Strah? Čega te, Iva, ima biti strah? Pogotovo nakon što jednom prođeš kroz rađaonicu ili kroz onu automatiziranu autopraonicu s rotirajućim četkama?

Postoje te neke knjige nakon kojih me bude strah da mi se niti jedna koja dođe nakon njih neće svidjeti.
Nikada više.

Nakon takvih knjiga sjedim ispunjenja i euforična i ošamućena oduševljenjem prema pročitanome, a onda me krene loviti jeza – to je to, to je kraj. Od sada nadalje ću do kraja života trošiti sate, dane i novac tražeći nešto što je jednako dobro. Ne bolje. Nemoguće je naći nešto bolje od OVOGA. Gotovo je. Moj život više nema smisla.

Znam da znate o čemu pričam. 😀

Činjenica da ovaj popis ima fin broj takvih knjiga (a još na popisu nisu SVE, nego one najnovije prema kojima sam razvila ovakvu reakciju) dokazuje da sam u tom pogledu drama queen.

Srećom, Majka Priroda nas je, osim pamćenjem, obdarila i korisnom procesom zaboravljanja, pa smo tako, između ostaloga, nakon nekog vremena opet pronaći neko iskustvo, objekt ili osobu pred kojima ćemo pasti na koljena. 🙂

U ovom postu vam odajem osam novijih naslova koji su me ostavili gotovo nemoćnu da započnem narednu knjigu od straha da je neću moći voljeti, čak i ako je bi je u nekim drugim uvjetima smatrala savršenom.

1 – THE SEVEN HUSBANDS OF EVELYN HUGO by Taylor Jenkins Reid je najnovija takva knjiga i onaj tko me prati na Facebooku i Instagramu vjerojatno je svjedočio mojim hiperventiliranjima o ovoj knjizi, točnije o liku same Evelyn Hugo. Takvih nam treba puno više, u svim zamislivim žanrovima. To je žena zbog koje, dok je upoznajete, mislite i “O, hvala ti Bože, što ne postojiš i što mi ne možeš biti rival ni u čemu!” i “Ja hoću biti kao ona!”

2 – A GENTLEMAN IN MOSCOW by Amor Towles je knjiga koju sam proglasila najboljom knjigom pročitanom u 2017. godini. Ne samo da sam zbog ove knjige osjetila da nikada više (barem ne u tako bliskoj budućnosti) zavoljeti drugu knjigu (pokazalo se netočnim), nego sam imala osjećaj da nikada neću moći napisati recenziju dostojnu ove knjige (pokazalo se točnim).

Grof Alexandar Rostov je, po meni, idealan muškarac – pametan, obrazovan, dostojanstven, uglađen, taktičan, civilizirane naravi i vrlo agilnog uma, i još uvijek sposoban kod nas izazvati oduševljeno zaprepaštenje ili osjećaje koje ne bismo rado priznali ovim našim muškarcima s kojima živimo. 😉

3 – THE ALICE NETWORK by Kate Quinn je knjiga zbog koje sam zaradila ukočenja i prenapregnuća raznih svojih udova jer je kompulzija da je čitam dok je ne dovršim bila toliko snažna da nije poštovala nikakva realna ograničenja prostora, okolnosti i ljudskih cirkadijanih ritmova.

Hrabrost djevojaka iz ove knjige je zapanjujuće i nadahnjujuća; teško je, nakon čitanja, ne osjetiti se ponosno na žensku snagu, ambicioznost i izdržljivost.

Znate što je zanimljivo? Što sam nakon nje počela čitati knjigu “A Gentleman in Moscow”… Možete onda samo zamisliti koliko je ona super kada me je nakon “The Alice Network” oborila s nogu. 🙂

4 – MEDVJED I SLAVUJ by Katherine Arden mi je bila portal iz 2017. u 2018. godinu i zbog nje sam prestala zvocati zbog zime i počela s nestrpljenjem očekivati snijeg. Nakon što sam se s grofom Rostovim izležavala u nostalgičnim žudnjama za ruskim realizmom, s ovom knjigom sam se uspjela zadržati u ruskom podneblju, samo sam otišla u drugo vrijeme, u prošlost. I kao da nije dovoljno to što s knjigom čovjek odšeta u fikciju, s ovom sam još odšetala u najzahvalniju književnu formu za zimske mjesece – u bajke i legende. 🙂

Jedva čekam da nam ekipa iz Mitopeje isporuči prijevod. 🙂

5 – THE SNOW CHILD by Eowyn Ivey mi je bila show-stopper na mnogo načina. Niti je baš bajka, ali je nešto najbajkovitije što sam ikada čitala, niti je grubo realistična (ovo nije zamjerka) premda dotiče mnoge grubo realistične teme.

Eowyn Ivey je vješto iskombinirala dva meni najdraža fikcionalna svijeta – onaj fantastični i onaj realistični, i opisala ga je jezikom rezerviranim za poeziju, i onda u tom svijetu izmaštala jedno prekrasno dijete, jednu prekrasnu mladu ženu, i tako stvorila knjigu koja će, obećavam joj, imati dom gdje god ja imam dom. Ne idem bez nje nigdje. 🙂

6 – THE PERFECT NANNY by Leila Slimani jer dugo nisam vidjela ovako studiozno, obzirno i savjesno razlaganje ženske psihe i ženske duše i njihovih praznina i bolnih iskrivljenja. Teško je započeti s čitanjem nove knjige kada ne znaš u sebi umiriti divljenje i jezu, sućut i odbojnost, razumijevanje i potrebu da o svemu tome što prije prestaneš misliti, da na sebe na navučeš nesreću…

7 – THE WONDER by Emma Donoghue jer sam znala da je dobra spisateljica (“Soba” – trebam li reći više?), ali sam čitajući ovu knjigu shvatila da je fenomenalna spisateljica koja je sposobna NE pisati uvijek jednu te istu priču, mijenjajući samo imena likova i broj riječi u naslovu.

Osim toga, u ovoj knjizi je tako ljupko, ali odlučno suprostavila znanost (medicinu) i racionalno razmišljanje i vjere i izvela fenomenalan trijumf jednog nad drugim. Neću vam reći čega nad čime, ali ako me imalo poznajte, bit će vam jasno. 🙂

8 – TI KAŽEŠ by Connie Palmen jer me je premisa knjige jako zaintrigirala; jer me je, upoznavajući me s jednom stranom priče, zapravo upoznala s dvije verzije istine. Prije (ili mimo) svega toga, neopisivo sam uživala u savršenom prijevodu koji knjiga duguje Romani Perečinec. Ovakav prijevod mi daje nadu da je moguće da neki fenomenalni naslovi “prijeđu” na naš jezik u stanju u kojem zaslužuju, ako i boljem.

Jeste li čitali koju od ovih knjiga i jesu li na vas djelovale kao na mene?

Postoje li neki naslovi koji su u posljednje dvije godine vas ostavili s osjećajem da je NEMOGUĆE da se nakon njih dogodi knjiga koju ćete voljeti? 🙂

Recite mi, možda među njima postoje neki koje još nisam otkrila i možda ću vam, kada ih otkrijem, postati veliki dužnik, a ja ću vam zauzvrat uskoro pripremiti i drugi dio ovog popisa… Da, ima još. 🙂