Georgie McCool zna da je njen brak u nevolji. Zna to već neko vrijeme. Još uvijek jako voli svog supruga, Neala, i Nealu je još  uvijek jako stalo do Georgie, ali čini se da to naprosto više nije tako bitno. Unatoč tome što se vole, njihov brak prijeteći stagnira.

Možda je Georgie to trebala znati od početka; ona je Neala uvijek trebala, ona je ta koja nije znala zamisliti život bez njega, ona je ta koja je, našavši mjesto u svom životu za svog savršenog muškarca, nastavila loviti svoj san – uspješnu TV seriju kojoj će ona i njene kolege biti glavni scenaristi.

Dva dana prije nego li su Neal i Georgie sa svoje dvoje djece trebali otputovati na božićne praznike njegovoj obitelji u Omahu, Georgie primi obavijest s posla – možda je konačno došao njen veliki trenutak! Čini se da bi njena serija mogla ugledati svjetlo dana – samo ako u narednih tjedan dana vratolomnog posla dovrši sve potrebno pisanje! Georgie odluči da je takav razvoj događaja previše važan da bi se propustio zbog božićnih blagdana s obitelji. Očekuje da će se Neal ljutiti. Neal se uvijek i sve češće zbog nečega ljuti na nju.

Ono što Georgie ne očekuje je da će Neal spremiti djecu i – otići bez nje.

Georgie se pita je li konačno prevršila mjeru. Je li konačno sve upropastila?

Zbunjena i preuznemirena da se s posla vraća u prazan stan, odlazi na nekoliko dana majci, u svoju staru studentsku sobu koja je još uvijek čeka netaknuta. U ormaru nalazi stari žuti telefon koji, začudo, savršeno radi. Barem kada treba kontaktirati Neala iz prošlosti…

Je li ovo jedinstvena prilika za Georgie da spasi Neala i sebe? Možda tako da spriječi da do njihovog braka ikada dođe?
—o—

 

Nakon što me Eleanor and Park očarala i nakon što sam zavoljela Fangirl, zarekla sam se da ću pročitati SVE što je ova žena napisala. Taman negdje s tom odlukom osvanula je i njena nova knjiga, Landline. Nisam pročitala o čemu se radi prije nego što sam kliknula “kupi” na svom e-readeru. Ugodno me iznenadilo da je ovo, za razliku od prethodne dvije knjige koje sam čitala, priča o odraslim ljudima. A onda sam uronila u ovu tešku priču koja kroz bračnu krizu Georgie i Neala verbalizira sve one tihe i tajne brige koje svatko od nas tko ima nešto duži odnos nosi u svojoj glavi, ali ih nikada ne izgovori da ne bi postale prestvarne. I Rainbow Rowell to čini na sebi svojstven originalan i beskompromisno iskren način.

I Neal i Georgie su likovi u koje se odmah zaljubite.

Neal je čovjek kojeg bi svaka žena, vjerojatno, zamislila kao savršenog bračnog partnera. Otkad ga je upoznala, Neal s obje noge čvrsto stoji na zemlji. Pouzdan je, inteligentan, izrazito talentiran i uspješan crtač stripova. Povučene je prirode, ne govori jako puno i posjeduje neprobojno samopouzdanje. On je ono što bi naši očevi vjerojatno s odobravanjem nazvali “sređenim čovjekom” i uhvatili se da s nostalgijom razmišljaju o vremenima kada su sami mogli birati muževe za svoje kćeri. 🙂 I zbog toga je užasno, užasno, užasno šarmantan – zavodljivo spretan u igranju riječima kao tehnici zavođenja. ☺ Neodoljiv!

