Duboko na američkom jugu živi djevojčica koja provodi noći diveći se i zavideći pčelama na njihovoj slobodi i sposobnosti da odlete kamo god žele; sa mjesta na kojem im nije lijepo u neki ljepši, sunčaniji svijet ili pod neki topliji, ugodniji krov…

 

Lily ima 14 godina i živi na plantaži breskvi u Južnoj Karolini. Živi samo s ocem i njegovim olujnim raspoloženjima koja variraju od nervozne netrpeljivosti do gromovitih izljeva ljutnje i aresije kojih ni Lily nije pošteđena. Ulogu majke i domaćice donekle ispunjava Rosaleen, crnkinja koja dolazi pobrinuti se za kuću i to dvoje usamljenih, turobnih ljudi koji je nastanjuju. Lily je majku je izgubila dosta rano, dok je još bila mala djevojčica; okolnosti gubitka su ono što ju progoni, zbunjuje i straši. Majka je ubijena, a Lily muče bolna i maglovita sjećanja u kojima je ona sama kriva za majčinu smrt. Je li to razlog zbog kojeg je otac prema njoj hladan i surov? Lily provodi besane noći maštajući o bijegu iz života koji živi i traženju istine o majci.

 

 

Kada Rosaleen uhite jer je na putu do glasačkog mjesta uvrijedila tri bijela muškarca, a zatim je isprebijanu iz policijske postaje odvedu u bolnicu, Lily reagira nagonski – zna da će i njen i Rosaleenin život postati pakao ako ne potraže sigurnost u anonimnosti, u bijegu.
Lily pomaže Rosaleen pobjeći iz bolnice i iz grada. Njih dvije se, tražeći sigurnost, upute u Tiburon, grad čije je ime ispisano na neobičnoj slici koju je Lily našla u kutiji uspomena koja je pripadala njenoj majci – slika crne Djevice Marije.
Njihovo lutanje u završava kada Lily u maloj lokalnoj prodavaonici u Tiburonu ugleda iste takve sličice nalijepljene na teglice meda. Od prodavača sazna da med dolazi sa imanja sestara Boatwright, lokalnih pčelarica. Lily i Rosaleen tamo nalaze utočišće, nudeći pomoć u izradi meda i održavanju kuće u zamjenu za krov nad glavom i hranu. Tek tu zaista ova priča počinje cvjetati u toplo, emocionalno raskošno i simbolizmom bogato pripovijedanje o odrastanju, majčinstvu, pripadanju i preživljavanju.
—o—
Ovo je također jedna od knjiga s kojom ja “otkrivam toplu vodu”. Nisam tek neki dan čula za nju, ali jesam relativno nedavno pokazala malo više interesa za autoricu Sue Monk Kidd. Tražila sam novije ili skroz nove naslove koje bi trebalo uvrstiti na to-read listu, koji su popularni među čitateljima u svijetu i njena nova knjiga, “The Invention of Wings” se nalazi na većini “morate-pročitati” popisa raznih book-bloggera i portala koji pišu o popularnim knjigama. Nekako sam usput na svoj Kindle povukla i besplatno poglavlje knjige “The Secret Life of Bees”, pa počela to čitati kao “zagrijavanje” za stil pisanja koji će me čekati sa “The Invention of Wings” i na kraju zaglavila na prvom naslovu dok ga nisam pročitala. 🙂 “The Invention of Wings”, eto, još čeka, ali nije mi žao.
Nemam nikoga oko sebe za koga bih mogla reći da bi mi jednog dana odigrao mentora/biblioterapeuta i preporučio knjigu “Tajnovit život pčela”. Smatram se jako, jako sretnom da sam se sama spotakla na ovaj naslov i zveknula u priču koliko sam duga i široka. I teška, ajde. Mogu se samo nadati da ću ja nekome od vas biti taj mentor (pogotovo mladim generacijama čitatelja) koji će vas potaknuti da potražite ovaj naslov i da onda odigrate ulogu mentora u životu neke još novije i mlađe generacije čitatelja do koje inače ova divna knjiga ne bi doprijela.
