Unutar prvih nekoliko stranica ove knjige bila sam u rukama majstora pripovjedača. U selu u ruralnom Afganistanu 1952. godine, Saboor, otac dvoje male djece govori narodnu priču: farmer koji teško zarađuje za život svoje obitelji prinuđen je odustati od jednog od svoje petero djece i prepustiti ga u rukama demona. Demon je odveo žrtvovano dijete u svoju tvrđavu na vrhu jedne planine koja je bila jako daleko od sela. Trebalo je prijeći doline, nekoliko pustinja i dva planinska lanca da bi se do nje došlo. I tko bi pri zdravoj pameti otišao tamo da bi se sastao sa smrću? Međutim farmer napola lud od tuge, pronalazi palaču demona i vidi svog sina kako se igra u prekrasnom vrtu prepun djece. Demon mu nudi da uzme svog sina i nastavi sa prijašnjim životom ili ostavi ga da živi savršeni život u palači bez da mu išta fali, školuje se i ima lijepu budućnost, ali on mora zaboraviti da uopće ima sina. Ta priča je bila priprema za ono što slijedi.

Sljedeći dan oni putuju u Kabul i pokreću se niz događaja kroz koje sam putovala diljem svijeta, kroz Kabul, Pariz, San Francisko, Tinos.

Abdulah, koji ima 10 godina, i Pari, koja ima 3 godine, su brat i sestra koji imaju neuobičajenu čvrstu vezu. Žive u jednom siromašnom selu u Afganistanu. Njihova je majka umrla na porađaju pa je Abdulah preuzeo brigu za svoju sestricu. Obitelj nema novaca tako da je jedna beba njihove maćehe već umrla od hladnoće. Putujući u Kabul, Abdulah i Pari nisu bili svjesni kakva ih sudbina tamo čeka.

 

 

Saboor je donio najtežu odluku u svom životu, prodao je svoju kćer jednoj bogatoj obitelji, gdje je radio njihov ujak Nabi, Sulejmanu i Nili Wahdatis u Kabulu, da bi mogao prehraniti ostatak obitelji.
Pari će zapravo odrasti u Parizu s Nilom koja je ostavila svog supruga nakon njegovog moždanog udara. Postala je matematičar, udaje se i ima troje djece. Život s Nilom nije bio jednostavan. Bila je lijepa, voljena, Pari se često pored nje osjećala zapušteno, a katkad i njena majka bi je na to podsijetila

„Koja si ti sretnica, Pari. Nećeš se morati toliko mučiti da te muškarci dožive ozbiljno. Obraćat će pozornost na tebe. Previše ljepote sve pokvari…“

Uvijek ima osjećaj do joj u životu nešto nedostaje, osjećaj da ne zna tko je i jeli na pravom mjestu u svijetu.

Od svoje je majke tražila samo neko ljepilo da poveže svoje rastavljene dijelove sjećanja, da ih pretvori u neku vrstu priče. Ali Nila nikad nije puno govorila. Pojedinosti iz života u Kabulu je držala samo za sebe, iako je Pari postavljala milijun pitanja:

“Što sam ja bila, Maman? Što se očekivalo da budem dok sam rasla u tvojoj maternici – ako sam uopće i začeta u tvojoj maternici?„

Nakon jednog poziva putuje natrag u Afganistan da bi saznala istinu o prošlosti i svom postojanju.
Kroz Pari, Hosseini predstavlja jednu od mnogih neodgovorenih zagonetki: Što je važnije za stabilan smislen život – stabilan odgoj bez nedostataka ili nezamjenljiva ljubav bioloških roditelja?

 

Što se tiče Abdulaha on završi u Kaliforniji. Oženio se i svom jedinom djetetu je dao ime Pari, koja će sanjati o uspjehu ujedinjenja oca i njegove sestre. Abdulah nakon ženine smrti obolijeva od demencije, stoga Pari donosi odluku o tome da se brine o njemu, te odgoditi svoje snove i upis na umjetničkoj akademiji. Kao mala zamišljala je da je očeva sestra njena tajna, nevidljiva prijateljica, bila je njena „sestra“ kakva je oduvijek zamišljala i hitjela.Vidjela ju je svugdje, u ogledalu dok je prala zube, u školi je sjedila pored nje, na igralištu, na toboganu.

