Nedavno sam na blogu objavila gost-recenziju knjige jedne domaće autorice. Na Facebooku profilu su se izmijenili neki komentari koji su načeli temu koju nisam mogla prestati grickati dva dana i htjela bih dati svoje mišljenje o njoj.

Kada sam započinjala blog, prije skoro tri godine, zamišljala sam ga kao svoj komad papira na kojem mogu raditi ili ne raditi, reći ili ne reći što god mi se prohtije. Danas sam još uvjerenija da sam osobni blog kao medij dobro shvatila. Znam i da sam još onda dobro shvatila pravila igre; mogu pisati što hoću i želim pisati što hoću – iskreno i slobodno – no, moram biti svjesna da ono što napišem može izazvati reakcije drugih. Te reakcije mogu biti u tonu s onim što sam pisala, ali i ne moraju. Kada nešto sam odlučiš objaviti – učiniti javnim – moraš biti spreman prihvatiti reakcije i kritike. Upravo zbog toga nisam iskoristila opciju bloga da posjetiteljima onemogućim ostavljanje komentara.

Kada sam blogu prirodala Facebook stranicu, znala sam da će razmjena mišljenja biti dinamičnija i upravo tome sam se veselila. Kada sam zamolila prijateljice da budu suradnice na blogu i kada sam zamolila vas, čitatelje, da budete gost-recenzenti ako to želite, naglasila sam jedan jedini “zakon” – da budete iskreni u izražavanju vlastitih mišljenja. Obećala sam da neću cenzurirati ništa; ni sadržaj ni način iznošenja sadržaja. Htjela sam da i blog i stranica budu nešto poput velikog stola u kafiću oko kojeg bučno i nebiranim rječnikom raspravljamo o knjigama.

To znači – to itekako znači – da će se dojmovi i mišljenja o nekim knjigama silovito sudarati, i mislim da nikako ne pridonosi slobodi rasprave ako se netko naduri i postavi jedno pitanje koje me uvijek barem blago iziritira.

Recimo da postoji osoba A koja voli knjigu “Najjebozovniji muškarac na svijetu” by Nova Velika Nada Književnosti i osoba B koja je tu istu knjigu pročitala i odlučno tvrdi da ništa gore pročitala nije u svom životu. Zamislite te dvije osobe za “mojim” stolom. Netko pita: “Jeste li čitali Najjebozovnijeg muškarca?”

Osoba A: “O, da! Kakva dobra knjiga? Nisam je mogla ispustiti iz ruku, totalno mi je promijenila život.”
Osoba B: “I ja sam čitala… Jedva sam došla do kraja, baš sam se namučila. I mogu vam reći da veće sranje u životu nisam čitala.”

Na-na-na-NAAAAA – stiže The Iritantno Pitanje, s varijantama.

Osoba A: “A zašto si je onda uopće čitala??? Zašto govoriš nešto loše o nečemu? Zbog čega trošiš svoje dragocjeno vrijeme čitajući i pljujući po nečemu što ti se ne sviđa? Zašto, ako nemaš što lijepo reći, ne šutiš?”

Zašto?
Iz niza razloga.
Jer imamo pravo uzeti i čitati bilo što što dođe na police knjižara, a ako sam za knjigu platila punu cijenu ili sam platila pravo knjižnici na posudbu naslova, onda sam si time osigurala barem pravo da izrazim iskreno mišljenje o pročitanome. Kada kažemo da nam se neka knjiga sviđa, ne branimo knjigu ni autora. Branimo svoje pravo da nam se ono što smo čitali sviđa. A ako netko ima pravo braniti pravo da mu se pročitano sviđa, onda taj isti netko mora imati i pravo braniti da mu se pročitano ne sviđa. Ni jedno ni drugo pravo, po meni, ne bi se trebalo patroniziranjem o korištenju dragocjenog vremena dovoditi u pitanje.

Mnogi od nas se trude do kraja pročitati knjigu koja im se od starta ne sviđa i nikako da nam se svidi. Iz stranice u stranicu joj dajemo drugu šansu. Poklanjamo joj svoje dragocjeno vrijeme. Računamo da je autor ili autorica, kada je sjeo/sjela da piše, učinio/učinila to poštujući unaprijed činjenicu da će netko za tekst odvojiti svoje dragocjeno vrijeme i da je odgovornost onoga tko piše da ponudi čovjeku što kvalitetnije štivo u zamjenu za vrijeme i novac. Velika je to odgovornost. I istina je da ima pisaca koji sjednu i pišu misleći samo na sebe i uživajući u samodopadnosti i procesa pisanja i titule pisca, ne mareći pritom za čitatelja. Kada mislim na takve, uvijek se sjetim jedne lijepe izreke:

 

“How vain it is to sit down to write when you have not stood up to live.”
by Henry David Thoreau

 

Čini mi se da je ovo češće boljka mladih i/ili novih pisaca, ali sam sigurna da ni oni stariji i/ili etablirani pisci nisu imuni na to.

Pa ipak, ti ljudi pišu. Ipak, netko njihove knjige objavljuje. Ipak, netko njihove knjige i kupuje, čak i čita. Svejedno, to ne znači da su knjige dobre. To samo znači da je pisac našao svoju publiku. A u ogromnoj i heterogenoj populaciji ljudskih preferencija, uvijek će netko naći nekakvu publiku za ono stvara i u toj publici će uživati određeni ugled kroz određeno vrijeme. To je tako ne samo kada su knjige u pitanju nego kada je u pitanju produkcija bilo čega, bilo kojeg proizvoda ili usluge.

