Kada sam pisala recenziju u travnju ove godine, bila sam u slatkoj groznici. Toliko sam titrala i brujala od nevjerice zbog trenutačnog strastvenog obožavanja i dubokog divljenja prema onome što sam čitala, da sam se čudila što ne svijetlim u mraku.

Nisam tada mogla znati da se ova knjiga primila u moje tkivo (ili ju je moje emocionalno, psihološko i intelektualno tkivo toliko pohlepno primilo u sebe) i da će ti prvi, nezreli dojmovi, umjesto da s vremenom splasnu, samo dozrijevati. Kad kažem “nezreli” ne mislim pritom da su bili inferiorni u odnosu na ove danas. Želim reći da su bili sirovi i intenzivni, da su dolazili ne u valovima, već u lavinama. Vatromet oduševljenja, kada sam shvatila da sam nabasala da nešto dragocjeno i prekrasno – i da mi je ostalo još najmanje dvjestotinjak stranica svega toga. 🙂

I evo me usred jeseni, a kako to u jesen i treba biti, sve što je onda zaklijalo u meni – svaki dojam, osjećaj, misao – razraslo se, razbujalo. “Evanesco” je u meni sagradio svoje (i moje) malo utočište i sam pogled na knjigu, koja mi uvijek stoji na radnom stolu, šapće mi da ponovno, barem nakratko, svratim u tu ljubljenu, neobičnu, ozbiljnu atmosferu, koja je za ovakve kao što sam ja ljekovita.

Kako je to moguće, kada sam toliko puta rekla da me je svaka priča iz ove knjige razbila, rastrgala, presložila u nešto novo?

Kako je moguće da zdrava osoba (o tome odakle mi pravo da se smatram takvom možemo drugom prilikom) nalazi toliko zadovoljstva u ovim pričama? Odgovor djelomično leži u činjenici da se već dugo vremena zabavljam isprobavajući neke nove doživljaje i tumačenja vlastitih emocija, a “Evanesco” se pokazao kao odlično opremljen priručnik za poučavanje. Osim toga je i test hrabrosti introspekcije.

“Ljudska leđa, koliko god snažna bila, neke terete ipak nisu kadra nositi. Od nevidljivih tona grubih uspomena nema težeg utega, stoga ove noći odlučujem zaboraviti sva sjećanja…”

Pogledajte samo meta-temu ovih priča – alijenacija. Prva reakcija na ovu pojavu, na ovakvo ponašanje je sumnjičavost i zabrinutost, zar ne? A Valent Pavlić joj je uspio dati dodatne, nekonvencionalne nijanse.

Likovi se otuđuju od svega što čini okosnicu identiteta prosječnog čovjeka, kao i njegov koordinatni smještaj u mreži društva u kojem postoji, iako u njemu ne želi aktivno sudjelovati. Napušta, čak svojevoljno, potrebe koje se smatraju urođenima. Napušta odnose, napušta ambicije, napušta prilike i mogućnosti, napušta konvencije koje nalažu pretvaranje, napušta iluzije o samome sebi.

“Zarobljena u čekaonici oprečnosti već je vidjela kako protiv svoje volje, a ipak bez prisile, odlazi na željeni put za koji ipak nije spremna.”

Takvi uzmaci, reći ćemo automatski, nisu normalni, nisu svojstveni zdravom i prilagođenom biću. Ipak, tvrdim da postoji jedna zanimljivost vezana uz emocije koje prate takva uzmicanja. Tvrdim da emocije koje percipiramo kao negativne, čak i potencijalno opasne, imaju svoje intenzitete koje svatko od nas doživljava kao ugodne, poželjne, poticajne. I ako ste osoba koja se ne boji ovo priznati, uživat ćete u ovoj knjizi.

Zadržite još neko vrijeme u svom radnom pamćenju ovu ideju o ugodnom intenzitetu neugodnih emocija…

Prebacimo se sada u jednu drugu sliku.

