Knjige koje sam si poklonila u Londonu sam podijelila u dvije grupe i to po vrlo površnom kriteriju – po boji korica. 🙂 “Knjige koje sam si poklonila u Londonu – 1. dio” predstavlja vam moje bijele ili svijetle knjige, a u ovoj hrpici naći ćete ostale boje koje su se, kad malo polje pogledam, svele na modroplave nijanse. 🙂
Pa idemo redom…
1. THE VIRAGO BOOK OF WOMEN TRAVELLERS – uredili Mary Morris i Larry O’Connor
U predgovoru ove knjige Mary Morris kaže kako ju je, kada se počela zanimati za putopisnu literaturu, počeo kopkati nesrazmjer knjiga o putovanjima, avanturama, otkrivanjima i istraživanjima potaknutih poslom, ali i užitkom, koje su napisali muškarci i žene. Većinu takvih knjiga pisali su, nekada i danas, muškarci.
Žene su oduvijek bile vezane za dom – religijom i tradicijom, obvezama i ulogama, pravima i mogućnostima (ili nedostatkom istih), pa su oduvijek bile okrenute svojim vlastitim, unutarnjim svjetovima i u bliskim odnosima. Većina literature prije dvadesetog stoljeća, a koju su potpisivale žene (od Jane Austen do Virginie Woolf), bavila se ostajanjem i čekanjem, najčešće na ljubav.
U ovoj knjizi, kroz kratke biografije 40-ak žena, obuhvaćaju razdoblje od oko tristotinjak godina u kojem su te žene putovale – dobrovoljno (ne prisilno kao roblje ili kao pratilje svojim muževima i obiteljima), samostalno (ne u pratnji supruga, brata, rođaka) i zbog vlastitih motiva. Da, uglavnom su to bile bjelkinje, pripadnice viših, imućnijih staleža. I da, plaćale su za to golemu cijenu.
Iza sebe su ostavile svoje putopisne dnevnike u kojima možemo iščitavati jedinstvene doživljaje s putovanja i poglede na svijet koji su nam, u oceanima knjiga muških putopisaca, ostali neispričani.
2. THE ARGONAUTS – Maggie Nelson
Olivia Laing je u The Guardianu, u svom osvrtu na ovu knjigu, napisala da je se najbliže može opisati kao ljubavnu priču. Svakako je ovo, kaže, knjiga o ljubavi i njezinim plodovima; braku, trudnoći, majčinstvu, porodu… Ali Maggie Nelson svaku od tih tema izokreće naglavačke. Zapravo, svaku od tih tema sa svojim suprugom prisiljena je nanovo istraživati, otkrivati nove zakonitosti odnosa zbog okolnosti u kojima se te teme načinju.
Naime, Maggiein suprug, Harry Dodge, tvrdi za sebe da se ne može doživjeti kao “on” ili “ona”. Kaže da je njegov identitet utemeljen na seksualnoj fluidnosti, ali na način da ne putuje ni prema jednom polu. Nije muškarac koji je u procesu postajanja ženom, niti obrnuto.
Kroz što sve prolazi jedna ovakva nova mala obitelj, kako bi, ujedinjena ljubavlju, pronašla svoje mjesto pod suncem? Uvjerena sam da me očekuje izvanredno pronicljivo štivo.
3. HEADSPACE: The Psychology of City Living – Dr. Paul Keedwell
To što smo počeli živjeti u gradovima, u svojim domovima, izmijenilo je neprimjetno našu prirodu; naša očekivanja, naše strahove, naše “normalno”. Gradovi su umjetna okruženja koja je osmislio i napravio čovjek i stanovanje u gradu mijenja način na koji razmišljamo, osjećamo i djelujemo.
Sigurno ste, ako ste proputovali nešto svijeta i imali priliku boraviti u različitim gradovima, osjetili da je neki grad više “vaš” i po vašoj mjeri nego neki drugi; negdje ste željeli odmah ostati, a iz nekih ste se s olakšanjem vraćali kući.
