Ne dogodi se često. Kad se dogodi, ne dogodi se uvijek zbog istih razloga. Ali da, događa se da mi baš bude žao što sam se trudila čitati knjigu do kraja, u nadi da je za “neklikanje” s knjigom od 1. do 50. stranice krivo raspoloženje, pa da će se ono, kao i dojam knjige, popraviti ako samo ustrajem. I onda dođem do kraja knjige i danima se pitam zašto sam uvijek takav mazohist. 🙂

Ima i onih koje sam pokušala čitati; nije išlo već nakon par paragrafa, a do kraja prvog poglavlja sam razvijala migrene, facijalne tikove, autoagresivne radnje (čupanje pramena kose, štipanje za uho, grebanje po faci)… Jasno mi je da nešto u meni ne želi da nastavim. 🙂
Evo jednog kraćeg popisa takvih knjiga. Kratak je zato što sam birala samo one – plavih korica. Ovaj put. 🙂

KNJIGE KOJE NE BIH ČITALA… AKO BAŠ NE MORAM

1. “The Graveyard Book” by Neil Gaiman

Zato što sam svakoj njegovoj knjizi, osim ove, dala priliku. Neke sam izgurala do kraja (kao što su “Ocean na kraju staze”, čiji je prijevod nedavno na policama knjižara, a ja sam ga čitala čim je izašao na engleskom i recenzirala prošle godine), neke sam napustila pomalo, neke naglo i uz frustrirano režanje. Ne mogu ga… ne znam zašto. Već sam napisala da ga volim i vidjeti i slušati kako govori o bilo čemu, ali ga ne mogu čitati.

2. “Bajke barda Beedlea” by J. K. Rowling

Počela sam ih prije nekoliko mjeseci, na poticaj jedne od kolegica-bookblogerica, samo se sad više ne sjećam je li se razgovor vodio u komentarima na FB-u ili blogu. 🙂 Mislim da je rekla da joj je to jedna od dražih knjižica, pa kako sam je imala doma, počnem ja… I nakon prve – pfffff. Aaaaj aj. Nakon pola druge priče – njaaaahahaha, ne mogu ja ovo, danas mi nije dan, probat ću sutra. Probam sutra – ne ide. Probam prekosutra – jok. Probam treći dan – neće iđe. Baš mi bilo krivo. Ipak je to J. K. Rowling, ‘bem mu miša maloga!



3. “Pedeset nijansi slobodniji” by E. L. James
Dugo sam se nagovarala da započnem treći dio, kopkalo me da dovršim serijal. Izdržala sam do prvog spominjanja “unutarnje boginje” i onda…

A ovo dolje je moja osobna maštarija u kojoj sam ovo desno ja, a ispred mene se tu lijevo izmjenjuju Christian, Anna i njena unutarnja boginja.

BIla bih puno sretnija da je prva knjiga ovako završila:

—o—

KNJIGE ZA KOJE MI JE ŽAO ŠTO SAM IH ČITALA

… i to do kraja. Da sam znala gdje će neke od njih otići k vragu i pokvariti mi cijelo iskustvo čitanja, završila bih s njima na petom ili trećem ili n-tom poglavlju prije kraja knjige.

1. “Pijev život” (“Life of Pi”) by Yann Martel

Kako sam samo uživala čitajući uvodni dio knjige. Indija! Odrastanje u cirkusu! Velike obitelji, veliki snovi, velike tragedije i preokreti! A onda spektakularan dio na moru… I onda jedan nelogičan, razvučen, nejasan i maglovit, bolno otegnut završetak. Htjela sam zgrabiti nekoliko zadnjih desetaka stranica i otrgnuti ih iz knjige. Netko kao da nije znao kako završiti knjigu, što ponuditi kao vrijedan završetak, pa je nešto mrljao i mrljao dok se nije umorio i stavio točku.


