Lajanje na slova. Tako je na jednom predavanju, dok sam još bila studentica, profesorica Dubravka Miljković nazvala onu vrstu čitanja kod koje samo površno preletimo tekst, registrirajući možda svaku sedmu riječ. Kada nam pogled udari točku na kraju paragrafa, imamo osjećaj da smo obavili svoj zadatak. Samo molimo nebesa da nas netko nešto ne upita o tekstu.

Profesorica nas je tada zamolila da tekst koji nam je podijelila ne čitamo na taj način. Ne sjećam se teksta, ali se sjećam tog njezinog izraza – lajanje na slova. Počela sam, unatrag nekoliko mjeseci, ovo prepoznavati kod sebe…

I took a speed-reading course and read War and Peace in twenty minutes. It involves Russia.
– Woody Allen

Možda to nitko od nas book-bloggera neće priznati (barem ne prvi) pa ću, evo, pokušati priznati ja. Kada nešto pišete i objavljujete na webu ili na društvenim mrežama, bitno je biti prvi. Prvi koji će recenzirati neki novi naslov, prvi koji će prenijeti neku bitnu vijest iz domaćeg ili stranog književnog svijeta, prvi koji će na originalan način svojim čitateljima prezentirati zanimljivosti iz knjiga ili o knjigama. Mnogi od nas surađuju sa domaćim izdavačima na način da primamo recenzentske primjerke koje se obvezujemo pročitati i na medijima preko kojih komuniciramo s vama, čitateljima, objaviti svoje dojmove i osvrte. I bitno je ostaviti dojam da smo uvijek u punom kreativnom naponu. Vrlo vjerojatno, u toj utrci da budemo prvi (a događa se svima, prije ili kasnije), počnemo brljaviti.

Većina nas ovo radi iz hobija i nema taj luksuz da čitajući i pišući provodimo pola dana. Neki od nas na raspolaganju imaju mooožda tek dva sata dnevno (tu gledam u vas, mame-blogerice) da se posvete blogu. Ako pišete o knjigama, to znači da na raspolaganju imate tek dva sata u danu da čitate i/ ili da pišete bilješke i/ili da fotkate i/ili da objavite nove sadržaje na društvenim mrežama na kojima ste aktivni i/ili da pogledate što rade svi oni drugi blogeri kojima se divite i koji uvijek imaju svježu zalihu novih ideja.

Negdje, očito, moramo uštedjeti. Ja sam počela štedjeti na pažnji koju posvećujem onome što čitam. Počela sam lajati na slova; skenirati tekst, a ne se u njega udubljivati. Vrlo brzo sam se zbog ovoga počela osjećati grozno i vrlo brzo mi je moja aktivnost bez koje ne mogu živjeti postala mrska i naporna. Zbog čega? Jer sam je pretvorila u puku konzumaciju neprobavljivog sadržaja. Jer sam čitala toliko brzo i toliko površno da sam, okrenuvši zadnju stranicu knjige, počela uviđati kako sam samo potrošila vrijeme, a od procesa čitanja nisam dobila ništa vrijedno – ni za sebe ni za svoje čitatelje kojima sam se obvezala dati svoje iskreno mišljenje o pročitanome. Kako da to učinim ako se neka knjiga tek očešala od mene?

Stoga sam odlučila usporiti. Čitanje je poseban užitak upravo stoga jer je to jedna složen proces u koji se voljno upuštamo i u kojemu aktivno sudjelujemo. Blog i moja mala zajednica nastali su i rasli zbog toga što je moja ljubav prema čitanju željela komunicirati s drugim ljudima koji gaje istu ljubav. Nije blog nastao zbog toga što sam htjela o pročitanome nešto prezentirati, nego o pročitanome komunicirati.

A kako bih komunicirala kvalitetno, onako kako i ja sama najviše uživam komunicirati, morala sam ponovno pronaći užitak u čitanju.

To je značilo vratiti se načinu čitanja kod kojeg dajem priliku pojedinim rečenicama da me zaustave kako bih im se divila ili ih priupitala jesam li ih dobro shvatila. To je značilo čitati tako da dozvolim da me pojedine misli toliko dotaknu da ih moram prepisati, zatvoriti knjigu i otići prošetati dok se pročitana i prepisana misao ne upiju u mene. To je značilo čitati na način da se sa strpljenjem pred vlastitim neznanjem zaustavim pored neke nepoznate riječi i potražim pojašnjenje u rječniku, umjesto da samo na marginama zapišem “vidi što ovo TOČNO znači” prije nego što odgalopiram dalje kroz tekst. To je značilo čitati na način koji dozvoljava da me jedna jedina riječ pošalje na unutarnju ekspediciju i razgledavanje onoga što sam kroz čitanje upravo postajala. To je značilo susretati likove s poštovanjem i čekati da vidim hoće li me na koga podsjetiti.

Kako mogu reći da sam knjigu pročitala ako joj nisam dala dovoljno vremena da unutar mene rasprostre svoj svijet, poruke i ugođaje? Kako mogu očekivati da čitanjem obogatim svoj vokabular kada ne zastanem kako bih promotrila načine na koje pojedine riječi funkcioniraju u opisima i dijalozima? Kako mogu očekivati od čitanja da me izmijeni, barem tijekom procesa čitanja, ako knjizi ne dopuštam da me dotakne, kamoli da me zagrli i odvede tamo gdje me treba odvesti?

Kako mogu sa sigurnošću tvrditi da mi se knjiga ne sviđa, ako joj nisam dala dovoljno vremena da mi se ne svidi? Dok shvatim da mi NEŠTO ne štima s pročitanim (a ne znam objasniti ŠTO to točno meni ne odgovara), već sam gotovo na kraju knjige.

Kako se smijem potpisati ispod onoga što sam natipkala i nazvala svojim “iskrenim” osvrtom, kad sam si načinom čitanja onemogućila steći sve dojmove koje sam o knjizi mogla steći?

Ne kažem da ne postoje knjige koje bi najbolje bilo na ovakav način “probaviti”, no ovo ne smije (barem MENI ne smije) postati primarni način čitanja.

Zbog svega ovoga postoji jedan nesrazmjer između broja knjiga koje sam ove godine pročitala (pogledati moju Goodreads listu pročitanih knjiga) i broja knjiga koje sam recenzirala. Ne mogu se natjerati da sastavim “iskrene” osvrte na knjige koje nisam pročitala kako treba. I ne želim više čitati na taj način. Nisu to zaslužili ni autori ni moji dragi i vjerni čitatelji ni izdavači.

Nisam to, u konačnici, zaslužila ni ja. Znam koliko se borim za svoje vrijeme, za onih dva sata “mene” u danu. Ne želim ta dva sata pretvoriti u sumanuto natjecanje i halapljivo gomilanje pročitanih stranica. Želim da ta dva sata budu dva sata potpune imerzije, otvaranja prema pročitanome, aktivno sudjelovanje u koreografiji priče, pa ako treba i čekanje – da razumijem: jednu jedinu riječ, misao ili širu temu i poruku; da se nove riječi ušuljaju u moj vokabular; da okusim sve nijanse nečijeg stila pisanja i da se na njega naviknem; da se od nekih tekstova oprostim sa: “Pokušali smo, više puta, no nismo jedno za drugo.”

I konačno, da možda bez daha i širom otvorenih očiju prepoznam knjigu koja je “ja”, koja je “moja” i dopustim nam dovoljno vremena da se jedna drugoj, u tišini i neužurbano, polako razotkrivamo.