Neki dan sam upisala “Everything, Everything” od Nicole Yoon na popis i zagledala se u preostala prazna mjesta. Još 10 do kraja. Wow. Kada sam počinjala ovo sve, nisam mogla zamisliti trenutak u kojem će se to dogoditi. Zapravo, nisam ga smjela zamišljati kako bih uopće mogla početi bez straha.
Možda je ovo dobra prilika da ispričam malu povijest ideje o ovom blogu. Započela sam ga kako bih sebe naučila nekoliko lekcija: o nošenju sa strahom, o strpljenju, o marljivom radu, o ustrajanju i onda kada stvari idu grozno ili stagniraju dugo. Ukratko, o neodustajanju, bez obzira na to koliko nešto traje, bez obzira na konačni rezultat.

Htjela sam se malo preodgojiti. Ja sam ona osoba koja se brzo obeshrabri. Naučila sam se brzo obeshrabriti jer niti jedan Veliki Projekt kojim sam se do tada bavila nisam dovršila ili nisam dovršavala kako treba, niti u roku. Vječito se naganjam sa svojim kilogramima, fakultet se na kraju razvukao unatoč toliko visokom prosjeku da su me već tete u referadi počele pitati koji je meni vrag.
Ja sam jedna od onih koja, kada dobije nekakvu odličnu ideju, može provesti dane pedantno razrađujući, planirajući i zapisujući sve korake do cilja, no kada dođemo do faze implementacije, isprepadam se, uspaničarim se i najčešće izgubim momentum vrlo brzo. I onda zavlada rezignacija. Pogotovo onda kada si postavim očekivanja oslonjena na rezultate; ako nekih rezultata nema na vidiku onako kako sam si ih ja zacrtala, i ako stvari nisu 100% onakve kako sam ih ja isplanirala – gotovo. Ne želim se više igrati! 🙂
Valjda sam prije nešto više od dvije godine u nekom trenutku bila dovoljno zrela da sebi objasnim koliko je to nezrelo ponašanje. Onda je onaj nadureni dio mene pitao taj razumni dio mene: “E, pa ako si tako pametna, KAKO onda?”
Blog je pokrenula jedna mirna i razumna Iva. Ona čini nekih 6% mene. 🙂
Plan je bio sljedeći – idemo pisati. Idemo čitati i pisati.
Razumna Iva: “Idemo napisati određeni broj recenzija.”
Infantilna Iva: “Je, baš, ajde. Koliko?”
Razumna Iva: “Nebitno. Bubni nekih broj.”
Infantilna Iva: “Ne mogu samo tako bubnuti nekih broj. Ne želim ni otvarati blog zbog 5 recenzija, a nikada nisam napisala niti jednu, pa da znam koliko ću ih znati napisati…”
Razumna Iva: “Nebitno. Bubni broj.”
Infantilna Iva: “OK. Evo, neka bude 100. Šta sad, pametnjakovićka?”
Razumna Iva: “Sad lijepo registriraj blog i piši.”
Infantina Iva: “Kako misliš, registriraj blog i piši? Kakav blog? Koji blog? Blogger ili WordPress? Da kupim svoju domenu odmah? Da registriram zaseban mail? Da platim nekome da mi prvo napravi dizajn? A logo? A Facebook grupu? A tko će mi uređivati slike? Koje knjige da recenziram? Na koji način, ima li negdje nekakav How To sa točno navedenim koracima kako to sve treba izgledati?”
Razumna Iva: “Nebitno. Bitan je sadržaj. Kasnije ćeš razmišljati o svemu tome. Bitno je samo da počneš kreirati sadržaj.”
Infantilna Iva: “A j… ti sadržaj, ako ga nema tko čitati. Kome ću pisati, virusima u zraku?”
Razumna Iva: “Nebitno. Poanta je da radiš.”
Infantilna Iva: “A što ako netko bude i čitao, pa mu se ne svidi i svi mi počnu pisati da je sve to totalno sranje i da odem položiti jednu ruku na Hrvatski rječnik, a drugu na Hrvatski pravopis, zakunem se da više nikada u životu neću napisati ni slova, pa se odem ritualno zapaliti?”
Razumna Iva: “Nebitno. Poanta je da radiš, da nešto privedeš kraju. Bez obzira kako to izgledalo i bez obzira na ono što će netko o tome reći.”
Infantilna Iva: “To je glupo.”
Razumna Iva: “Ni to nije bitno. Bitno je da radiš.”
Infantilna Iva: “Znači, samo trebam napisati 100 recenzija. Bilo kakvih. Koliko god usrane bile i koliko god mi ljudi govorili da se ostavim ćorava posla jer postoje talentirani ljudi koji se školuju za takve stvari?”
Razumna Iva: “Da.”
Infantilna Iva: “Okej. Znači samo je bitno da dođem do 100?”
Razumna Iva: “Da.”
Infantilna Iva: “Do kada?”
Razumna Iva: “Iva…”
Infantilna Iva: “Okeeeej, okej, okej… Nebitno?”
Razumna Iva: “Tako je.”
Infantilna Iva: “A što ako…”
Razumna Iva: “IDI!!!! RADI!!!”
Infantilna Iva: “Dobro! Idem! Ohladi, j… te!”

