WE ARE NOT OURSELVES – Matthew Thomas

Ovo je knjiga o kojoj se trenutno priča, ako ne kod nas, u Americi. Kupila sam ju prošle godine i nekako je uvijek završavala na kraju police ili sklonjena negdje za “kad budem imala vremena”. Kada sam se napokon odvažila pohrvati sa 620 stranica knjige (wohoho, mislim da mi je ovo rekord dosad), bacila sam oko na komentare drugih čitatelja koji su ovo djelo nazivali remekdjelom, najboljom knjigom ikada, autora su dizali u nebesa, a ja sam se u konačnici prestrašila knjige! Nevjerojatno, zar ne? 🙂 Odlučila sam je dozirati, 30-ak stranica dnevno mi se učinilo dovoljno. Razmišljala sam, što ako je ovo zaista moja knjiga godine? A tek je svibanj?! 🙂 

Radnja knjige se odvija od 1951. do 2000. i opisuje život Eileen (Tumulty) Leary, Amerikanke, katolkinje, porijeklom iz Irske u New Yorku. Ona živi s ocem i majkom, alkoholičarima, s kojima život nije nimalo zabavan i često nije dječje opušten. U kući su česte svađe, a odgoj je u najmanju ruku neobičan. Kada se jednom prilikom vrati kući pijana, otac joj održi pametne lekcije, koje vrijede i dan danas, no onda ju natjera da se ponovno napije, da ne kažem „narolja“ pred njim.

Eileen odluči postati medicinska sestra i tijekom doškolovanja upoznaje svog budućeg supruga, Eda Learyja, zaljubljenika u znanost. Od prvog susreta zna kako im je suđeno da budu zajedno i zaista, nakon godinu dana poznanstva sklope brak i počnu zajedno živjeti u kvartu Jackson Heights. To je život o kojem je Eileen sanjala cijeli život. No, kako to obično biva, brak nije idealan. Ed je zadubljen (i zaljubljen) u posao i često je nedostupan (premda je u kući), brak im je dosadan i monoton i zapravo je jasno kako nije nimalo jednostavno stvoriti skladan i sretan život. Nakon što Ed završi post-diplomski studij, dobija ponudu za bolje plaćeni posao u farmaceutskoj industriji, koju odbija zbog svoje pozicije predavača na Bronx Učilištu. Eilleen je imala drugačije mišljenje, no on je tu odluku donio samostalno i bez puno razgovora. Nakon par godina odbija posao dekana na Učilištu jer mu je držanje nastave prioritet i ne želi se toga odreći. Eileen nije sudjelovala ni u toj odluci. 

Kada je imala 35 godina, na svijet je donijela sina, Connella, koji postaje njena alfa i omega, cijeli njezin svijet. Njegov miris, svaki njegov pokret joj donosi radost i u početku se (kao i vjerujem, većina majki) pita kako je mogla živjeti bez njega. To što joj suprug ne pruža dovoljno pažnje, sada ne predstavlja veliki problem, jer ona ima Connella.

Eileen ostaje bez oba roditelja i to u razmaku od 2 tjedna, oboje umru od raka, a ona je ta koja mora posegnuti u svoju ušteđevinu kako bi im platila pogrebe jer joj nisu ostavili ništa u nasljedstvo. Jadno je to od roditelja, koji su tolike novce zapili, a nisu ostavili „crni fond“ barem za sprovode.

Uskoro, Edova narav se počinje pomalo mijenjati, kao da ima krizu srednjih godina. Ionako miran, postaje još mirniji, odsutniji, povlači se u sebe, vrijeme počne provoditi na kauču slušajući glazbu sa slušalicama na ušima, dok ona žonglira sa svojim obavezama, poslom, brigom za kućanstvo i sina, doslovno sve njoj padne na leđa. Ed ima neuobičajene ispade bijesa prema njoj i Connellu, što nije u njegovom stilu, no Eileen ne može dokučiti što bi mogao biti razlog takvom ponašanju. Možda ljubavnica ili, ne daj Bože, bolest?!

Kvart gdje žive postaje utočište za sve novopridošlice u New York i samim time razina sigurnosti u samom kvartu je u stalnom opadanju. Oni nisu bogati, imaju kuću u vlasništvu i nešto ušteđevine, no Eileen je ta koja svim silama želi promijeniti taj kvart i otići za boljim životom.

Eileen nakon duže potrage i nagovaranja supruga i sina na preseljenje, napokon pronalazi kuću koju kupe i presele se, u bolji kvart, u predgrađe, no na dan useljenja, kao da su euforija i čarolija nestale.

Život se mijenja, karakteri se mijenjaju, a Eileen i Ed su imali životne ciljeve koje nikada neće ostvariti…

Nisam vam htjela napisati potpunu spoiler recenziju ove knjige jer vas nešto mora držati tih 620 stranica. Ruku na srce, ovo nije knjiga za svakoga i time ne mislim ništa loše. Ako ne volite pomalo tamne, teške, depresivne knjige, nemojte se hrvati sa ovom, jer vam se najvjerojatnije neće svidjeti. Knjiga ima određeni duh koji se proteže sa stranice na stranicu i kao da će se dogoditi neko ubojstvo, kao da je triler, a to nije i nitko nikoga ne ubije.

Čemu oduševljenje? Zato što vas uvuče u radnju i drži vas napetima (bar je meni tako bilo). Kada sam zaplivala radnjom, ova knjiga je postala ona „e samo još jedno poglavlje i idem kuhati ručak“, „još samo ovo poglavlje i idem do grada u šetnju“, „još samo ovo poglavlje i…ma koga zavaravam“.

No, nakon ove mi je trebala chic-lit, a to su knjige koje skoro nikad ne čitam, doslovno da se malo odmorim i još bitnije, razvedrim. 🙂

Želim vam jako puno dobrih, dobrih knjiga u ovoj godini! Ako do kraja godine nađem drugi roman, koji će zasjesti na tron „Najbolje knjige 2015.“, svakako ću vas obavijestiti. 🙂 No, čisto sumnjam! 🙂

Do čitanja,