2. “Ocean na kraju staze” by Neil Gaiman

“Ajde, Iva… još malo… još jednu stranicu. Još jedno poglavlje. Vidiš, ovo zadnje nije bilo tako loše. Sigurno će sljedeće biti bolje. Eto, vidiš da ti se taj paragraf svidio! Sad će sve početi sličiti na nešto…” Na-a.
Kad razmišljam o ovoj knjizi danas, vidim je kao malu kutiju u koju je netko pokupio sve puzle koje su se po drugim kućama zavukle pod tepihe, krevete i komode. Ima ih velikih, malih, šarenih, jednobojnih, neke su prekrasne i očito su pripadale skupom kompletu, a druge je netko valjda dobio u Kinder-jajetu. Poanta – ništa ničemu ne paše, ali ih je netko nasilu zalijepio u nekakvu sliku koja, barem meni, nema smisla.


3. “Otkrivanje vještica” by Deborah Harkness

Sviđa mi se jako njen stil pisanja. Ali tempo… I generalna nedopadljivost likova… pffff… Kao kad te zanima što ti netko ima reći, ali mu/joj ne možeš slušati glas.

4. “U čamcu” by Charlotte Rogan

Iskreno, nije uopće loša knjiga. Ni stil, ni likovi, ni priča. Sve je zapravo jako intrigantno postavljeno. Ali osjetila sam se prevareno kada je knjiga završila. Autorica je po cijeloj knjizi posijala nekakve sumnje, dvostruka značenja, napete cliff-hangere. Cijelo vrijeme imaš dojam da će rasplet cijele priče dovesti do nekakvih zemljotresnih i šokantnih saznanja, pogotovo zato što osjećaš da je lik iz čije perspektive pratimo priču malo više od praznoglave, zaljubljene djevojke. Imam osjećaj da je netko samo nabacao među korice koncept priče i nije je ni razradio ni dovršio kako treba. Šteta, šteta, šteta.

5. “Lijepe ruševine” by Jess Walter

Ne znam je li autor namjeravao privući pažnju čitatelja uključujući u priču poznate glumce iz zlatnog doba američkog filma, dajući nam nekakve svoje ideje o tome kako su prolazili obični ljudi koji su živjeli u sjeni tih velikana i diva, ali mene nije impresionirao.
Čitala sam knjigu samo zato jer mi se svidjela i zanimala me priča jednog jedinog lika, koji je u isto vrijeme nekako i glavni lik i najsporednije stvorenje koje se svim drugim ljudima našlo na putu. Da mi je bilo nekako izdestilirati samo njegovu priču, pa je malo proširiti nauštrb nekih neinteresantnih sudbina ostalih likova, ja bih bila prezadovoljna. A ovako… bleh. Pročitala sam, stavila kvačicu pored još jednog naslova, ali mi to ne pričinjava baš nikakvo zadovoljstvo.


6. “The Death Cure” by James Dashner

Treća i posljednja knjiga u serijalu “The Maze Runner”. Prvu sam progutala, drugu sam počela odmah za njom i čak mi nije bilo žao što sam već četvrti dan gubila vid samo na čitanje i to u sred ljetovanja, dok se možda oko mene i prošetalo kakvo božanstveno muško tijelo.

A onda je ova knjiga iz mene isisala svaki atom snage i strpljenja. Radnja se raspala. Likovi su bauljali tamo po stranicama bez ideje što dalje, ali sve u nekakvoj hitnji i žurbi. Muhe bez glave. Završetak koji je kroz dvije knjige najavljivan kao razotkrivanje skandaloznih saznanja koja će svakom liku u knjizi okrenuti svijet naglavačke – fljas. Ništa. Jedva sam čekala da završim. Mislim da sam zadnjih 30-40 strana naglas govorila: “Okeeeej, jasno je, to smo zaključili, nema apsolutno nikakve potrebe da lik A liku D objašnjava isto ono što je maloprije objašnjavao liku C, pa da onda lik D to isto objašnjava liku B, kojemu je već to na prethodnoj stranici objasnio lik C.” Uglavnom, jedva sam čekala da ugledam zadnju rečenicu i da se zauvijek rastenem od ove knjige. :-/ Napati me.

—o—

Lijepo sam se izventilirala na knjigama, odmah mi je petak lakši. Ne moram u vikend prenositi sve ove frustracije. 😀

Hvala svima koji su strpljivo otpratili ovaj moj tjedan plave knjige.

Ljubim vas!