Jenna Metcalf ima 13 god i nikad nije prestala misliti na svoju majku, Alice, koja je prije deset godina misteriozno nestala nakon tragične nesreće u utočištu za slonove u New Englandu. Zašto je nestala? Je li živa ili mrtva? Svi oko Jenne su prihvatili činjenicu da je jednostavno napustila obitelj i da ne želi da ju se nađe, jedino Jenna odbija vjerovati u to. Zašto bi to napravila i iza sebe ostavila kćer koja ima samo 3 godine, supruga i životinje kojima je posvetila cijeli svoj život? 

Želi pronaći odgovor na to što se doista dogodilo i kreće u potragu, tražeći pomoć od dvoje ljudi koji joj još uvijek mogu pomoći u pronalasku Alice. To je osramoćen vidovnjak, Serenity Jones, koji se godinama skriva od očiju javnosti, Serenity Jones, a zatim Virgil Stanhope, cinični detektiv koji je kao bivši policajac istraživao Alicein nestanak koji je eventualno povezan sa smrću jednog suradnika.

Ne rade to zbog novaca, znaju da se od te potrage ne mogu obogatiti, oni samo žele dovršiti ono nedovršeno. Ove tri usamljene duše zajedno će otkriti istinu koja će im zauvijek promijeniti život.
Cijela priča o nestanku, traganju, o događajima iz prošlosti nam je ispričana iz više točaka gledišta, a najomiljeniji mi je bio dio ispričan iz perspektive Jennine majke; dio prepun nevjerojatnih informacija o slonovima, detalja o njihovom ponašanju i o njihovoj tuzi. Ti dijelovi daju naslutiti o tome kakav je ona odnos imala sa svojoj kćeri.
Jenna pokušava pronaći odgovore o nestanku u majčinim zapisima. Međutim, tamo nema odgovora nego samo saznanja i rezultata o istraživanjima slonova. Baka joj nikad ništa ne govori, a otac je nakon nesreće završio u psihijatrijskoj bolnici i uvijek je u Jenninom licu video svoju suprugu i to je možda bio razlog zašto nikad nije prijavio njen nestanak.
Njena baka je to pokušala tri puta. Tri puta je došla do vrata policije, ali nije ušla, nije imala hrabrosti, bojala se onoga što su joj mogli reći. Lakše je bilo biti uvjerena u to da ih je jednostavno napustila nego vjerovati u to da joj je kćer mrtva.

Jennina sjećanja o svojoj majci su vrlo slabašna. Sjeća se njenog glasa, zagrljaja. Sjeća se kako se znala probuditi u sred noći i vidjeti je kako sjedi pored nje i promatra je. Zajedno su gledali slonove iako to nisu smjele, ali to je bila njihova mala tajna. Nedostaje joj. No, ono što je najviše muči je nesposobnost sjetiti se detalja noći kad joj je majka nestala.

Postoji stara poslovica da slonovi nikad ne zaboravljaju, međutim to je istina koja se temelji na činjenicama koje nam Jenna objašnjava preko majčinih bilješki i spoznaja. Priča nam i o istraživanjima o tugovanju slonova koje se jasno podudara s tugovanjem kod ljudi. I objašnjava nam o tome što se događa kad slonovo mladunče umire i njegova majka se danima ne odvaja od njegovog tijelo. Jenna zna te odlomke napamet i često kad joj je u školi na nastavi dosadno ponavlja ih sa željom da ih nikada ne zaboravi. 
Previše je zrela za svoje godine i različita od svojih vršnjaka, svjesna svega što radi. Sposobna je donositi odluke za svoje vlastito dobro i to je možda rezultat traumatičnog djetinjstva, gubitka majke i donekle svoga oca.
Glavna tema ove fantastične priče je odnos između majke i djeteta, bilo da je u pitanju čovjek ili slon, i što gubitak jednoga ili drugoga ostavlja iza sebe. Na svojoj internetsko stranici Jodi Picoult nam govori odakle joj inspiracija za ovu knjigu. One koji bi htjeli malo više pročitati o tome mogu to napraviti klikom ovdje, a za one koji su malo “lijeni”, evo jedan mali dio njene priče koji se mene posebno dojmio:
“I started to write Leaving Time when I was in the process of becoming an empty-nester. My daughter Sammy was headed off to school. I was thinking a lot of how we humans raise our kids to be self sufficient enough to leave us – and how depressing it was for those who were left behind. That theme – of what happens to the people who are left behind – became what I wanted to write about. Then, I was reading something and learned that in the wild, an elephant mother and daughter stay together their whole lives until one of them dies. Given my frame of mind, it seemed so much more pleasant to do things the way elephants do. I began to dig a bit more about elephants, and their reaction to death, and what I uncovered became a metaphor for the novel.”
Dovoljno je na kraju samo reći da nikad neću zaboraviti ove prekrasne životinje koje su toliko drugačije od nas ljudi, a opet toliko slične kada je u pitanju oproštaj od onih koje stvarno volimo…