USTAV REPUBLIKE HRVATSKE (scenarij) – Ante Tomić & Rajko Grlić

Ne mogu se točno sjetiti koji od mojih profesora na studiju psihologije je to izrekao na jednom predavanju; znam samo da se se ticalo prava na zdravstvenu skrb i da sam doživjela pravi mali aha-trenutak. Nisu, naravno, točne njegove riječi, ali poanta je sljedeća: “Taj naš Ustav vam je prepun svakakvih prava i sloboda. Građanin Republike Hrvatske ima pravo na svašta – zdrav život, dostojanstven život, ravnopravnosti raznih vrsta. Ima pravo i slobodu da stvara, da govori i piše, da se zauzima i buni. No, ljudi moji dragi, OSTVARIVANJE Ustavom zagarantiranog prava i slobode je sasvim jedan drugi, poprilično prljav par rukava…”

Često se ja ovoga sjetim kada u društvu nekih mlađih i zanesenijih ljudi čujem: “Ali ja/ti/mi/oni imam/imaš/imamo/imaju pravo na Nešto…”

Eh…

Ostvariti neko svoje pravo najčešće je rijedak trijumf želje i upornosti ljudskog duha nad društvenim, ekonomskim i političkim (i mnogim drugim) okolnostima. To su autori pokazali ne samo pišući SCENARIJ za film, nego i PIŠUĆI scenarij za film.

Kako to mislim?

Tematika koju su obradili u scenariju/filmu tiče se komplikacija koje čovjeka sapnu kada priupita: “Imamo li ja pravo biti…?” (Imaš, ali…) Osim toga, Članak 69. Ustava Republike Hrvatske kaže: “Jamči se sloboda znanstvenog, kulturnog i umjetničkog stvaralaštva. Država potiče i pomaže razvitak znanosti, kulture i umjetnosti.” Lijepo, divno, ohrabrujuće, pohvalno!

No, iz intervjua Ivice Ivaniševića s jednim od autora, Antom Tomićem, jasno je da je ostvarivanje ovog prava na umjetničko stvaralaštvo zaj… ahm, zanimljiv posao.

Vjekoslav Kralj (59) cijenjeni je profesor; uzoran građanin koji pripada obitelji koja je Hrvatsku sanjala još onda kada se nije smjelo govoriti da će je biti. Ako bi itko u Hrvatskoj trebao uživati pravo da bude ono što jest, da postupa u skladu sa svojom pravom prirodom, da voli koga voli – to bi trebao biti on. Pa ipak, njegov nepokretni otac pljuje na njega…

Nekoliko katova ispod Vjekoslava žive supružnici Samardžić. On je policajac, a ona medicinska sestra – zanimanja koja bi trebala pobuđivati poštovanje bez obzira na to koje je nacionalnosti osoba koja ih obavlja. Pa ipak, Ante osjeća da će ispit kojem mora pristupiti poslužiti samo kao izlika da ga se otprave iz institucije koja bi trebala štititi svoje građane – a koliko se takav zadatak može povjeriti nekome iz “agresorske” nacije?

Kako to obično biva, kada stvarnost nagazi svakodnevicu, prihvaćaš prvu ruku koja ti je pružena kao pomoć. Da je bilo drugog izbora, Vjekoslav Kralj i Samardžići se nikada ne bi zbližili. I dok Maja pomaže Vjeki oko skrbi za nepokretnog oca, Vjeko pomaže Anti pripremiti se za ispit iz poznavanja Ustava Republike Hrvatske. Prelaze se kućni pragovi, prelaze se granice lijepog ponašanja, prelaze se oprezno čuvane granice intime. Što se nalazi iza tih granica? Hrabrost objelodanjivanja i hrabrost prihvaćanja, i činjenica da, bez obzira kakva prava, slobode i dostojanstva Ustav čovjeku pruža, njihovo pravo ostvarivanje započinje između dva čovjeka dovoljno hrabra da puste onoga pored sebe da bude ono što jest.

Za ovaj film, koji u naša kina stiže 13. listpada (pretpremijerno 6. listopada), autori su potpuno zasluženo odnijeli vrlo prestižnu nagradu. I to, ako smijem biti ponosna, s puno nula u poželjnoj valuti. 🙂 Svatko ima pravo na prestižne nagrade… 😉

Ante Tomić ima pravo biti autor na kakvog nismo navikli; njegove teme zapravo nisu nove, novi je ton kojim im je pristupio, a meni je došao kao pravo osvježenje. A i nije istina da je scenarij potpuno lišen humora; Ante je Ante i on ne može ne biti Ante i posijao je svoju duhovitost u pravoj mjeri na pravim mjestima. 🙂

Ova priča o mržnji zbog različitosti ispričana je s ljubavlju prema razodijevanju tabua i se čita u jednom ispijanju kave. Zatim je čitatelj prepušten (ako hrvatski podnese) jedvačekanju filma. Bacite oko na trailer. Glumci su, očekivano, ali ipak zapanjujuće dobro odradili svoj posao.

Hvala na čitanju! 🙂