Jesen je. Dani više nisu blještavi, već je svjetlo koje nam nude prigušeno i sve kraće traje. Žurimo se obaviti sve što trebamo i uzmaknuti u svoj dom, zaštićen od preranog mraka i studeni. Uzmičemo, povlačimo se; mjesta na kojima volimo boraviti tople su i mekane oaze usred svijeta koji postaje hladniji i mračniji.

Temperature opadaju. Štitimo se slojevima; kape nisko spuštene, šalovi i ovratnici visoko podignuti, ruke stisnute uz tijelo i dlanovi skriveni u džepovima. Ovakva opna nas odvaja od svijeta – alijenira nas – i to nam je ugodno. Uzmičemo, povlačimo se, ovoga puta u sebe.

Mi sami – naše posljednje utočište.

Jesen svojim ugođajima – mirisima i zvukovima i temperaturama – blago nameće introspekciju. Odvaja nas od svijeta i ljudi u jednoj ugodnoj mjeri. Nudi nam rijedak luksuz koji prethodna godišnja doba ignoriraju – uzmak u samoga sebe.

A u nama se odvija toliko toga. Toliko toga. Mi smo samo šetači – kao što su Pavlićevi likovi “samo” šetači, “samo” partneri, “samo” profesori, “samo” obični ljudi. A unutar nas – i unutar njih – odvijaju se borbe koje se ne verbaliziraju.

“Pomislio je napustiti grad i pobjeći na mjesto gdje će surovost krajolika dočaravati njegovu otuđenost. Mjesto gdje samoća ima svoj fizički oblik koji modelira čovjeka, preoblikuje ga i poništava.”

Bavimo se zamislima koje se nikada ne bi usudili dotaknuti riječima. Preispitujemo se, testiramo se, odbijamo se pomiriti sa samima sobom. Razmišljamo o odlukama koje bi trebalo ponovno donijeti. Prekrajamo istine o sebi u nešto s čime se da živjeti, barem još neko vrijeme. Vodimo razgovore s ljudima s kojima više ne možemo razgovarati. Opraštamo se od ideja o sebi, ideja od ljudima i ideja o svijetu znajući da moramo šutke nastaviti živjeti oko praznina koje su nakon opraštanja ostale.

Mi sami – naše najokrutnije mučilište.

Ovo radimo mi. Ovo rade Pavlićevi likovi. Sva intenzivnost Pavlićevih priča proizlazi iz beskompromisne iskrenosti kojom nas likovi suočavaju s onim što se ne usudimo priznati da osjećamo.

Čitajući “Evanesco”, dakle, počela sam na uzmicanja i otuđivanja gledati na drugačiji način. Zapravo sam se polako počela usuđivati priznati da su u istoj mjeri opojna, koliko i opasna. Da podjednako uvjerljivo mogu biti i lijek kao što mogu biti simptom nečeg neizlječivog. Po toj tananoj zlatnoj liniji ravnoteže Valent Pavlić samouvjereno ispisuje svoje priče, dopuštajući povremeno da svrnemo poglede na one vrtoglave i pogubne ponore samoće, samoprijezira, bezosjećajnosti i kukavičluka u koje se možemo survati nepažljivim uzmicanjem.

“Potraga i bijeg izmjenjivali su se u njegovom hodu kao što se lijeva noga izmjenjuje s desnom.”

“Evanesco” nam dobacuje zanimljiv izazov. Nešto što glasi otprilike ovako: “Ne osuđujte druge, promatrajte sebe u njima.”

