Kada jednom pročitate knjigu kao što je “Stoner”, onda imate očekivanja. Vrlo visoka i ratoborna očekivanja, koja nemaju strpljenja za lijenost i nedostatak maštovitosti i spisateljske dovitljivosti kod autora koji je već oduševio prethodnom knjigom.

Takvi osjećaji i razmišljanja su me povremeno spopadali od trenutka kada je Fraktura najavila prijevod ove knjige, a vjerujem da su takvi osjećaji i razmišljanja spopadali i čitatelje u Williamsovo doba, premda se priča i piše da “Stoner” i nije postigao neki zapažen uspjeh u svoje vrijeme.

Vraga nije. Mislim da je John Williams bio jako svjestan kakvu je knjigu napisao 1965. godine i znao je da će mu pravi test pred publikom biti ona knjiga koja dođe nakon nje. I što on napravi? Napiše “Augusta”. I njime osvoji prestižnu američku nagradu, National Book Award for Fiction.

Da više ne napišem ni slova o ovoj knjizi, ovo gore bi vam bila dovoljna preporuka, ali kako sam ja mali narcis, zaljubljen u vlastito mišljenje o nečemu, onda moram i ja svoj prstohvat dojmova dodati u živahan razgovor o ovoj knjizi.

Znate kako svi mi, čim se negdje spomene nekakvo ime iz antičke (ili bilo koje druge) povijesti, reagiramo s onim: “Aaaa, TAJ! Da, da, da…” i kimamo glavama kao da nam je savršeno jasno o kome se radi, kao da smo bili prvi susjedi do prije deset godina, kada je taj netko, eto, preselio na onaj svijet.

A nije tako. Imena nam zvuče poznato jer smo TREBALI nešto znati o njima, barem za vrijeme obveznog školovanja. 🙂 Tako je meni bilo s Augustom. Otprilike se svo moje bahato znanje moglo svesti na: “Ma daaaa, Rim i to… Sigurno je bio full važan i, onaj, ujedinio Rimljane i proširio granice carstva.”

Jer toliko sam se barem iz srednje škole sjećala o Rimljanima; neprestano su se međusobno klali i njihove osvajačke ambicije nisu imale granice. A čim se počinju spominjati antički velikani, ja si nekako u mislima dočaram krdo muškarčina četvrtaste čeljusti i prebildanih kvadricepsa, koji vječito s neke uzvisine dramatično pontificiraju i međusobno komuniciraju u svečanim obećanjima ili zakletvama u kojima se spominje čast i tome slično.

U tom smislu, “August” je za mene bio pravo osvježenje i očajnički potrebna plomba za rupu u mom poznavanju povijesti; knjiga koja je, uz sve navedeno i sve što ću još navesti, fenomenalno zamišljena i još bolje napisana.

Kada pisac napiše knjigu koja je dobra, jako dobra, mi čitatelji (a možda i on sam) kao da očekujemo da će htjeti ponoviti takav uspjeh pisanjem knjige koja je vrlo slična onoj koja je ostavila trag. Međutim, John Williams kao da je, pišući “Augusta”, potpuno zaboravio da je pisao “Stonera”, osim možda kod izbora junaka…

No, idemo mi dalje.

Za razliku od “Stonera”, kojeg kategoriziraju kao američki akademski roman, “August” je epistolarni roman. Ne znam čitateli ih i volite li ih, ali ima ljudi (i sama sam bila među njima, a i danas sa zazorom pristupam ovakvim romanima) kojima se ovakva forma romana ne sviđa; dugo im treba da polove zbivanja, lakše gube nit, više im odgovara drugačija forma propovijedanja i sl.

“August” je, ovako odokativno, imao jako puno predispozicija da mi se NE svidi – roman je u pismima, govorio o povijesti i politici nekad slavne države, čitav se sastoji od korespondencija između puno ljudi, u tim pismima skakućemo u dalju prošlost i nešto blizu prošlost i natrag, i još je, kako potvrđuje i sam John Williams u predgovoru, gotovo sve izmišljeno.

