Iako iznad njegove malene knjižare na Alice Islandu stoji natpis “No Man Is an Island” (“Nitko nije otok”), A. J. Fikry se ponašao kao da baš on jest. Volio bi i da ga svi ostali tako tretiraju; kao otok koji je najpametnije zaobilaziti, okružen morskim psima i nepreglednom praznom pučinom bez ijedne žive duše na vidiku.

Fikry, uskoro četrdesetogodišnjak, nekada je bio čovjek koji nije mogao zamisliti da će mu život izgledati onako kako danas izgleda. On i njegova voljena supruga nekada davno bili su toliki zaljubljenici u knjige da su uložili sve što su imali u jednu jedinu knjižarnu na otoku. Za ugodan, miran i sretan zajednički život, što bi im moglo trebati povrh međusobnog obožavanja i ljubavi prema knjigama?

A onda se, kako to inače bude kada čovjek misli da se sa voljenom osobom usidrio u sigurnoj luci, dogodila tragedija. Fikryjeva supruga je poginula, a on je ostao sam u stanu iznad knjižnice koja ga je svakoga dana podsjećala što je izgubio. Već neko vrijeme živi u sred svoga raspuklog sna koji polako trune u noćnu moru i Fikry je počeo činiti sve da noćnu moru uništi.

(Pomalo me podsjeća na Zvijer iz bajke “Ljepotica i zvijer” čiji je dvorac izravna manifestacija raspoloženja svog vlasnika i gdje raspoloženje vlasnika diktira čak i godišnja doba u kraljevstvu. U kraljevstvu knjižnice gospodina Fikryja već dugo traje zima.)

Već godinama se ne brine za sebe i svoje zdravlje; nezdravo se hrani, ne spava, prekomjerno pije. Ne brine se ni za svoje kupce; razgovara s njima kako nijedan trgovac nikada ne bi smio dopustiti sebi da razgovara sa kupcima. Otežava posao i predstavnicima raznih izdavačkih kuća koji mu dolaze s popisom novih knjiga. Fikry im vrlo nepristojno i glasno stavlja do znanja da ne voli postmodernizam, post-mortem pripovjedače, alternativne svjetove, knjige za mlade, knjige za uspaljene mame, knjige o Holokaustu i djeci, pogotovo o siročadi. Ne podnosi knjige dulje od 400 i kraće od 150 strana, prijevode, kratke priče, serijale, sportske memoare. Vampire mu ni ne spominjite. Prodaja je, naravno, nikad gora. Ne brine se ni za samu knjižaru; u nadi da će tako ubrzati njeno propadanje, noću je čak ni ne zaključava.
Fikry, međutim nije očekivao da će nestati jedna jedina stvar do koje mu je još bilo stalo, a još manje da će netko, umjesto da nešto uzme, otključana vrata iskoristiti da u knjižnici nešto ostavi – malen paket, ali užasno, užasno težak.
No, kao što to najčešće jest slučaj s otocima – struje tu i tamo na obale donesu svakakva čuda. Za neke od njih je i najnegostoljubiviji otok zapravo kopno spasa… Ne nalazeći način da izbjegne novostečenu odgovornost, Fikry donosi odluku koja će zapanjiti stanovnike otoka. Zar TAJ Fikry, koji šalje ljude tamo kamo ih nijedan dobro odgojen čovjek ne bi slao? Zar TAJ Fikry koji, kada kupci zaborave nešto u njegovoj knjižari prilikom kupovine, to nešto naprosto izbaci na ulicu umjesto da čeka vlasnika da se po to vrati? Zar TAJ Fikry koji ne voli da ga se gleda, kamoli da ga se nešto pita? Da, taj Fikry… Definitivno njegov najekscentričniji potez do sada.

I samo tako, preko noći, Fikryjev život se ponovno mijenja iz temelja; ni ovoga puta ta promjena nije dobrodošla. No, dok ga je prva promjena umrtvila, ova nova promjena mu polagano udahnjuje život i budi u njemu biće koje je nekada bio – veliki ljubitelj i poznavatelj knjiga.

Uskoro nitko na otoku više ne može ignorirati veliku transformaciju koju zbog primljenog paketa prolazi gospodin Fikry. Mijenja se, čini se, protiv svoje volje, ali čak i on samo mrzovoljno može ustvrditi da mu nije nimalo žao zbog toga. Mnogo toga Fikry odjednom počinje gledati drugačije; svoj dom, svoju knjižaru, ljude oko sebe i – najbitnije – sebe samoga i svoj život. Odjednom knjige koje je prezirao za njega dobijaju važnost drevnih svetih tekstova.

Ponovno otkriva ljubav prema knjigama jer ih uči gledati očima djeteta koje se tek zaljubljuje i oduševljava čitanjem. On na neki način rehabilitira svoju posrnulu ljubav prema knjigama, a pokušavajući ispuniti svetu obvezu koja mu je povjerena, Fikry ponovno nalazi svoju strast, svoju svrhu. Sav njegov kaos napokon se sliježe u jedan neočekivan, ali prekrasan red.

A sve to zbog tog jednog malog, teškog paketića…

 

—o—

The Washington Post je za ovu knjigu rekao da je “čarobno optimističa kada je pitanju budućnost knjiga i knjižara i ljudi koji ih vole”.

Ako vam se svidio Harold Fry, ovo bi mogla biti dobra knjiga za vas. Ma zapravo, ako se smatrate pravim zaljubljenikom u knjige i ako imalo držite do svog statusa ljubitelja pisane riječi, ovu knjigu nipošto ne biste smjeli još dugo zaobilaziti.

I SVAKAKO pripremite olovku i papir, htjet ćete zapisati i prepisati toliko toga! Zapravo, htjet ćete naučiti ovu knjigu napamet, ali… Olovka i papir! 🙂
Guglajući okolo vidjela sam da knjiga ima niz naslovnica i, iskreno, ne znam koja mi je simpatičnija. Što se vama čini?
Kako raste i kako se razvija ljubav prema knjigama, kako se ona ponovno budi?
Kako iz kaosa u koji nas baci život može na kraju izniknuti idila; baš ono što smo tražili, trebali i čekali – i kakvu ulogu u tome mogu imati knjige i naša ljubav prema njima? Kako se daju genijalna imena svemu onome što volimo više od života? 🙂
Sve to nalazi se među koricama ove priče o drugim prilikama; o snazi da ih drugima pružimo kao i o sreći da ih prepoznamo i prihvatimo kada nam se nude.
Hvala na čitanju, dragi ljudi!
P. S. – Imam ja viška papirnatih maramica. 🙂