A jedan od najvećih izazova u razvoju svojih psihoemocionalnih temelja upravo i jest prepoznati, prihvatiti, čak poželjeti dobrodošlicu emocijama i unutarnjim stanjima duha koji tradicionalno nisu dobrodošli. No, oni predstavljaju posao koji imamo sa samim sobom. Ne nestaju zbog toga što mi ponekad uspijemo izvana uvesti kakvu pozitivnu, ružičastu misao da nas malo rasvijetli iznutra. One strpljivo čekaju svoj red. Znaju bolje nego mi koliko nas snažnije i ljepše mogu mijenjati i oblikovati. Raditi na zdravom suživotu sa emocijama i stanjima koja bi svi oko nas željeli pošto-poto liječiti dodaje, po mom mišljenju, i oštrinu i mekoću onome što jesmo. I postajemo prekrasni, prekrasno zanimljivi.

Još jedna fascinantna stvar kod ove knjige jest taj neporecivi autorov talent koji se očituje već kod prvih rečenica. Ne zbog toga što su lijepo pisane, iako jesu. Ne zbog prepoznatljivog stila – ovo je toliko izlizan izraz; zvuči kao kompliment, a zapravo je džentlmenski način da se kaže da se zapravo i nema što originalno reći o autorovom stilu.

Ne, ono što je meni s vremenom postalo jasno jest da Valent Pavlić piše tako da svog čitatelja uči kako treba čitati. Već prvim rečenicama prišapnut će vam pravi ritam čitanja, a tempom izmjene bizarnog sa bolno običnim i poznatim hranit će znatiželju i čvrsto držati vašu pažnju. O njegovoj vještini da odabere neuobičajene riječi i složi ih u prave izraze koji postaju imena svemu onome što ni ja ni vi ne znamo imenovati, a odmah prepoznajemo – o tome neću ni počinjati.

Sve ovo je nešto zbog čega vjerujem da Valent Pavlić ima najmanje 300 godina i da doma skriva tajnu vječne mladosti. Njegovo pisanje čini mojoj duši ono što kiša i indigo-narančaste večeri na ulicama grada čine mom raspoloženju. 😉

Zbog svega ovoga je “Evanesco” jedina knjiga o kojoj ove jeseni mogu razmišljati i koju s toliko entuzijazma preporučujem. Ova godina ne oskudijeva u fenomenalnim naslovima, ali sam se uspjela bezglavo zaljubiti samo u dva: “Hausfrau” Jill Alexander Essbaum i ovu ovdje.

Ove priče najbolje je čitati na pragovima – u ponoći i u praskozorja, u onim kontemplativnim raspoloženjima koja leže između spokoja i očaja, između ugušenosti tugom i okrijepljenosti ljutnjom, između malaksalosti pred poniženjem i obodrenosti inatom.

I ako mogu još nešto predložiti – bit će nebrojeno mnogo prilika za ovo tijekom jeseni. Odaberite kišno predvečerje, dok još ima dovoljno svjetla da vidite čitati. Odaberite ravan dio ulice ili kakvu šetnicu u parku. Pustite si “Time” Hansa Zimmera i hodajte. Za nekoliko minuta, obećavam, osjetit ćete da se upalilo toplo svjetlo negdje unutar vas – to vam vaše unutarnje utočište kaže da ste dobrodošli. To je ono mjesto na koje svi odemo kada osjećamo da ništa oko nas više nije naše, i da sve može pričekati. Možete početi čitati… Prva priča, “Nedodirljivost” bit će dovoljna. Javite mi što je ostalo od vas…

Čitam kako bih pronašla knjige kao što je “Evanesco”. Mislim da svi čitamo i nastavljamo uzimati svaki sljedeći naslov tražeći svoj “Evanesco”. Koja je uopće poanta čitanja ako ne žudimo pronaći ovakve knjige, koje će nas u intimi vlastite samoće razotkriti pred nama samima, koje će nas zgrabiti, ošamariti, zavesti, odbaciti, izazivati i potvrđivati, i svakom svojom stranicom biti zalijepljene za naše oči i usne sve dok ne izronimo u stvarni svijet kako bismo uhvatili dah. I onda im se vratiti, da ponovimo sve još jednom. I još jednom… I još jednom…

Hvala vam.