Godinu dana ranije, Violet nije bila nesretna, izgubljena ni potištena. Njena starija sestra Eleanor bila je živa – bile su tim, najbolje prijateljice i suradnice na zajedničkom web-magazinu gdje su pisale o svemu što bi njihove vršnjake moglo zanimati.
Theodore Finch je, čini se, oduvijek bio čudan. Kada ne Spava, kada je Budan, njegovo raspoloženje i energija su gotovo uraganskih proporcija, konstantno ga dovodeći u nepriliku, a nerijetko i u opasnost.
No, tog sudbonosnog dana, Violetin i Theodoreov život se isprepliću na najneočekivanijem mjestu – na vrhu školskog zvonika na kojem se svatko od njih našao zbog svojih razloga, ne očekujući da će tamo zateći ikoga drugog osim sebe i pitanja: “Je li danas dobar dan za umiranje?”
Kada su se spustili dolje, među svoje školske kolege koji su ih prestravljeno promatrali, pročulo se da je Violet spasila Theodorea. No, samo njih dvoje znaju istinu, a odgovor na pitanje tko je spasio koga uopće nije tako jednostavan.
Već neko vrijeme mi naslovnica ove knjige iskače po svim društvenim mrežama i servisima na kojima pratim druge ljubitelje čitanja. Nije me moglo ne kopkati o kakvom se to sad novoj opsesiji radi.
Jedno mi je bilo jasno – riječ je o uvijek kompliciranoj ljubavnoj priči dvoje srednjoškolaca – samo što ova knjiga to nije. Jest, ali i nije – ova knjiga je mnogo, mnogo više.
Priču nam pričaju naizmjenično i Theodore Finch i Violet Markey. Theodoreov glas odmah osvaja, odmah lovi; inteligentan, britkog uma, njegov način poimanja svog svijeta i odnos prema ljudima oko sebe uvijek je obojen jednim sarkastičnim smislom za humor. Vrlo dopadljivo, mudro i zabavno stvorenje.
No, Finch je svjestan da ima problem – ne može prestati razmišljati o smrti, o fenomenu samoubojstva.
Postoje dani kada ni on sam ne funkcionira, kada je svijet postoji samo u nijansama crne, kada je zrak teško udisati, kada je njegova vlastita soba i njegov vlastiti unutarnji svijet jedino mjesto na kojemu Finch može živjeti – nekakva vrsta emocionalne intenzivne skrbi.
Nakon takvih dana uslijede dani kada se Finch ne može zasititi života, kada ne može odoljeti pulsirajućem nagonu da adrenalinom iz krvotoga ispere sve olovne misli i osjećaje – čini se da ne može smisliti dovoljno načina da se kreće, da doživljava, da osjeća; čini čak i opasne stvari samo da bi osjetio to opojno titranje, to osvježavajuće strujanje života u žilama! I upravo tada Finch najčešće zbog svog ponašanja upada u nevolje.
Violet je u prometnoj nesreći izgubila jedinu sestru. Sve što je nekada voljela, sve što je činilo njen život stavljeno je na pauzu. Osjeća da je gotovo nemoguće vratiti se svom normalnom životu. Kada ne može njena sestra, zašto bi ona mogla? Nije li to neka vrsta izdaje?
Violet je paralizirana žalovanjem. Ne zna kako odtugovati do kraja. Nekada se to čini nemoguće kada se svako malo redaju dani kada se neke stvari po prvi puta događaju bez njene sestre – prvi Dan zahvalnosti, prvi Božić, prva Nova godina bez Eleanor. Ništa što je prije činila, što je prije voljela, više joj ne donosi radost, ne pričinjava joj zadovoljstvo, ništa joj više nema smisla. Sve to su, misli Violet, samo distrakcije do dana kada svi mi umremo.
Violet mašta o odlasku iz svog malog grada; jedva čeka kraj školske godine, kraj srednje škole, nadajući se da će odlaskom na daljnje školovanje u drugi, veći grad napokon moći početi iznova.
Od onoga dana kada je upoznala Theodorea Freaka – pardon, Fincha – čini se da ga se ne može riješiti.
Finch se spretno ugurao kao njen partner za školski projekt iz zemljopisa – obići i opisati nekoliko povijesno i kulturno važnih lokacija savezne države u kojoj žive. No, njihov projekt uskoro prerasta u niz planiranih lutanja na kojima upoznaju jedno drugo, na kojima joj Finch pomaže pronaći nove razloge za život; tko ih drugi može znati više od onoga tko ih je i sam jednom trebao i tražio? Pomaže joj da ponovno počne smišljati nove ideje za pisanje, nudi joj nove doživljaje, nove osjećaje…
Mladić koji je opsjednut smrću pomaže Violet naći razloge za život.
Sve to ujedno pomaže i Finchu da ostane Budan. Finch osjeća da uz Violet može zauvijek ostati Budan, da više nikada neće morati Spavati… No, je li takva stvarnost moguća za Fincha?
—o—
Oko ove knjige se podiglo mnogo prašine; cijela priča je imala svoj život prije nego što je osvanula između korica knjige i to u osobnom iskustvu same autorice koja je nekada također voljela (i na žalost, izgubila) kompliciranog mladića. No, Sva radosna mjesta priča je nadrasla i proširila se izvan korica knjige na mnogo načina.
