ATTACHMENTS – Rainbow Rowell

Lincoln O’Neill zaposlen je u IT sektoru lokalnih novina. No, njegov glavni posao za Lincolna nije intelektualno izazovan – zadatak mu je pregledavati interne e-mailove zaposlenika koje je sustav označio crvenom zastavicom. To znači da takav e-mail sadržava nedopuštene riječi, da je osobne, a ne poslovne prirode i sl. Lincolnov zadatak je poslati upozorenje onima čiji e-mailovi pokupe crvene zastavice.

Beth i Jennifer su najbolje prijateljice zaposlene u istim novinama. Njihovi e-mailovi skupljaju više crvenih zastavica nego Marcel Hirscher na super slalomu. No, Lincoln im do sada nije poslao niti jedno upozorenje. Drage su mu. Smiješne su i zabavne. Njihovi e-mailovi su jedina svijetla točka u njegovoj radnoj smjeni. Iskreno, sviđaju mu se. Posebno Beth… 

—o—

“Attachments” je prva knjiga Rainbow Rowell. Radila je na njoj s prekidima oko pet godina. Pisanje je bilo njezin posao i prije toga; radila je kao kolumnistica za Omaha World-Herald, a kada je prešla raditi u marketinšku agenciju, započela je pisati “Attachments” iz hobija. Kada je postala mama, na rukopisu je prestala raditi pune dvije godine. Kada ju je dovršila, zaključila je da je knjiga nešto samo za njene oči i njenu dušu. Srećom, suprug ju je uvjerio da je to tek početak sudbine te knjige. Knjiga je tiskana 2011. godine, a Rainbow Rowell je nastavila pisati jer, kako sama kaže, obožava pisati te je svakim novim naslovom osvajala nova čitateljska srca.

—o—

Tko god je pročitao barem dvije njezine knjige zna kako obične, a istovremeno čarobne likove ona stvara. Kao da poznaje svaku facetu naših unutarnjih svjetova – nade i strahove i čežnje – i onda ih oživljava kroz svoje likove. Zbog toga se gotovo u svakom od njih čitatelj prepoznaje.

U ovoj knjizi izmjenjuju se dvije vrste poglavlja; ona koja se sastoje od e-mail dopisivanja Beth i Jennifer te ona u kojima se u trećem licu govori o samom Lincolnu.

Lincoln je zapravo jako drag mladi muškarac. Njegov posao mu se od samog starta činio banalnim, no plaća je bila dobra, radni sati su mu odgovarali jer je samac koji još uvijek živi s majkom. Ipak, otkad se uhvatio da malo predugo čita dopisivanje između Beth i Jennifer, a da im nije poslao niti jedno upozorenje, ne može prestati razmišljati o tome kako je krivo to što radi – i kako si ne može pomoći! Svjestan je da mu je to posao. Nitko ga neće kriviti što je djevojkama čitao mailove. No, ne može živjeti svjestan da su njegovi motivi osobnije prirode. Trebao bi se ispričati djevojkama. 

Problem broj 1: Lincoln je sramežljiv. Nije dobar s djevojkama. Nije zapravo imao nikoga otkad ga je na fakultetu ostavila njegova prva djevojka. 

Problem broj 2: Lincoln bi trebao objasniti zbog čega do sada nisu primile ni jedno upozorenje. Kako da im objasni da obožava čitati ono što pišu i da osjeća kao da ih dobro poznaje, da osjeća da su bliski… To nikako ne može zvučati dobro. Nije zdravo. 

Problem broj 3: A ako djevojke i uvaže upozorenja bez dodatnih objašnjenja, neće više nači načina da “sluša” Beth…

I Jennifer i Beth imaju svojih problema. Jennifer ne zna što bi. Njezin suprug bi još prošle godine imao dijete, no Jennifer se ta ideja nikako ne sviđa. Ne želi djecu. Ne može zamisliti djecu. Ne zna što to s njom ne valja. Bi li ipak trebala imati djecu? Ako ne pristane na djecu, hoće li se morati oprostiti s brakom koji obožava?

Beth je u vezi sa gitaristom lokalnog benda već duže vrijeme, a on nikako, baš nikako da se odluči na sljedeću fazu njihove veze. Beth već godinama strpljivo čeka barem da je zaprosi. Ne čini se da je Chris ne voli; pažljiv je, nježan, no na neobične načine je distanciran. Beth ga obožava, ali je uznemirava nejasan položaj nje same u njegovoj budućnosti.

Beth i Jennifer su ga podsjetile da svakoga nešto mori, ali da se ljudi hvataju u koštac s time. On je jednom davno doživio nešto izrazito neugodno i kao da samoga sebe od tada čuva od svakog razočaranja. Kao da je stajanje na mjestu najsigurnija opcija. Ništa ti se uzbudljivo ne događa, ali barem ne riskiraš da ti se dogodi nešto loše. Ne opet. S druge strane – Beth… Zanimljiva, duhovita, pametna Beth. Zauzeta Beth. Beth koju njen dugogodišnji dečko, čini se, ne voli kako bi ona htjela. 