Čitajući njihove početke kao para, podsjetila sam se koliko je to zapravo nekada bilo zabavno; sva ta verbalna nadmudrivanja i odmjeravanja dvoje zatreskanaca – pogotovo kada se pokaže da je on sposoban tu i tamo ti u toj igri zaljuljati tlo pod nogama. I još drsko pokazati da uživa u tome. ☺ Imala sam ozbiljne nalete leptirića po trbuhu dok sam čitala neke scene. A nitko nije ni zavrnuo rukav, kamoli skinuo neki komad odjeće. To samo Rowell može. ☺

 

Georgie je pametna i talentirana djevojka, žena koja je iskreno zaljubljena u svog supruga svih sedamnaest godina braka, divna i brižna majka. Osim toga, Georgie je neumoran radnik; nikada nije prestala sanjati i raditi na ostvarenju svog sna – pisanju uspješne TV serije, stvaranju nezaboravnih likova na malim ekranima.
Ali Georgie nije savršena; nešto se putem žrtvovalo. Pogotovo nakon što su stigla djeca. Ono energije što iz braka nije crpilo njeno jurcanje za poslom iscrpilo je dvoje krasne djece. Nekad joj se činilo da su djeca najgora stvar koja se braku može dogoditi, dok su istovremeno najbolja stvar koja se može dogoditi čovjeku.
Možete ih preživjeti, misli Georgie, kao što se može preživjeti i sudar s kamionom – no to ne znači da je to dobro za vas. Često na kraju dana ne ostane više ni vremena ni snage da sa partnerom izravnate stvari koje su se između vas u međuvremenu izgužvale – djeca vam uvijek ostaju kao spona, kao nešto što zajedno volite.
Georgie je tako lako voljeti jer je tako iskrena u analizi same sebe i svojih pogrešaka, a s druge strane ne može žaliti zbog toga što je uložila toliko vremena u vlastiti san, u nešto što je ispunjava – njen posao! I ne zna kako da to dvoje pomiri! To je nešto u čemu se, pretpostavljam, jako lako s njom identificirati.

 

Njen san o vlastitoj TV seriji star je dvadeset godina. Njena ljubav prema Nealu sedamnaest. Još malo i s Nealom će biti veći broj godina nego što je postojala bez njega. “Nealova supruga” će uskoro biti najdugotrajnija uloga koju je ikada imala i bolje se poznaje u ulozi njegove supruge nego u bilo kojoj drugoj ulozi; Georgie kao uspješna scenaristica, Gerogie-majka, Georgie-sestra, Georgie-prijateljica, Georgie-samoGeorgie. Što je sada (ako hrvatski podnese) “sržniji” dio njenoga identiteta – Neal ili njen dvadesetogodišnji san koji je na rubu ostvarenja?

 

Ona jako dobro poznaje svog supruga – i zna da već godinama nije sretan. Georgie zna i zašto je to tako.
Često su me njena razmišljanja i njihovom odnosu natjerala da razmišljam o svojemu – znam kada ja nisam sretna i zadovoljna. No, imam li sposobnosti (imam li volje) vidjeti kako je onome drugome? Znam li prepoznati kada on šutke nosi malo više našeg odnosa na svojim leđima u nadi da će uskoro biti bolje?
Georgie zna da je Nealu često bila sidro, samo ne u onom pozitivnom smislu – netko tko partnera drži čvrsto na sigurnom kada oko tebe divljaju struje života. Ne, ona ga je uvijek stavljala na čekanje. Uvijek je računala da se vole, da su suprug i supruga te da će stoga za sve supružničke aktivnosti biti vremena kasnije. Brak je nešto što traje godinama, zar ne? Godine su dugo vrijeme; dosta toga se stigne nadoknaditi, zar ne?
Georgie je sigurna tko će, ako dođe do razilaženja, više patiti. No, možda bi Neal bio sretniji? Možda bi bio sretniji s nekim drugim? Voljeti nekoga znači učiniti sve da ta osoba bude sretna, taman to značilo da nije sa nama, zar ne? Kada si mlad i zaljubljen, ne znaš zapravo što te sve čeka, što ćeš sve naučiti o zreloj, odrasloj, istinskoj ljubavi i mnogostrukim vezama koje izniknu između dvoje ljudi.