No, uvijek treba ostati svjestan da je samo dio populacije nečija publika. Što s ostalima? Imaju pravo govoriti samo oni koji pripadaju odobravajućoj publici? Svi ostali neka izvole šutjeti?

Bojim se da neće ići… Pogotovo zbog toga što svjetski trendovi u komunikaciji mijenjaju način na koji razgovaramo. Znate li da su blogovi i društvene mreže počeli polako ostavljati bez posla news portale? Čini se da su obični ljudi počeli više vjerovati drugim običnim ljudima nego onima koji su plaćeni da dizajniraju vijesti o bilo čemu. Ovaj članak sa portala Mashable to jako lijepo i slikovito prikazuje – How Social Media Is Over the News Industry.

Kada danas kupujemo bilo što, više se volimo raspitati online – na nezavisnim, privatnim blogovima ili forumima ili Facebooku. Ako želim otputovati u New York, vjerojatnije je da ću se danas o detaljima raspitivati kod ljudi koji su već tamo bili, poznavala ja njih osobno ili tek online. Također, danas većina nas vrlo lako i brzo može preko bilo kakve društvene mreže izvijestiti o svojim dojmovima o bilo čemu.

Taj trend će samo rasti i u skladu s time, mislim da nije vrijeme sa suzdržavanje od izražavanja vlastitih mišljenja, dojmova i iskustava. Naše je da damo svoj doprinos razgovoru, a zadatak je onih koji se raspituju da na temelju prikupljenih informacija donose vlastite odluke i prosudbe. Izražavanje mišljenja je iznimno važno; tako poručujemo svijetu – ovoga želimo više, a ovoga želimo manje. Možda je naše “ovoga želim manje” nečujno u kakofoniji “ovoga želim više”, ali imamo pravo to izreći. Štoviše, dužnost nam je to izreći – zbog svih onih koji isto osjećaju, a misle da su jedini i da su čudni.

Tako ću ja, recimo, nastaviti govoriti da ne volim knjige koje pišu Coelho, Zafon ili Atwood, i nastavit ću tako govoriti dokle god tako mislim. Ako ikada prestanem tako misliti, i to ću napisati i objasniti zbog čega sam promijenila mišljenje. No, nikada neću zaboraviti da, ako to pišem javno, dajem pravo bilo kome da mi kaže što o tome misli i takvu reakciju moram dočekati uvažavajući osobu koja ju je napisala. Isto tako, neću zaboraviti da možda ja sama nisam publika za neku knjigu. Možda ne još.

Uostalom, mi samo raspravljamo o knjigama. Teško da rješavamo nekakve goruće svjetske probleme. I to treba uzeti u obzir. U međuvremeno, bilo tko ima pravo trošiti svoje dragocjeno vrijeme onako kako sam odluči. Nije naše da ikoga zbog toga prozivamo, izravno ili prikriveno; naše je da odlučujemo kako ćemo mi trošiti vlastito dragocjeno vrijeme.

Jer, znate, razgovor može i drugačije izgledati, i mi se možemo početi vrlo glasno pitati zbog čega je neki pisac odlučio svoje dragocjeno vrijeme trošiti pišući smeće. Njegovo je pravo da troši svoje dragocjeno vrijeme pišući smeće, ako ga to veseli. No, pravo je čitatelja da kažu da im to smeće ne miriše baš najbolje. 🙂

Konačno, zaključak moram posuditi od jedne britanske autorice koja je pisala pod pseudonimom i čije riječi još uvijek vrlo nonšalantno pripisuju Voltaireu:

 

“I do not agree with what you have to say,
but I’ll defend to death your right to say it.”
by Evelyn Beatrice Hall

 

Dakle, pišite i pričajte iskreno što god vam je na srcu. Nekome će to biti super, nekome neće. Papir trpi sve, a internet trpi još i više. Nema veze ako ste jedini koji izražava određeno mišljenje. Možda zapravo niste jedini. Možda ste tek prvi i možda je dobro što je tako. 🙂 Što me podsjeća na riječi koje sam čula od svog tate, a koji je to negdje pročitao, ali se, kako sam kaže, ne može sjetiti gdje: Svi su bili na mojoj strani. Zato se čamac i prevrnuo. “U većini” nije uvijek idealno mjesto za boravak. 🙂

Riječi, mišljenja i dojmovi su posebna valuta i ovisno o tome kamo se i kojom snagom i brzinom slijevaju, na svom putu oblikuju naš kulturni, intelektualni i društveni pejsaž.

I ako želite vidjeti kako izgleda kad se netko potpuno bez ega igra na svom malom blogu, bacite oko na Hrabru Mrkvu, koja se ugasila prije nekoliko godina, ali je sadržaj toliko vanpametan da se prvo pitate je li čovjek bolestan ili mu je jako dosadno, a onda se smijete i osjetite kako vam se mozak razgibava i shvaćate da je netko možda radio nešto brilijatno… 🙂 Ovo je, po meni, pisanje bez ega. 😀

Hvala na pažnji!