—o—

Klikni na sliku za veći prikaz 🙂
Mogla sam možda zamisliti prvih 10 recenzija. Možda čak i narednih 10. No, nisam htjela niti razmišljati o posljednjih 10 da se ne obeshrabrim. Stalno sam se podsjećala na ono što mi je tata govorio još dok sam vježbala matematiku u osnovnoj školi: “Sine, ti samo radi, rezultati će doći.”
I to sam i činila. Kada god bi me uhvatila panika, podsjećala sam se da ništa nije bitno. Bitno je samo završiti još jednu recenziju. I još jednu. Pa još jednu.
U ove dvije i pol godine izdogađalo se toliko toga. Dogodila se i jedna od najmučnijih epizoda u mom životu iz koje smo ipak pronašli put u normalan život. Jedna od štaka na koje sam se oslanjala – jedan od tisuću komadića selotejpa kojima sam se pokušavala držati u komadu – bio je ovaj moj blog. Ne samo kao distrakcija. Knjige nisu bile distrakcija niti anestezija. Knjige, pisanje o knjigama i komunikacija s vama bile su jedino konstruktivno što sam mogla činiti u svim onim mjesecima u kojima sam bila potpuno bespomoćna. A biti bespomoćan pred problemom o čijem rješenju ti ovise i sreća i zdravlje je jednosmjerna karta za duboku depresiju.
Godina dana postojanja bloga u tom trenu mi je već dala neke bitne lekcije kojih sam se nekad pridržavala, barem onim danima kada nisam plakala toliko da nisam čula vlastite misli. A to su lekcije koje ja vidim kao pahuljice. Jedna mala odluka ili jedna mala izolirana pozitivna gesta ili jedna mala izolirana nada je vjerojatno osuđena na kratak vijek i nikakav učinak. No, gomila njih, ako marljivo, uporno i polako padaju, napravit će uskoro lijepi sloj nečeg konkretnog. Temelj nečega. Na isti način i rane zacjeljuju. Na isti način nastaju blog-postovi i recenzije. Ako sam mogla nizati riječ po riječ i svakih nekoliko tjedana se osvrnuti i vidjeti da sam se pomakla s mrtve točke, onda tako mogu nizati nadu na nadu, informaciju na informaciju, djelo na djelo i sigurno će se jednoga dana nešto pomaknuti u pozitivnom smjeru. Put je grozan i spor i usamljen i težak i vodi preko sumnji i strahova po kojima treba gaziti u nadi da ideš prema nekim poljanama gdje rastu ljepše stvari. Ukratko, držiš se one “If you’re going through hell – keep going!”
A ako mogu napraviti jedan korak, zašto ne bih mogla napisati i još jednu riječ? I još jednu, pa još jednu…
Na taj način smo opstali, i ja i moj blog. Kada sam ga započinjala, nisam ni sanjala da će mi značiti mnogo više od online-mjesta gdje nešto piskaram. Možda će nekome tko samo jednom naleti na njega, pročita neku recenziju koja mu se i ne svidi, on biti samo još jedno online-mjesto gdje je proveo 30 sekundi svog života i onda nastavio dalje. To je u redu. Meni je Bibliovca spomenik upornosti i izdržljivosti. I da – tvrdoglavosti. 🙂