Podsjetile su ga da za svakoga ljubav ima neki neugodan dio iz kojeg izviru sumnje i pitanja i brige i nezadovoljstva. Svatko tko je ikada volio i bio zaljubljen, morao se suočiti s nekim teškim spoznajama i teškim odlukama. Zbog toga što je ljubav ponekad teška ljudi ne odustaju od nje; ne odustaju od osoba do kojih im je stalo. Najmanje odustaju od samoga sebe onda kada ljubav ne profunkcionira od prve, s prvom osobom s kojom se pojavila. Zato se valjda i zove “prva ljubav” – jer implicira da neka nova ljubav slijedi iza nje. 

Možda njegove maštarije o Beth ne moraju biti samo maštarije. Ali kako bi se, zaboga, Beth uopće mogla zainteresirati za nekoga koga ne poznaje? Čak i da nema dečka. Pogotovo ako ikada sazna da ju je uhodio preko e-maila. Čak i da je upozna i da se poznanstvo pretvori u prijateljstvo, Lincoln ne bi mogao takvo nešto prešutiti.

—o—

Već ranije sam pokušavala čitati knjige koje se sastoje od serije e-mailova. Da, svi smo čitali i klasičnije verzije toga – epistolarne romane – zbirke među likovima izmijenjenih pisama. Nisam fan. Muči me fluidnost takvih tekstova kao i kod onih knjiga koje skakuću iz vremena u vrijeme. Doduše, kod “Žene vremenskog putnika” me to nije smetalno jednom kad sam se navikla. Zato što je odlična. 🙂

—o—

<<Jennifer to Beth>> They have those super-sensitive pregnancy tests that can tell whether you’re even thinking about getting pregnant.

 

Ipak, od prve rečenice se nekako uroni u tipkane razgovore između Beth i Jennifer. Točno znam kako su Lincolnove odluke da se odupre bile osuđene na propast. Nekada su razgovori koji su tipkani, pogotovo između najboljih prijatelja, iskreniji, smješniji, zabavniji, manje ispunjeni verbalnim pamukom kojim oblažemo naše izgovorene razgovore – dodajemo volumen izgovorenome, ali ne i značenje. Kod tipkanja toga nema. Kada vam mail sastavi netko tko svako malo u razgovoru izgovara “ovaj”, “onaj”, “kužiš”, “mislim”, najčešće toga u mailu nema. A to su samo banalni primjeri. 🙂

Lincoln je divno jedno biće. Čovjek po njegovom fizičkom izgledu nikada ne bi zaključio neke stvari o njemu: da je nježan, da je sramežljiv, da je imao samo jednu ljubav koja je bolno završila, da nije “igrač” koji vikendom lovi suknjice po klubovima, da su računala njegova jaka strana, da živi s majkom i da mu se to za sada baš sviđa. Nije ni “papuča” ni “papak” ni (divna jedna bosanska riječ na koju me nedavno podsjetila stranica eroGAG) – đuturum. 😀

Kakav je Lincoln zapravo dočarava jedna meni jako draga scena iz kluba kamo ga je, nakon dugo nagovaranja, odveo prijatelj. Uletili su u društvo dvije djevojke u klubu i Prijatelj je uskoro nestao s jednom od njih negdje u mrak. Lincoln je ostao s drugom. Zadatak s kojim ga je Prijatelj ostavio – šarmiraj bez uzmaka! Umjesto da to napravi, Lincoln je odlučio djevojci reći zbog čega joj se ne želi nabacivati. Ona je malo uvrijeđena i on mora objasniti.

“It’s that, well, you came here to meet somebody, right? To meet a guy?”
“Right.”
“To maybe meet the guy, right?”
She looked down at her drink. “Right.”
“Well, when you think about that guy – who, by the way, we both know isn’t me – when you think about meeting him, do you think about meeting him in a place like this? In a place this ugly? This loud? Do you want him to smell like Jägermeister and cigarettes? Do you want your first dance to be to a song about strippers?”

Rainbow Rowell je moj novi George R. R. Martin; svakog dana kad ustanem promislim brzinsku molitvu nebu da budu zdravi, da dugo žive, i dugo pišu. U Martinovom slučaju – da piše i malo brže. Vrijedi i za Rothfussa.

Srećom, ostala mi je još jedna njezina knjiga, “Carry On”, koju je napisala jer su je čitatelji tako molili preko raznih društvenih mreža. Naime, oni koji su čitali Fangirl, znaju da glavna junakinja, Cath, piše fan-fiction o Simonu i Bazu; na početku svakog poglavlja knjige “Fangirl” imamo ulomak iz izmišljene knjige. Čitatelji su tražili od Rowell da napiše tu knjigu. Žena je ispunila želju. Kako ne voljeti autora koji je tako posvećen svojim čitateljima? Divna je!

Ipak, bezobrazno sam nezasitna kada su njene knjige u pitanju i baš me svrbi da znam što je sljedeće.

Također se iz dubine srca nadam da naši izdavači neće stati na “Eleanor i Park” sada kada su konačno otkrili Rainbow Rowell. To bi bilo neodgovorno prema čitateljima u Hrvatskoj. 😉

Ako ste čitali išta od Rainbow Rowell, neće vas trebati nagovarati na ovu knjigu. Ako niste i želite započeti baš s ovom – jer je autoričina prva, pa se nekome čini logično – malo upozorenje: nije knjiga za one koji nemaju strpljenja za nekonvencionalnu romansu. That being said – Rowell ne zna razočarati, tako da i ako niste tip od nekonvencionalnih romansi, slobodno se prepustite njenim pripovjedačkim moćima. 🙂

Nemojte reći da vas nije zaintrigiralo? 😀

Ljubim!