Knjiga je prvi put objavljena 2002. godine i od tada se prodala u više od 8 milijuna primjeraka u više od 30 zemalja svijeta. Dvije i pol godine je držala svoje mjesto na New York Timesovoj listi best-sellera.
—o—
1964. godine, kada počinje priča “Tajnovit život pčela”, ropstvo u Americi je ukinuto već skoro oko stotinu godina, no tako duboko na juhu Amerike, čini se, stav prema crnom stanovništvu nije pretjerano srdačan i susretljiv, iako su radno izrabljivanje, posjedovanje i fizičko maltretiranje iskorijenjeni.
Lily je lik s kojom odmah od prve rečenice počinjete suosjećati i želite sjesti i slušati što vam pripovijeda. Ona je pametno dijete, okolnostima natjerano da jako brzo sazrije. No, Lily je usamljena i ustrašena. Ne samo da kao dijete mora biti poslušna, nego mora biti dodatno poslušna jer je djevojčica i jer je pritišće nejasan osjećaj krivnje zbog uloge koju je odigrala u smrti svoje majke. A majka joj sada u dobi kada treba postati mlada žena i te kako treba; nema se kome obratiti sa svim svojim ženskim pitanjima, brigama i sumnjama. Nema od toga početi učiti o životu, mogućnostima i obvezama odrasle žene. Lily osjeća da je sputana i da će zbog te sputanosti i krivnje koja pritišće njen mladi život iznutra zakržljati i umrijeti. I Lily čuje u svojoj glavici glas oca koji joj govori da ništa drugo ni ne zaslužuje.
Srećom, njen mladi duh ne može prihvatiti da je to sve na što ima pravo od života; tajna o majci i nada je ju je voljela i otac koji je podnosi kada je uopće primijeti i kada je ne ponižava i ne kažnjava.
Lily želi istražiti svijet i istinu o majci; želi znati gdje je njeno mjesto, njena uloga i u jednom i u drugom. Možda je, nada se Lily, istina ta da je nekada bila voljena i da je djetinjstvo bilo sretno. i da ne mora, kao pčela koje je lovila po sobi, živjeti i umrijeti u teglici u koju ju je netko zatočio; umrijeti ispod čvrsto pritegnutog poklopca. Savršeno jasan pogled na svijet s jedne strane, onemogućenost da u njega slobodno odleprša s druge… Kome taj osjećaj nije poznat?
Ovo razmišljanje rezonira s nekim uvjerenjima i nadama u čovjekovoj duši; pogotovo, mislim, ženskoj duši. Nekako imam osjećaj da su naši ženski svjetovi nešto manji; kao da nam netko da mapu cijelog svijeta sa primjerice 2000 različitih zemalja ucrtanih na njoj, a onda uzme marker i obuhvati debelom crnom crtom možda pet ili šest zemalja i kaže: “Evo ti, to će biti tvoj svijet. Nemaš ti više što tražiti izvan ovih granica, tu je tvoje mjesto. Budi zahvalna.”
U takvom stanju ti naprosto treba bijeg. Ma i progon ti dođe kao blagoslov, kada pogledaš unatrag. Pogotovo ako te kao sljedeća faza putovanja dočeka boravak u plemenu neobičnih žena koje su upoznale život onako kako ti nisi i spremne su te dočekati raširenih ruku i otvorena srca.
Sestre Boatwright su poprilično ekscentrične; crnkinje od kojih ni jedna nije udata, same se brinu za kuću i imanje, same se uzdržavaju proizvodnjom meda, pobožne su, ali njihovi rituali i odabir božanstva u kojem nalaze utjehu i kojeg slave bi i današnjeg, a ne samo ondašnjeg, svećenika natjerali da uleti u kuću s pet kanistera svete vode i izvede spektakularni egzorcizam. 🙂
