Sabrini Boggs već godinama ne uspijeva doživjeti dan na poslu koji ne bi bio ubitačno monotn. Nije da bi voljela da se siroti starci svakodnevno dave u bazenu koji ona nadgleda, no doista je frustrirajuće osam godina nemati niti jedan jedini uzbudljiv i nepredvidljiv trenutak u životu. Osim, naravno, kada dopusti kolegi da je zamijeni na nekoliko minuta – baš onda se dogodi ono što je ona čekala tolike godine. Propustila je jedan jedini trenutak kada je mogla biti ono što je oduvijek željela biti. Šalica s kavom jednostavno je morala poletjeti u zid.
I sudbina je očito čula protest. Nešto kasnije istoga dana, Sabrina će posjetiti oca, zbog uznapredovale Alzheimerove bolesti trajno smještenog u domu za stare i nemoćne, gdje će raspakirati netom pristigle kutije s tatinim starim stvarima. Jedna od njih prepuna je uredno sortiranih i označenih pikula različitih veličina i boja. Popis koji se nalazi u kutiji ispisan je rukopisom njezina oca; baš svaka pikula detaljno je opisana, a navedena je i njena kolekcionarska vrijednost. Dvije najskuplje kolekcije nedostaju iz kutije.
Tko ih je uzeo? Tko je uopće misteriozna plavuša koja je, navodno, donijela? Otac je od njezine majke razveden već niz godina, a Sabrina nije nikada čula da njezin otac spominje pikule. Iako ni nju, rođenu kćer, rijetko kada prepoznaje, vidjela je iskru u tatinim očima kada mu je pokazala pikule…
Kako bi saznala tko je čovjek koji sjedi pred njom, Sabrina će se upustiti u potragu za uspomenama čovjeka koji im sam više ne može pristupiti. Koliko toga je tata o sebi skrivao i zbog čega? Koliko onoga što je godinama skrivao je na koncu bolest trajno izbrisala?
U jednom danu, Sabrina doznaje da nije ona jedina koja cijeloga života nije dobila priliku biti ono što jest i raditi ono što je najviše voljela raditi…
Kasno sam se ja priključila ljubiteljima Cecelie Ahern. Zapravo, ne mogu se još uvijek nazvati istinskom ljubiteljicom. Nemam na osnovu čega sebe tako nazivati; pročitala sam tek mali dio onoga što je napisala, a pročitano mi je bilo ništa više od “OK” i “simpatično” i “slatko” i “awww”.
I onda mi dođe u ruke “The Marble Collector” – u trenutku dok ovo pišem, još uvijek nemamo svoj prijevod, ali znam da će nositi ime “Sakupljač pikula”. Ono što sam do sada od Cecelie čitala bilo je slatko-dirljive, ali ova knjiga bila je gutam-knedle-dirljiva.
Svoje priče nam naizmjenično pričaju Sabrina i njezin tata. Sabrina nam govori o sadašnjosti u kojoj su njezini roditelji razvedeni, a tatu je okrutna bolest, čini se, promijenila ponešto nabolje. Čini se kao manje ljutit i ogorčen čovjek s kojim je lakše provoditi vrijeme. Sabrinin otac priča nam povijest i naličje priče; vraća nas u svoje djetinjstvo i odrastanje, prikazuje nam svoju neuspješnu borbu da zadrži u životu jedinu stvar u kojoj je bio vraški dobar i koju je strastveno volio – pikule. A mi imamo priliku pratiti na koji način postajemo tek sjena samih sebe kada nam netko na silu oduzme ono što svim srcem volimo.
“The Marble Collector” znatno je ozbiljnijeg tona u usporedbi sa prethodnim knjigama Cecelie Ahern. Usudila bih se reći da se u napisanome osjeti njezina zrelost i kao žene i kao spisateljice. Oni koji su je već voljeli, dobit će u ovoj knjizi od Cecelie nešto barem tri puta bolje od onoga što su do sada čitali, a oni koji još nisu čitali ništa njezino, dobit će je priliku upoznati u njezinom najboljem izdanju.
Vjerujte mi, neke scene iz života njezinog oca odzvanjat će u vama toliko snažno da se ne bih iznenadila da vam izmame i pokoju suzu koju ćete progutati preko knedlica u grlu.
Svi smo mi uvjereni da jako dobro poznajemo svoje roditelje; čak bolje nego oni nas. Poznajemo ih cijeli svoj život i čak smo dobar komad svog života živjeli konstantno zalijepljeni za njih. Je li moguće da to nije dovoljno da potpuno upoznamo nekoga? Ipak, mi koji smo roditelji, znamo tko smo i što smo bili prije nego što smo dobili djecu. Znamo koliki dio naše priče neće našu djecu niti zanimati; mislit će da, osim što smo njihovi roditelji, nikakvu drugu uzbudljivu ulogu nikada nismo imali. Što se njih tiče, mi smo nastali istog onog dana kada su se oni rodili. 🙂 Hoće li doći vrijeme kada će naša djeca postati odrasli ljudi i donositi svoje procjene o nama kao odraslim ljudima, ne samo kao roditeljima? Hoće li u konačnici, kada podvuku crtu i obave potrebne računske radnje, biti razočarani ili zadivljeni nama? Hoće li ono što nauče o nama pomoći da se zbližimo na jedan sasvim drugačiji način?
Dok sam čitala dio knjige u kojem je Sabrinin tata još uvijek dječak, toliko puta me steglo oko srca. Siromašan dječak, na prvi pogled osuđen da ni po čemu ne bude poseban, nalazi nešto u čemu je toliko dobar da ga ljudi u neposrednoj blizini počinju ipak gledati kao nešto posebno. Njegova ljubav prema pikulama postaje najoptimističniji dio njegovog bića, izvor njegovog samopouzdanja. Činjenica da, kako odrasta, ljudi kojima je okružen počinju tu njegovu strast doživljavati kao glupu, infantilnu opsesiju ga ranjava i razara.
Gledam ovo svoje malo biće i razmišljam: “Hoće li se to i tebi dogoditi? Hoćeš li, dok si još dijete, zavoljeti nešto toliko jako da će ti to i u odrasloj dobi donositi mnogo radosti? I hoćeš li naići na osobe koje će potpuno omalovažiti to što voliš? Kako ćeš se, dijete moje milo, obraniti? Kako te mogu naučiti da, dok si živ, braniš ono što te čini živim?”
Isto tako, razmišljam o svome ocu i svojoj majci i razmišljam: “Što ste vi voljeli dok ste bili djeca? Što smo vam to oduzeli svi mi koji se nikada nismo interesirali za vaše djetinjstvo jer smo bili preokupirani time da vi naše učinite što boljim? Što su vam oduzeli oni koji su smatrali da je to što volite bezvrijedno? Kakvi biste bili danas da ste uspjeli obraniti to što ste voljeli?”
To je avantura u koju se Sabrina upustila; tražeći nestale pikule, upušta se u potragu za ocem kojega, iako je rasla uz njega, nikada nije poznavala.
Na službenom blogu nakladnika Profil možete pročitati ulomak iz knjige. Preostaje nam još samo čekati datum objavljivanja knjige. Ne sumnjam da će dojmovi biti u caps locku s mnogo uskličnika. 😉
0 Comments