Izgled našeg doma ili izgled našeg grada – jer arhitektura grada posjeduje svoje psihološke utjecaje – može nas inspirirati, okrijepiti i povezati. Isto tako, loše osmišljeni gradovi mogu kod svojih građana poticati osjećaje anksioznosti, otuđenosti i depresivnosti.
Ovo postaje sve bitnija tema jer se radi posla i kvalitete života još uvijek dobar dio stanovništva seli prema gradovima i gradskim predgrađima i arhitektura grada može, kako kaže Dr. Paul Keedwell, može ili nahraniti ili potpuno izdeprivirati naše duše koje uporno žeđaju za divljom prirodom.
4. IF I COULD TELL YOU JUST ONE THING… – Richard Reed
Jeste li ikada poželjeli susresti neke ljude kojima se divite i pitati ih koji je najvažniji savjet koji bi vam mogli udijeliti? Richard Reed je u ovoj knjizi učinio upravo nešto slično – razgovarao je s šezdesetak žena i muškaraca kojima se i sam divi i zamolio ih da mu daju najvažniji mogući savjet koji se kroz njihovo jedinstveno iskustvo življenja iskristalizirao.
Neki od njegovih sugovornika bili su Marina Abramović, Stephen Fry, Annie Lennox, Sir David Attenborough, Dame Judi Dench, Sir Richard Branson, Jo Malone, Alain de Botton, Edna O’Brien, itd.
Jedna od onih knjiga koja se čitucka tijekom čitave godine… 🙂
5. DEAR IJEAWELE – Chimamanda Ngozi Adichie
Prije nekoliko godina je autorica Chimamanda Ngozi Adichie dobila pismo od svoje prijateljice, u kojem se od nje traži savjet – kako odgajati djevojčicu kako bi izrasla u zrelu feministkinju?
Ova knjiga, “Dear Ijeawele, or a feminist manifesto in fifteen suggestions” je Chimamandin odgovor na to pismo.
6. THE BEAR AND THE NIGHTINGALE – Katherine Arden
Ovu knjigu kupila sam u zadnji čas prije nego li sam se ukrcala na zrakoplov za Zagreb. 🙂 Sve ostale su bile kupljene zajedno, u knjižari Foyles. Ovu sam, dok Slaven nije gledao (točnije, dok je razgledavao i divio se nekakvom Dysonovom fenu za kosu od 2000 kuna), zgrabila u WHSmithu na Heathrowu. Zašto?
Lijepa naslovnica. A onda knjigu okrenem i počnem čitati:
“In a village at the edge of the wilderness of northern Russia, where the winds blow cold and the snow falls many months of the year, a stranger with piercing blue eyes presents a new father with a gift – a precious jewel on a delicate chain, intended for his young daughter. Uncertain of its meaning, the father hides the gift away and his daughter, Vasya, grows up a wild, wilful girl, to the chagrin of her family.
But when mysterious forces threaten the happiness of their village, Vasya discovers that, armed only with the necklace, she may be the only one who can keep the darkness at bay…”
Mislim, kupnja ove knjige uopće nije bio impulzivan potez. Ne. Da, znam da je tako izgledalo. Zapravo, samo sam pokazala da odgovorno planiram što ću čitati ove zime. Do koje, istina, ima još cca preko, pffff, 8-9 mjeseci, ali to samo pokazuje koliko sam sklona organizaciji, promišljanju i planiranju. 😉
Evo, sad se možete početi ceriti, skupa sa mnom… 😀
To je to, narode! Nema više. Bilo ih je barem još ovoliko koje sam htjela ODMAH, ali ne bih ih imala gdje staviti. Čak sam i zbog ovih morala cipele u kojima sam otputovala u London tamo i ostaviti i vratiti se u rezervnima. Je, da, bile su prastere i razgažene i bilo im je vrijeme za otpis, ali uvijek ću moći, recimo, unucima zatajiti činjenice i pričati kako sam se jednom davno odrekla cipela na nogama kako bih doma mogla donijeti knjige. 🙂
0 Comments