PUHAČ STAKLA S MURANA – Marina Fiorato

Spontano sam odlučila na plažu ponijeti ovu knjigu. Jednostavno sam htjela nešto egzotičnije od trilera ili kriminalističkog romana (pročitana dva za redom), nešto što se jednostavno može pratiti i po čemu ću pamtiti ovogodišnju morsku avanturu.

Nakon pročitane „Botticellijeve tajne“ Marina Fiorato je zasjala u mojim očima. Volim njen jednostavni stil pisanja, a opet zanimljive povijesne teme. Volim kada je radnja smještena u Veneciju, iako sam ju posjetila i nije me se dojmila. Da li bi kanali manje zaudarali u neko drugo doba godine (nikako u veljači)?
Marina Fiorato je sigurno očarana Venecijom. Rođena u Manchesteru, porijeklom je iz Venecije, pa ne čudi što je svoje likove smjestila na tu lokaciju i što je junakinja Venecijanka odrasla u Londonu (gdje spisateljica danas živi i radi).

—o—

„Puhač stakla s Murana“ prati dvije priče. Jedna je smještena u prošlost, u 17. stoljeće kada je Venecija bila lider u izradi stakla. Ljubomorno su čuvali tajne izrade, u stalnom strahu da ih ne otkrije neka od europskih zemalja. Išlo se toliko daleko da su se ljevaonice iz grada premjestile na otok Murano s kojeg staklarima nije bio dozvoljen odlazak bez dozvole. Druga priča smještena je u sadašnjost. Nora je suočena s propalim brakom, najvećim promašajem svojega života. Napušta London kako bi započela novi život, a za novi dom je odabrala Veneciju želeći saznati nešto više o svom podrijetlu.

To je vrlo ukratko. Ali na malo stranica ovog romana stalo je puno, puno više, jer je radnja vrlo bogata. I to je ono što me fasciniralo. Isprepletene priče Corradina Manina, puhača stakla s otoka Murana, koji je zapravo predak Nore (Leonore) Manin, koju pratimo u sadašnjosti.

Corradino Manin je talentirani umjetnik s otoka Murano. Njegovu obitelj je izdao stric, te je Vijeće Desetorice umorilo sve njegove rođake (čak i strica) radi zaštite Republike. Corradina su poštedjeli jer je vrlo rano počeo pokazivati talent, trebao bi biti vrijedan samoj Republici. Ni jedna Republika ili Carstvo nije se moglo pohvaliti takvom vrijednošću i ljepotom zrcala. I kada se već dokazao kao izvrstan umjetnik koji je uživao u svakom stvaranju, pratili su ga danonoćno. Odlazio je s otoka samo radi narudžbi. Zagledao se u djevojku venecijanskog plemića i ona je rodila njegovu kćer. Puhač stakla i jedna plemkinja nikako nisu društveno prihvatljiv par. Djevojka je umrla pri porodu, a njegova kćer poslana u sirotište.

Corradino je napravio najljepše srce od stakla, crveno srce u srcu. Biti će to njegov dar njoj. Jednog dana biti će zajedno, jednog dana kada ga neće pratiti i kada im neće prijetiti opasnost od Desetorice. Zbog toga je Corradino bio savršen izbor za francuskog kralja Luja, koji je želio venecijanski način izrade zrcala u svojoj novoj palači. Poslan je vrlo sposoban čovjek da pridobije Corradina i dovede ga u Francusku.

Nora (punim imenom Leonora) Manin rođena je u Veneciji, nakon što se njena majka, engleska studentica umjetnosti zaljubila u vozača vaporetta. Ni ta priča nije slavno završila, već se njena majka vratila u London gdje je Nora odrasla. Završila je izradu stakla, udala se za liječnika s kojim je bila kratko sretna. Nije mogla imati djece, te je njen suprug vrlo brzo pronašao zamjenu. Nora je prodala zajedničku kuću, spremila sve stvari u kutije i poslala ih u Veneciju. Nije znala da li je to dobra odluka, ali korijeni su je vukli u tom pravcu. Čak ni mjesec dana što je bila tamo nije bila sigurna je li je dobro odabrala, preispitivala je svoje odluke. A onda je posjetila otok Murano. Ismijana što je tamo zapitala za posao, kupila je prekrasno zrcalo želeći ga poslati majci u London i sebe zajedno s njim zbog silnog razočaranja kojeg je osjetila. Bila je na mjestu gdje je radio njezin predak i to ju je ponijelo. No, vlasnik staklane vrlo brzo se predomislio vidjevši prezime na kartici kojom je plaćala. Manin je još uvijek odzvanjalo u Veneciji. Nora je dobila pripravnički posao, a uskoro je krenula i nova linija stakla pozivajući se na obiteljsku tradiciju.

—o—

Ovo je posebna priča o ljubavi i obitelji, priča o prošlosti i kako ona utjeće na događaje u sadašnjosti, sve isprepleteno romasom, umjetnošću, ubojstvima, intrigama, podmetanjima. Gotovo da sam osjećala da sam tamo, u Veneciji, u 17. stoljeću; osjećala sam koliko je bio opasan život umjetnika s Murana, ali i općenito život u Veneciji u kojoj je pravdu djelilo Vijeće Desetorice.

Mnogima se priča u sadašnjosti nije nikako svidjela. Navode „presladunjavo“, „iskopirano“. Više ih se dojmila priča iz prošlosti, a moram priznati da je i meni ta puno zanimljivija. Da je Marina odabrala samo priču iz sadašnjosti, bilo bi to vrlo prosječno. Ovako, upotpunjeno s pričom o obitelji iz prošlosti, ovo je jedno vrlo zanimljivo štivo za plažu ili prvi radni dan nakon povratka s godišnjeg.