Sama priča o tome kako su sestre dobile imena (kao i sama imena) je neobična; njihova je majka obožavala toplo vrijeme, pa su njene kćeri nosile imena April, May, June, August. April više nije među njima. Ulogu majke je preuzela najstarija sestra, August. June je učiteljica i glazbenica. May je sestra blizanka pokojne April, nježno i krhko biće koje je od sestrine razvila neobičnu, hipersenzitivnu narav koja prečesto granicu prema samodestruktivnom prihvaćanju tuđih patnji na svoja leđa… Upravo zbog toga imamo priliku vidjeti koliko snažan borac može biti i jedno nježno, drago, osjetljivo biće. No, gdje su granice izdržljivosti takvom biću?
Lilyin i Rosaleenin dolazak pokrenuo je neke promjene i u kućanstvu Boatwright; postavlja se mnogo pitanja, prešujuće se mnogo istine i čeka se na pravo vrijeme da je se obznani, a mnoge stvari se neće rasplesti na ružičast način. Mnogo ljudi vodi tajne živote i trpe svoje tajne patnje i svatko od njih misli da oni drugi za to ne znaju.
Hoće li Lily saznati išta više o majci? Što se s njom zapravo dogodilo? Kakva ju je to točno tragična sudbina odvela iz Lilynog života? Ima li doista Lily ulogu u toj tragediji? Hoće li je otac pronaći? Hoće li je uopće tražiti? Gdje će pronaći, na kraju, svoje mjesto u svijetu ili u kojem smjeru će krenuti njen životni put iz kuće i dvorišta sestara pčelarica?
—o—
Mislim da je malo reći da me knjiga očarala. Ovo je savršeno štivo za grijanje duše dok se promrzle nogice ove zime budu grijale ispod dekice. 🙂 I pripremite obavezno svoju bilježnicu za prikupljanje citata i rezervne pisalice; sigurna sam da ćete toliko toga iz knjige htjeti prepisati i sačuvati. Ja sam imala neobjašnjivu potrebu (koju, evo, uz malu dozu srama priznajem) cijela se istrljati knjigom, koliko je priča nekako hranjiva za dušu. Ili se cijela uvaljati u med k’o prase u blato, jer imaš osjećaj da će i na taj način nešto od mudrosti pčela, ljekovitosti i slatkoće meda doprijeti do tvojih kostiju i postati dio tkiva koje te tvori.
Priča je oduševila čitatelje diljem svijeta. Stil pisanja (raskošno slikovit; simbolima i metaforama obogaćen) osvaja i nježno, bucmastim ručica načinjenima od meda, uvlači čitatelja u ovaj sladak-poput-meda-gorak-poput-propolisa svijet skrojen od sudbina žena svih generacija i dviju različitih rasa.
Lijevo: naslovnica hrvatskog prijevoda knjiga / Desno: jedna alternativna naslovnica koja mi se
od svih viđenih najviše sviđa
Hvale li baš svi sve vezano uz ovu knjigu? Naravno da ne.
Kritike koje se iznose tiču se zamora čitatelja temom ropstva, robovlasništva, odrastanja bijele djevojke ili djevojčice među crnim ženama. Kažu da je dovoljno pročitati “Sluškinje” (“The Help”) ili pogledati film “Tajni život kućnih pomoćnica” (po knjizi “Sluškinje”); nema potrebe da se pogleda ili pročita i jedno i drugo. Ne dijelim ovo mišljenje možda samo zbog toga što živim na drugom kraju svijeta i što moja (i naša nacionalna) povijest nije dotaknuta pričama o robovima, građanskim ratovima i sl. Možda je američkim čitateljima ovo već i klišej-tema i klišej-pristup temi; čini se da tko god si želi zagarantirati uspjeh filma ili