Pa ipak, već negdje u prvih pedesetak stranica sam znala da se ozbilno zagrijavam za ovu knjigu, unatoč svemu prethodno navedenome.

John Williams je napisao priču o dječaku, mladiću, koji je bio nitko, kojega su držali za ništa, a koji je postao gospodar jednog velikog svijeta. A koliko je bio malen i nebitan kada je njegova sudbina krenula zlatnom stazom, John Williams nam dočarava tako što uopće ne gubi vrijeme da nas upozna s Augustom, koji se tada još i nije zvao August, već Gaj Oktavijan. Zapravo, knjiga počinje memoarima jednoga od Augustovih prijatelja iz doba vojne obuke, Marka Agripe.

Uslijedit će brojna pisma koje različiti ljudi upućuju samome Gaju Oktavijanu (kasnije Augustu) te pisma koja ljudi upućuju jedni drugima i u njima govore O Gaju Oktavijanu. Čitati ćete i memoarske zapise različitih likova i kroz anegdote i sjećanja koja bilježe upoznavat ćete ovog mladića koji će postati prvi rimski car. August će nam se obratiti tek na kraju knjige – tehnički, obratit će se Nikoli Damascenskom – a mi ćemo, premda smo prije toga pročitali preko 300 stranica pisama – tek upoznati Augusta.

Gaj Okvatijan bio je tek mladić od niti dvadesetak godina, na vojnoj obuci, kada je primio pismo koje će mu, prihvati li uvjete navedene u njemu, pružiti priliku za neponovljivu, veliku sudbinu i istovremeno ugroziti njegov život.

Gaj Julije Cezar je ubijen, a kaka za života nije stekao nasljednika, odlučio je posvojiti Gaja Oktavijana, sina svoje nećakinje Acije. Majka i očuh mole Oktavijana da ne preuzme odgovornost koja bi na njega pala prihvaćanjem onoga što mu slavni ujak ostavlja u naslijeđe. Nitko ne misli da je mladić sposoban shvatiti u kakvo leglo hijena bi ušetao prihvaćajući oporuku, nitko ne sumnja da će, ako prihvati, mladić brzo postati igračka u rukama vještih političkih igrača, a ubrzo zatim i još jedno ime na popisu prerano umrlih i uskoro zaboravljenih.

Možda je činjenica da ga je bilo tako lako smatrati bezazlenim, površnim, nesposobnim, bezopasnim Augustu dala priliku za dobar head-start u suočavanju s iskusnim vukovima Rima. Kroz ovu knjigu nam se, pismo po pismo, razotkriva kakav je pažljiv promatrač i strpljiv, hladnokrvan, ali i odlučan strateg već tada pupao u ovom mladiću kojega su mnogi, čija su imena već tada bila slavna, olako podcijenili.

Mislim da više nikada neću zaboraviti u koje povjesno razdoblje smjestiti Augusta i koja slavna imena iz rimske vojne i kulturne povijesti smjestiti uz njegovo. Već samim time što sam ih na vremenskoj lenti smjestila iz ovog slavnog (i prvog) cara, za mene su pojedinci postali malo manje duhovi i malo više ljudi od krvi i mesa.

A to je, čini mi se, bila i autorova namjera. U pismima koja čitamo i sami kao čitatelji sudjelujemo u igri karakterizacije pojedinih povijesnih ličnosti; i sami pomažemo oslikati pojedine portrete, koristeći se pritom i svijetlim i tamnim nijansama. Primjerice, Cicerona poznajemo iz povijesnih knjiga kao vrsnog oratora; u pismima koja on piše upoznajemo ga i kao pomalo arogantnog, prevrtljivog i licemjernog spletkara.