Autorici Jennifer Niven ovo nije prva objavljena knjiga, ali jest prva YA knjiga. Prvu verziju ove priče napisala je u nevjerojatnih 6 tjedana! U nizu intervjua navela je da joj je posebno zadovoljstvo pisati za mlade čitatelje, ali da to stavlja i posebnu odgovornost na samoga pisca.
Naime, pisci koji pišu za ovu populaciju moraju znati da imaju posla sa inteligentnim mladim ljudima koji se, često tiho i povučeno, bore sa nizom svojih ozbiljnih problema i da su im nužno potrebne knjige koje će pokrenuti otvorene razgovore o tim problemima pritom ne patronizirajući toj publici. Nadala se da će svojom knjigom i svojim iskustvom osvijestiti jedan takav problem, iznijeti ga iz sjene tabua na svjetlo dana.
Autorica se nada da će knjiga potaknuti mlade čitatelje (ali i nas Metuzaleme) da obrate više pozornosti na svijet u kojem žive, na ljude s kojima žive. Svijet u kojem žive je zanimljiv i uvijek nudi nešto novo i neobično što se može naučiti, čime se čovjek može obogatiti. Uvijek.
S druge strane, mladi ljudi moraju početi učiti koliko vršnjaci mogu biti različiti i koliko je u redu biti različit, te da o razlikama, čak i kada su te razlike zapravo ozbiljni problemi – trebamo i moramo razgovarati. Nitko se ne bi trebao, samo zbog toga što je drugačiji – možda i ne svojom krivnjom – osjećati izolirano ili biti odbačen. Treba imati hrabrosti razgovarati o onome što nas muči i što smo naučili iz vlastitih teških razdoblja, jer baš to što dijelimo može nekome drugome spasiti život, dati mu nadu i ohrabrenje.
Niven smatra da prije ili kasnije u životu svake mlade osobe naiđe razdoblje u kojemu osoba mora znati jednu stvar – da će proći. Da će ono s čime se nosi, s čime se bori – proći. Pri tome, kako sama kaže, mogu pomoći knjige, a sastavila je i zgodan popis – “10 naslova koji vam mogu spasiti život”.
—o—
U knjizi, Violet i Eleanor pišu web-magazine Germ. Autorica ga ja čak pokrenula i u stvarnosti i web-magazin doista postoji, a za njega pišu mladi autori i autorice iz cijeloga svijta. Pokrenula ga je u siječnju 2014. Godine, ima preko 40 suradnika starih između 14 i 26 godina.
Postoji i Tumblr stranica na kojoj autorica poziva sve čitatelje da podijele sa svima ostalima svoja posebna mjesta – “My Bright Place”(Moje radosno mjesto) može biti bilo što: riječ, osoba, stvarno mjesto, osjećaj, doba dana, doba godine – bilo što što nas oživljava i čini istinski radosnim.
Čini se da ćemo gledati i film u neko dogledno vrijeme, kažu negdje tijekom 2017. godine. (***U trenutku kada ovo pišem, 30.8.2017., status filma je i dalje pod upitnikom.***)
Za ulogu Violet Markey već je odabrana Elle Fanning, a fanovi već uobičajeno kreću u svoje kampanje po društvenim mrežama, nastojeći sugerirati glumce koje bi oni voljeli vidjeti kao likove iz knjige. Tako se za ulogu Fincha najčeće spominje mladi gospodin Nicholas Hoult, ali i Joshua Anthony Brand.
Dok sam razmišljala s kojim bih naslovima usporedila ovu knjigu, tako da oni koji razmišljaju o čitanju dobiju malo jasniju sliku o kakvoj se knjizi radi, pomislila sam na stil pisanja i odabir tema koji bi bio nekakav hibrid Johna Greena i Rainbow Rowell, i to “Greške u našim zvijezdama” i “Eleanor and Park” – i shvatila, guglajući, da nisam prva ni jedina koja je povukla te paralele. 🙂
Prije mene su to davno učinili oni pametniji i upućeniji. Mene samo tješi da, iako malo zaostajem, ipak sam nekako očito nabasala na pravu stazu. Sama knjiga je prava poslastica za čitatelje, no možda će ipak malo slađa biti onima na čiju dob cilja.
Ja sam malo starija, pa su mene napustili svi oni pubertetski zanosi, klackava raspoloženja i potrebe za filozofskim seciranjem svijeta oko sebe, već me primila pragmatičnog odrasle dobi. Tako da je ispalo da me tijekom čitanja više okupiralo to kamo su išli i što su radili, pojedinačno i zajedno. Dijelovi u kojima se duboko plovilo unutarnjim svjetovima likova su me počesto zamarali, ali – kao što rekoh – ja, sa svojih 31 godinu, nisam ciljana publika ove knjige, pa sam sklona sebi i tolerirati takve reakcije. 🙂
Sve u svemu, gotovo svaka stranica ove knjige je čisti užitak. Kroz ovu knjigu se ne može projuriti tek tako, da se nešto pročita – ako je namjeravate uzeti u ruke, uzmite je onda kada osjećate da ste spremni nečemu posvetiti otvoreno srce, smirenu i strpljivu pažnju. I budite spremni da će ostati s vama još dugo nakon čitanja.
0 Comments