knjige, treba se samo dotaknuti bolnih tema u američkoj povijest – ropstvo je, čini se, igranje na sigurno. Kao primjer, nedavno smo imali priliku pogledati i film “12 godina ropstva” (isto snimljen prema knjizi) koji je, uz “The Help”, pobrao jako puno pohvala publike. Daleko od toga da nisu odlični, ali možda razumijem kako je Amerikancima malo već dosta ove teme. Možda je tako i kod nas u Europi kada je u pitanju stradavanje Židova ili u Hrvatskoj kada je u pitanju Domovinski rat…
Neke druge kritike dolaze od strane muških čitatelja (čak i ženskih) koji se žale da im je priča malo prepatetična, previše ženskasta, previše “estrogenasta”. Teme kao što su “ženska mudrost”, “majčinstvo”, “sestrinstvo”, “utočišće”, “odrastanje” i sl., kao da su odmah u startu nekako pretjerano mekane, pretjerano tople – gotovo do te mjere da su ljudima zagušljive. Kao da se ljudi jako brzo zamore od toga. Na to imam samo reći da bi možda bilo zgodno razmisliti kako se i zašto onda ne umorimo jednako brzo od “muških” filmova i knjiga koji su uvijek “čvrsti”, “hrabri”, “izdržljivi” samo, kako ljudi to vide, na “muški”, proaktivan način kojemu se plješće. Tu su herojstva, titula “survivor” i muška prijateljstva najčešće iskovana u uličnim borbama, preživljavanju situacija u kojima lete meci na sve strane. Ne umorimo se od priča u kojima dječaci postaju muškarci zamazani krvlju. Ali grupa žena zamazana medom, kakvu god to simboliku ima – e to je malo previše. 🙂 Jedan tip traganja za neovisnošću, zrelošću, vlastitim mjestom pod suncem je valjda bolji, a drugi lošiji. 🙂 Juuuust saying…
—o—
Jedna čvrsta nit koja se provlači kroz knjigu je ona koja govori o duhovnosti i to autonomnoj duhovnosti, pogotovo nas žena – ona koja se temelji na štovanju prirode i njenih čuda te mudrosti i legendama naših predaka. Koliko je važno krojiti svoj sustav vrijednosti i vjerovanja; samo mi znamo što nas točno osnažuje, liječi i hrani. I u redu je u potrazi za takvim nečim odbaciti ono na što su nas naučili… Osobna neovisnost uključuje i duhovnu neovisnost.
Oprah negdje pred kraj svoje nove knjige “Ono u što sam sigurna” govori da je jedan aspekt neovisnosti upravo taj da sami sebi postanemo majka. Točnije, da sami sebi postanemo njegovatelj; da uspijemo postati toliko duhovno neovisni i snažni da ne trebamo druge da nam budu štaka kada nam je teško, jer jedino sami sebe u trenucima slabosti nećemo obmanjivati i iskoristiti. Upravo takva poruka leži i u priči August Boatwright o crnoj Djevici koja krasi naljepnice na staklenkama meda. Postoji nešto u nama, nešto božansko i žensko, što nas poznaje – što smo stvorili živeći i što je onda stvaralo nas – na što se trebamo naučiti osloniti.
Ne, niste čudni ako vas nakon čitanja ove knjige uhvati želja za kupovinom pet kilograma meda i pravljenje 7 različitih vrsta kolača od meda. 🙂
Ma zašto ne biste odmah isprobali ovaj savršen recept za tradicionalnu hrvatsku deliciju, prave domaće medenjake!
Možete s nama slobodno podijeliti i svoje najdraže slastice od meda; čak i info o tome gdje vi nabavljate svoj najdraži med? 🙂

Opraštam se od vas trailerom za film snimljen po ovoj knjizi. Ni njega nisam pogledala, shame on me; a glumačka ekipa je wooohoho! 🙂

Hvala na pažnji!