“Nitko nije znao za moje igre s Pari. Čak ni otac. Bila je to moja tajna.”

Hosseini nam daje i druge priče koje na neki način održavaju priču o Abdulahu i Pari. Tu je priča o njihovoj maćehi Parvani i njenoj prekrasnoj sestri Masumi, koja je zapravo trebala postati Saboorova zaručnica, no doživljava strašnu nesreću i ostaje invalid. Krivac za nesreću je Parvana, a to je napravila iz zavisti i jada.
“Svi su te voljeli, Masuma.
Mene nitko.
A zašto, sestro? Što sam učinila?”
Tu je priča o Parvaninom bratu, Nabiju, koji postaje skrbnik svom bogatom poslodavcu Sulejmanu.
Zatim je tu priča o Timuru Bashiri, čija je obitelj živjela u istoj ulici gdje je živjela i obitelj Wahdatis, među kojima su Timur i Idris. Timur je nepristojni ženskaroš, investitor u nekretnine koji vara svoju ženu i izigrava nekakvog heroja i pokušava se dočepati slave. Idris totalna suprotnost. On je duboko ganut kad upoznaje mladu izobličenu djevojku u bolnici u Kabulu. Nakon povratka normalnom životu u Kaliforniji pokušava iskoristiti svoje medicinske veze i pomoći mladoj djevojci, međutim nije baš uspješan u tome. Zanimljivo je to što kroz ove priče Hosseini suptilno i lukavo postavlja nama još jedno teško pitanje – koji je bolji čovjek? Onaj koji lako razbacuje novce da bi prikupio divljenje i popularnost, ali ipak pomaže na neki način ljudima, ili onaj koji je iskren i osjećaji su mu na pravom mjestu, međutim, kao i mnogi od nas, paraliziran je vlastitim problemima i ne može pratiti ono što osjeća i želi?
Imamo i priču o grčkom liječniku, Markosu, koji se preselio u Kabul. Markos se brinuo o djeci ozlijeđenoj u ratu dok njegova srodna duša iz djetinjstva, Talia, koja ima strašan ožiljak na licu od ugriza psa u djetinjstvu, brine o njegovoj majci na otoku Tinos u Grčkoj.
—o—
Roman se sastoji od niz međusobno povezanih priča o članovima Saboorove obitelji, njihovim potomcima i ljudima s čijim su se životom dotaknuli. Svaka je priča manje ili više bolna, svaki će čitatelj zasigurno pronaći barem jednu koja će ga pogoditi u ono neko posebno mjesto. Roman je prepun velikih lekcija o životu, prijateljstvu, obiteljskim odnosima, izdajama i žrtvama koje nikada ne prestaju, čak ni desetljećima kasnije, na nekom drugom kontinentu. Hosseini vodi nas naprijed i natrag kroz vrijeme, ali svaki dio govori cijelu priču o jednom od likova.
Jednako tako, Hosseini nas iz stranice u stranicu zasipa svojim malim mudrostima nakon kojih zastaneš, uzmeš koju minutu više i razmisliš.
—o—
Unatoč širokom okviru ove priče, Hosseini uspijeva vezati krajeve, pružiti dovoljno pozornosti svakom dijelu iz različitih aspekata ljudske emocije i prikazati priču iz različitih stanovišta. S time nedvojbeno pokazuje svoje razumijevanje složenosti ljudskih odnosa i njegovu sposobnost kao pisca da ih iskreno prenese.

S obzirom na to da je ovo prva knjiga koju sam pročitala od Hosseinija, dala sam si zadatak da u najkraćem mogućem roku pročitam i knjigu „Lovac na zmajeve“ pa, dragi moji, ode ja u potragu za knjigom, a vi uživajte u ovoj priči.