“You don’t know that when you’re twenty-three. You don’t know what it really means to crawl into someone else’s life and stay there. You can’t see all the ways you’re going to get tangled, how you’re going to bond skin to skin.”

Otkad su se upoznali na prvoj godini fakulteta, nije prošao jedan jedini dan da nisu razgovarali, licem u lice ili preko telefona. Nikada nisu prekinuli telefonski razgovor bez onog uobičajenog, ma taman i rutinskog “volim te”. Nikada nitko od njih onome drugome nije spustilo slušalicu. Nitko do sada nije namjerno izbjegavao pozive onog drugog. Sve do sada…
Kada konačno uspije dobiti Neala na telefon – iako onog puno mlađeg, nerafiniranijeg Neala, ali ipak Neala koji još nije odustao od nje – Georgie zna da je dobila jedinstvenu šansu. Samo još mora shvatiti za što točno; početi iznova skupa ili odvojeno?
—o—

 

Odlična knjiga da nas sve podsjeti da su odnosi živo tkivo koje traži redovitu brigu svih uključenih.
Kada bi netko zakonom obvezao građane neke države na doživotnu lektiru, mislim da bi ovaj naslov trebalo uvrstiti negdje u ranim dvadesetim godinama. ☺
Mora se još reći da su njene likove uvijek prati malo stado sporednih likova koji su dozlaboga šarmantni i zanimljivi. Možeš zamisliti da svatko od njih dobije svoju knjigu iz njenog pera i baš svačija priča bi te zanimala.
Rowell ovu knjigu smatra svojojm najsmješnijom knjigom, ali kaže da je to tako moralo biti; čitateljima treba malo odmora od emocionalno iscrpljujućih trenutaka brige i preispitivanja.
Savršena knjiga za Božić, ako tražite nešto temom vezano za Božić, ali ne baš sa svim onim klišej-happy-endovima.
Kad bi mene netko pitao koga bih ja zvala da imam čarobni žuti telefon
koji možda ne zove u prošlost, ali uvijek dobije onoga s kim bih htjela pričati,
znam točno koje autore bih zvala. 😀
 —o—
Lijepo je se bilo prisjetiti mladosti (Isusek, zar sam ja to tako rekla…? K’o da sam stari panj od 200 godina i pripovijedam šukun-unucima kako sam Metuzalemovoj materi pomagala pri porodu) i slatkih muka sa fiksnim telefonima koje će ovoj novoj generaciji ostati nepoznate. Sviđa ti se The On, pa roviš po školskom imeniku ne bi li u tih pola sekunde upamtila sve znamenke telefonskog broja. Pa što ako si krivo upamtila? Ako znaš prezime i adresu, možda teta na informacijama zna, a možeš prolistati i telefonski imenik. A onda zoveš i osjećaš kako ti se ruke i noge oduzimaju dok telefon zvoni. Javi se njegova mama. Ili tata. Ili još gore – on ili ona – i onda ne znaš kud bi sa sobom i sklopiš slušalicu.
A tek ako ste mladi par ili jedno od vas još uvijek pokušava preko telefona nespretno natjerati ono drugo da uzvrati osjećaje. Tko se još sjeća roditelja ili braće i sestara koji bi prisluškivali na drugom telefonu? I ne bi ih čovjek uhvatio da im nije uteklo histerično cerekanje. Ili kad netko od roditelja po sedmi put digne slušalicu jer mu treba telefon, a vi još na liniji… Ti vraga, zbog toga se u ozbiljne kazne išlo. 😀
Nego, dosta mene za danas.
Hvala na čitanju! Ljubim! Dobar tek, ako je večera na stolu! Tipkamo se brzo!

P.S. – E, da! Napadam “Attachments”, jedinu njenu knjigu koju još nisam pročitala, što prije. 🙂