uskoro se kao skica pojavio zaplet koji ju je zaintrigirao i pomalo strašio; osjećaj nelagode, neiskrenost među likovima, dvosmislenost koja podiže anksioznost.

“Her” ima dva ženska naratora, Ninu i Emmu, čija se viđenja isprepliću i suprostavljaju. Najprije vidimo jednu verziju događaja, zatim vidimo drugu Razlike u njihovoj percepciji situacija nisu samo razlike; one su opasne.

Emma je izmorena i izmučena majčinstvom, izolirana. Briga za djecu te do te mjere izolira da si danima sam sebi jedini prijatelj, jedini gost i nije uopće neobično da su tjednima jedini odrasli razgovori u kojima sudjeluješ zapravo tvoji vlastiti unutarnji monolozi. Emma je na isti način okupirana nabrajanjem svega bez čega ju je majčinstvo ostavilo; ometena karijera, neravnomjerna raspodjela roditeljskih obaveza iako su padala obećanja da će otac sudjelovati jednako kao i majka, sve propuštene prilike, svi snovi koji moraju biti stavljeni na čekanje na neko neodređeno vrijeme dok djeca ne prohodaju/ne krenu u vrtić/ne krenu u školu/ne krenu na fakultet. Ono što osjeća prema Nini nije ljubomora, nego čežnja za njezinim životom – njezinom slobodom i kontrolom koju ima nad onime što radi, slobodom da svoje vrijeme, svoju kreativnost, svoje sposobnosti i talente u svojim najproduktivnijim godinama upregne u ono što želi raditi, a ne u ono što mora…

Zbog ovoga svega, Emma ne uspijeva vidjeti sitne eksplozije kojima Nina sustavno minira njen život, ono najvrjednije u njenom životu. Nina je dobro svjesna da se naši životi najčešće ne okreću naglavačke zbog nekakvih traumatičnih događaja; najčešće su u pitanju sitni propusti, mala nagrizanja, neprimjetni nemari zbog kojih se na kraju naš život uruši.

Nina je strpljiv i spretan manipulator, hladnokrvo probada Emmin život sitnim osvetama kroz vrijeme od godiu dana, ciljajući baš tamo gdje je Emma najranjivija.

A Nina poznaje kako je to sanjati nešto što ne možeš imati, kako je maštati biti netko tko ne možeš biti – i zna kako gledati i ugledati gdje je druga osoba najosjetljivija, gdje točno jednim malim neprimjetnim udarcem može nanijeti golemu štetu…

—o—

Prva velika riječ koja opisuje ovu knjigu je “anksioznost”, druga je “dvosmislenost”. Čitatelju se je inače lako snalaziti u priči u kojoj mu je jasno tko je dobar, a to nije. Lako mu se nositi s krajem priče kada točno zna kako završava. Ova knjiga upravo majstorski podiže anksioznost jer čitatelju ne dopušta da se opusti u tim podjelama, u čitateljskim navikama. Nitko od nas ne voli da ga se na nešto tjera, a ova knjiga te tjera da sudjeluješ, da pretpostavljaš i zaključuješ. A ne možeš to ne čini jer je jednostavno ne možeš pustiti iz ruku., ne možeš se pomiriti s time da ne znaš…

Triler zbog kojeg ne moramo napustiti poznate ulice, i koji se zbiva u na prvi pogled sigurnim okruženjima naših domova i najbliže okolice.

Nakon što sam pročitala knjigu i još danima su mi prsti bridjeli od potrebe da se nekim čudom stvori još stranica te knjige, razmišljala sam o tome koliko je šteta što je naslovnica takve knjige neupadljiva i ničim ti ne poručuje da skriva ovako genijalnu prozu. A sada već razmišljam koliko je zapravo simbolična za priču; ni ne slutiš da se iza nečeg toliko jednostavnog, nečeg što izgleda toliko bezazlzeno, iza nečeg što se tako lako previdi skriva nešto toliko uznemirujuće, prijeteće, ugrožavajuće.

Knjiga je gorko-slatka poslastica šokantnog završetka, ali nije za svakoga. Morate voljeti gotovo lirski stil izražavanja i vješto nijansirane emocije unutar likova te atmosferu između likova. Morate voljeti igre riječi, geste koje ostavljalju tri točkice iza sebe. Morate aktivno pretpostavljati, pogađati, ponekad čak i uglavi dopisati dio priče. I morate se moći suzdržati da frustirano na urlate na Emmu da se sabere i otvori oči i uši. 🙂

Ako ste se prepoznali kao takav tip čitatelja, za vas bi ova knjiga mogla biti pravo malo blago.