Marka Antonija kojeg poznajemo kao naočitog ljubavnika kraljice Kleopatre i kao vrsnog vojskovođu upoznajemo i kao brzopletog vojskovođu kojeg ideje o moći i veličini tako brzo i naglo opijaju da donosi odluke nedojstojne svog vojnog statusa. A u jednoj sceni nakon bitne, dok zbunjen stoji zagledan u brodove koji odlaze, upoznajemo ga u ulozi muškarca bespomoćno zaljubljenog u jednu ženu i čak nam je i smiješan.

Upoznat ćemo i dvije žene koje, svaka na svoj način, izazivaju duboku pažnju i poštovanje čitatelja. Jedna je Julija, Augustova kćer, koja nam se obraća iz progonstva u koje ju je otjerao vlastiti otac da joj spasi život, a druga je Livija, Augustova supruga, koja bi, uvjerena sam, proširila granice carstva sve tamo do današnje Kine, samo da su žene tada mogle biti ono što su bili muškarci. 🙂

John Williams nas tako vješto upoznaje s jednim veličanstvenim svijetom u kojem je politika bila dinamična i krvožedna, gdje su brakovi bili samo jedno od oružja za osvajanje svijeta, gdje su političke i obiteljske veze bile podjednako važne kao i danas (ali se onda nije skrivalo da su važne), gdje su oni najveći, konačno, bili toliko slični najmanjima – samo su se usuđivali više, riskirali više, pamtili detaljnije, čekali dulje, planirali bolje i reagirali brže.

Na kraju same knjige, kada nam o svome životu pripovijeda sam car August, sve ono što smo čitali još jednom gledamo kroz oči čovjeka kojemu nije stalo do slave i koji nas želi naučiti vještini distanciranog promatranja. Tko su, na kraju, svi ti veliki ljudi? U čemu je veličina svega onoga što su napravili? Koliko, u konačnici, traje sve ono dobro i loše što se u jednom životu napravi? Je li bilo, onda, vrijedno truda?

U pametne introspekcije će vas baciti čitanje ove knjige, to vam garantiram. 🙂

Kao što rekoh, John Williams je za nju osvojio National Book Award for Fiction, ali ju je, prvi put u povijesti dodjeljivanja te nagrade, morao dijeliti s kolegom Johnom Barthom koji je napisao roman “Chimera”.

Williamsu je “August” bio četvrti napisani roman i šesto objavljeno djelo po redu. Prva knjiga, “Nothing But The Night” objavljena je 1948. godine, a slijedila ju je zbirka poezije, “The Broken Landscape” 1949. godine. Desetak godina kasnije stiže roman “Butcher’s Crossing”, pa još jedna zbirka poezije, “The Necessary Lie”, a onda nam Williams daje “Stonera” 1965. godine, a sedam godina nakon njega i “Augusta”. Roman “The Sleep of Reason” je ostao nedovršen.

Nisam mogla izdržati, a da ne odem vidjeti kakvo je trenutno stanje s tom National Book Award; vrijeme je u godini kada objavljuju finaliste za tekuću godinu, a trenutačno se na popisu finalista iz kategorije fikcija nalazi pet zanimljivih naslova, pa ako nekoga zanima, evo popis:

– “Dark at the Crossing” by Elliot Ackerman
– “The Leavers” by Lisa Ko
– “Pachinko” by Min Jin Lee
– “Her Body and Other Parties” by Carmen Maria Machado
– “Sing, Unburied, Sing” by Jesmyn Ward

Barem četiri od ovih pet se meni čine vrlo zanimljive, s tim da ona koja je i meni najzanimljivija, “Pachinko”, ima i najveće Goodreads ocjene (4.18) od svih ovih pet. Jedva čekam vidjeti pobjednički naslov.

A do tada – zgrabite “Augusta”. “Stoner” je dobar. “Stoner” je izvrstan i poseban, ali “August” je uzbudljiv i dirljiv i strašan i zapanjujući i smiješan i vrlo, vrlo poučan. 🙂 Preporučujem s plamtećim entuzijazmom.