—o—

Ne znam jesam li ikada igdje ispričala uopće kako je blog dobio ovaj pomalo čudan naziv na koji se jezik teško navikne?
U početku, kada Infantilna Iva konačno odluči registrirati blog, vidje Njezin Dragi da je odnio vrag šalu, pa hoće da se petlja sa svojim developerskim sugestijama. Ja odbijam sve. Ne želim ništa fensi za što će trebati još 2 mjeseca pripreme i dizajniranja. Želim sad. Želim sadržaj.
Kako ćeš ga zvati? Bacam ja neke prijedloge, on odmahuje glavom. Baca on neke prijedloge, ja odmahujem glavom. Nerviramo jedno drugo. Ja se brecam na njega – koji je njemu vrag, kad će to biti moj blog! On se breca na mene – da, ali ako izabereš neko glupo, dugačko ime, nitko te neće čitati!
I on, dijete odraslo na moru, stalno vuče na nekakve nautičke teme. Čak je kupio i “Booksailor” domenu s kojom se ja nikako nisam mogla sprijateljiti.
“Pa šta ti hoćeš?” pita on mene iziritirano.
“Želim da počinje sa ‘bibli’ plus nešto.”
“Biblinešto?”
“E.”
“A zašto ne bi Prijedlog A, Prijedlog B ili Prijedlog C?”
“Jer su glupi.”
“Hoćeš ‘biblioteka’?”
“Neću.”
Onda je uslijedilo jedno 12 prijedloga na koje sam ja odgovarala sa “Neću” i sve je skoro završilo kao onaj video o Kikindi, kad je netko od nas dvoje, ne sjećam se više tko, rekao “Bibliopičkamaterina!”
Znam da je on nakon toga rekao: “S tobom se ne može razgovarat, tvrdoglava si za popizdit, pravi ovan!”
E onda mi je sinulo! Jesam, tvrdoglava sam i kad god se u životu nisam držala svoje tvrdoglavosti, najebusila sam. 🙂 I tako se rodi Bibliovca.
I sada znam da je moj blog moj mali spomenik tvrdoglavosti. Zbog toga što sam se vraćala svojoj tvrdoglavosti, čak i onda kada sam se gušila u beznađu, sam sada tu gdje jesam; sa svojim blogom i sa svojim malenim koji mi ne da ni da čitam ni da pišem onoliko koliko bih htjela. 🙂

—o—

Tu sam – 10 recenzija do kraja cilja koji sam si zadala prije nešto manje od dvije i pol godine. I želim kraj učiniti posebnim.
Zbog toga bih htjela da mi vi odaberete tri knjige za posljednje tri recenzije. Kako?
1. Do kraja ovog mjeseca na mail [email protected] pošaljite mail naslova “Za posljednje 3” i u njemu navedite naslove dviju knjiga koje biste voljeli vidjeti recenzirane. To mogu biti BILO KOJE KNJIGE, domaće ili strane (oprostite, ali ako može na engleskom, ne čitam druge jezike :D), bitno je samo da su u prodaji. Može biti novo, može biti staro. Može biti bilo što, samo da je to nešto moguće kupiti. 🙂
2. Rok je do kraja ovog mjeseca. Dakle, svoje prijedloge možete slati do 30.11.2015. godine u 23:59h.
3. Onda ću ja napraviti sljedeće: složiti popis tih vaših prijedloga, ubaciti ga u online-randomizer i izvući tri “pobjednička” naslova, skupa s imenima ljudi koji su mi te naslove predložiti.
4. A sada onaj bitan dio – nakon što odabrane knjige pročitam i recenziram, poslat ću ih kao dar na adresu onim ljudima koji su mi ih predložili. 🙂
Može? 🙂
Posljednji vapaj – birajte nešto uzbudljivo! 😀
I ako vama ovo nije interesantno, slobodno došapnite nekome tko bi možda volio sudjelovati. 🙂 Hvala!
Ljubim vas! Vi ste važan dio cijele ove priče. Kao što sam jednom već rekla – vi ste neočekivani bonus, desert, šlag na torti, zadnja zalutala čokoladica u ormariću kada ti u ponoć padne šećer od prevelikog skrolanja. 😀 Eto, toliko vam se radujem!