ČOVJEK ZVAN OVE – Fredrik Backman

Šest mjeseci ranije, Ove je postao usamljen; osjećaj koji je teško razumio čovjek koji je cijeloga života volio biti sam. A danas, na to sudbonosno jutro kada su mu rekli da se više ne mora vraćati na posao, da “uživa u mirovini”, Ove je postao i suvišan. A to je pogibeljno za čovjeka kojemu je u kostima ideja da odrastao muškarac mora biti koristan i sposoban brinuti se za sebe i svoju obitelj. Jedan jedini put, prije mnogo godina, Ove je osjetio kako je biti nemoćan i beskoristan i do dana današnjega si to nije oprostio. Kako onda nastaviti živjeti sada; bez nje, bez njih, bez ičega? Ako već nema ništa drugo, Ove ima plan… Kada bi se barem svi ti dosadni, nesposobni susjedi prestali petljati u njegov život, pa da čovjek ono što je isplanirao može izvesti do kraja!

Svi poznajemo barem po jednog Ovea. Živi u našoj ulici ili zgradi, član je naše šire ili uže obitelji. Zapravo je nezaobilazan i svaki put kada znamo da postoji i najmanja šansa da ćemo se susresti s njima, prođu nas srsi i moramo se podsjećati da smo odrasli ljudi i da neke ljude naprosto treba otrpiti. 🙂

Takvi ljudi u dućanima na blagajnama inzistiraju da pročitaju cijeli račun, artikl po artikl, da vide je li prodavačica odbila od cijene sve one postotke popusta za koje su oni donijeli 200 kupona. Spremni su oko cijene plastične vrećice s prodavačicom raspravljati i po 15 minuta, a nema osobe u redu iza njih koja mu ne bi platila ne samo tu, nego i doživotnu zalihu vrećica, samo da se makne. A dok dočekamo da se on polaaaaaako uputi prema izlazu, najvjerojatnije je jogurtu koji držimo u ruci istekao rok.

Kad sam počela čitati, mislila sam da znam koga sam srela – ahaaa, znam i tebe i takve kao što si ti! Zato sam na prve stranice knjige i reagirala infantilno – kolutanje očima i suosjećanje sa svim ostalim likovima koji na stranici moraju trpjeti ovog starca. Iskreno, u početku knjige me je držala samo potreba da mu se smijem i još malo svjedočim njegovom davljenju jadnih ljudi oko sebe. Onda me držalo njegovo nabusito ophođenje prema svima. Ne znam zbog čega, ali iz dubine duše cijenim mizantrope koji su dovoljno obrazovani i elokventni da svakoga koga vide, uključujući i mene, stave na mjesto, ako situacija to zahtijeva.

Volim ljude koji se ne daju tako lako impresionirati tuđim montiranim osobnostima. I drago mi je da je Backman ovako pisao – jer me nagovorio da ostanem dulje u knjizi. Podmitio me da posegnem dublje u priču. Kada sam joj počela napipavati prave obrise, više nije bilo potrebe za nagovaranjem. Nisam se htjela rastati s knjigom dok je nisam pročitala u dva dana.

Evolucija osjećaja prema ovom liku kod mene je išla nekako ovako: posprdno smijuljenje i “unutarsebno” kolutanje očima jer “ooo, da, poznato mi je koliko tvrdoglava ta stara raja zna biti”; neočekivano praskanje u smijeh jer vidi kako stari nema respekta ni prema kome, što je nekad savršeno zdrav stav prema svijetu oko sebe; pupanje interesa za njegovu priču – zbog čega je toliko ogorčen i nemoguć? A onda jedno za drugim ubrzo slijede oprez, pa nevjerica, pa duboga žalost i suosjećanje, zatim razumijevanje i konačno, izuzetno poštovanje i duboka naklonost. Ja na kraju knjige bih najradije odvalila odgojni šamar onoj sebi na početku knjige. 🙂 Ne dam na Ovea!

Ove vam je tvrdoglavo otporan na promjene, pogotovo one tehnološke prirode. Principijelan je, ovisan o svojim rutinama, kratkog fitilja i dugog jezika. Oveu je fizički bolno boraviti među oglupljelim ljudima – nama, mlađim generacijama, koje on vidi kao gomilu mediokriteta zaljubljenih u sebe. 🙂 I ima odlične argumente kojima to podupire.

U iskušenju si da se naljutiš, no kako upoznaješ Oveov život – i zamisliš živote naših starijih, koji su poznavali patnje koje mi možda nećemo samo zato jer smo rođeni u neko sretnije, lagodnije vrijeme – shvatiš da ima pravo da nam se ruga.

Mi danas mislimo kako je jedna tragedija po životu dovoljna; da je i previše. Naši stariji znaju da je svaka od njih samo “jedna od”. A znali su, čini se, kako bolje preživljavati teške trenutke.

Ljudi kao što je Ove posebni su ljudi koji ili više ne postoje ili su na putu da nestanu već u ovoj generaciji. Oni su imali drugačije stavove o radu, odanosti i povezanosti, obiteljskim vrijednostima. I ljubavi. Pogotovo o ljubavi.

Ove je star, ali on je old-timer, a ne krntija. 🙂

U moru današnjih avatara, Ove je karakter.

Ovo jest knjiga o ljubavi, ali nije ljubavni roman. Ova knjiga će vas podsjetiti ili poučiti po prvi puta što je zrela, višedesetljećna partnerska ljubav.

Ova knjiga je možda ili posljednji pozdrav izuzetnim ljudima kakvi su bili naši djedovi i očevi, ili je čak i vapaj nama, mladim čitateljima, da progledamo kroz teške karaktere koji nas okružuju i da naćulimo uši i otvorimo oči. Možda se iza tih zbog žalosti deformiranih i otvrdnulih fasada kriju posebna srca i posebni životi. Možda ih ne može spasiti, ali nas možda takvi ljudi još stignu oplemeniti…

Smijat ćete se. Sigurno. Bit će vam neugodno zbog Oveove izravnosti, a potajno ćete mu pljeskati.

I plakat ćete. Kada počnete povezivati scenu s početka knjige sa scenom negdje pred kraj knjige – kada shvatite zbog čega je Ove u prvom poglavlju tamo gdje jest, možda ćete kao i ja morati umetnuti bookmark u knjigu i pustiti da vas preplavi ljubav prema ovome liku.

Carl Fredrik Backman napustio je studij teologije kako bi postao vozač kamiona, a zatim kolumnist za niz časopisa i konačno, bloger. Na svome blogu je s čitateljima dijelio mnoge zgode iz osobnog života; između ostaloga i sitne svakodnevne prepirke sa svojim ocem oko svega onoga oko čega se prepiru dvije različite generacije. Čitatelji su na te crtice reagirali s oduševljenjem, iznoseći i primjere iz vlastitih života. Tu, na Fredrikovom blogu, začeo se Ove; mrgudni i svadljivi starac kojemu cijeli mutavi svijet ide na živce. 🙂

Knjiga “Čovjek zvan Ove” dobila je u siječnju ove godine i svoju filmsku verziju, a ovdje je trailer.

Tako mi je žao što ga nema s titlovima, čini mi se kao odličan, odličan uradak. Progutala sam pet-šest knedli i šest-sedam suza gledajući ga.

Kada bi ga radili Amerikanci, po meni bi za ulogu Ovea morali staviti Clinta Eastwooda ili nači načina da uskrsnu Robina Williamsa.

Fredrik kaže da je istina ono što njegovi najbliži o njemu misle: da je on sam sebi bio najveća inspiracija za Ovea.

U intervjuu na blogu Lauri Grassi, Fredrik kaže:

“In many, many, many was I am Ove.”

Kaže da je Ove najbolje osobine dobio od Fredrikovog oca, a one najgore većinom od njega samoga.

Ovako je “Stogodišnjak” želio biti napisan, ako je autor imao za cilj stvoriti uvjerljivog mizantropa. “Stogodišnjak” je skrivio moja inicijalna niska očekivanja od ove knjige. Loše iskustvo s njim me je skoro koštalo uživanja u Backmanovoj knjizi koju evo ovdje proglašavam najdirljivijom knjigom pročitanom ove godine.

Hvala vam na pažnji!
Želim vam uspješan i miran tjedan!