Rat, siromaštvo i socijalna obespravljenost su okolnosti u kojima prestaje postojati djetinjstvo. Mlado biće nalazi način da očvrsne i preživi i poživi još nekoliko godina pa taman i kao mali, na vječnu anonimnost osuđeni stvaratelj povijesti. Elena Poniatowska je lik Jesuse Palancares oformila na temelju poznavanja mnoštva upravo takvih sudbina, i to ženskih sudbina.
Jesusa Palancares prestala se igrati vrlo rano – onoga dana kada je pokopala majku.
“Ne znam je li zbog siromaštva ilizato jer je to bio običaj, majčin je pogreb bio skroman. Vidjela sam da su je umotali u platno, bacili u jamu i stali zasipati zemljom. Privila sam se uz tatu, a on je razgovarao i ispijao piće sa svima oko njga. Nije primjetio kad sam se približila jami i svojom haljinom prekirla majčinu glavu kako po njoj ne bi padala zemlja. Nitko nije shvatio da sam unutra, u jami. Odjednom me je zazvao i ja sam mu odgovorila iz nje. Tad je zamolio da više ne bacaju zemlju. Nisam željela izaći. Htjela sam da me zakopaju s mamom.”
No, Jesusina kalvarija tek počinje. Nekoliko narednih godina, Jesusa će se seliti iz kuće u kuću, iz nepoznatih ženskih ruku nečije tetke u nepoznate ženske ruke nečije poznanice, radeći kao služinče i odrastajući uz svakodnevna batinanja. Iz godine u godinu, smrt će joj oduzeti braću i sestre, a kao petnaestogodišnjakinju, otac će je, kao svoje posljednje živuće dijete, povesti sa sobom u rat. Takav je bio običaj. Oni koji bi odlazili ratovati, svoje obitelji bi poveli sa sobom ili bi obitelji same odlučile da ne žele ostati na milost suparničkim vojskama.
Sa svojih osamnaest godina, Jesusa će ostati udovica, ali će istovremeno njezin put poći jednom, za ženu onoga doba i njezinog staleža, nekonvencionalnom putanjom. Naime, odrastajući na grubostima i preživljavajući u teškim mirnodopskim uvjetima, Jesusa je stekla brojne vještine koje su se mogle dobro iskoristiti u ratnim uvjetima. Pogotovo to vrijedi za neprofesionalne vojske sastavljene od pripadnika običnog puka kojima je nedostajalo vojne obuke, a građanski rat koji je obilježio zadnjih nekoliko godina Meksičke revolucije im nije dao izbora nego da u njemu sudjeluju na jednoj od zaraćenih strana.
Čitava ova knjiga gusto je spleten niz gorkih i jezovitih iskustava i dogodovština jedne obične mlade žene koja je utjelovila sudbine mnogih žena o kojima se nakon Meksičke revolucije nije mnogo govorilo niti im je itko trčao odati počast koja im je po zaslugama itekako pripadala.
Učinila je to Elena Poniatowska tek 1969. godine svojom knjigom “Ja, Jesusa” – gotovo 50 godina nakon završetka Meksičke revolucije. “Ja, Jesusa” nije njezina prva napisana i objavljena knjiga, ali je prva knjiga za koju je ikada primila neku književnu nagradu.
Pisati je počela sa 18 godina, kada se nakon završene srednje škole zaposlila u drugom najstarijem dnevnom listu Mexico Cityja, Excelsior. Pisala je intervjue i vijesti iz društvenog života pripadnika višeg staleža. Ovo je, zajedno sa njezinim interesom za politički i ekonomski potlačene skupine, prvenstveno žene i siromašne, te sklonošću da svoja istraživanja provodi na ulicama među običnim ljudima, pomoglo formirati njezin pripovjedački stil. Elena Poniatowska je kroz svoju dugogodišnju karijeru, koju je gradila upornim i marljivim radom, postala majstorica ispovjedne proze. Upravo knjiga “Ja, Jesusa” smatra se vrhunskim ostvarenjem ovog stila pisanja.
Elena Poniatowska rođena je u Francuskoj. Otac joj je bio Poljak, a majka Meksikanka, koja je u Francusku pobjegla od Meksičke revolucije koja je 1910. godine počela potresati zemlju, da bi negdje od 1915. do 1920. godine (godine koja se smatra krajem Revolucije) prerasla u građanski rat. Elena je, pak, kao desetogodišnjakinja pobjegla natrag u Meksiko, kada je u Europi započeo Drugi svjetski rat.
Jasno je odmah uvidjeti gdje se mlada Elena zainteresirala za temu rata i za sudbine onih slabih i nezaštićenih, prvenstveno žena i siromašnih. Odrastajući u Meksiku, imala je priliku promatrati kako stotine i tisuće malih ljudskih sudbina postaju hrana u vječno gladnim raljama političkih apetita.
Iako će tek godinama kasnije napisati dokumentarnu knjigu nazvanu “Las Soldaderas”, Elena Poniatowska je svoj interes za žene sudionice Meksičke revolucije počela iskazivati već knjigom “Ja, Jesusa”.
Tko su bile te vojnikinje?
Ovo je zapravo vrlo zanimljiva, iako tužna i teška i krvava priča koju je Elena Poniatowska odlučila staviti pred oči javnosti.
Meksička revolucija započela je oko 1910. godine, kada nakon 35-godišnje vladavine Porfirio Diaz nije mogao riješiti pitanje vlastitog nasljednika. Vlast mu je oružjem uzeo bogati zemljoposjednik Francisco I. Madero. U rat i politiku uključile su se, između ostalih, i Sjedinjene Američke Države i borbe za vlast trajale su čitavo desetljeće, no negdje oko 1915. godine započeli su obračuni među različitim frakcijama unutar države. Muškarci, mladići i dječaci mobilizirani su kao sljedbenici Venustiana Carranca, Pancha Ville ili Emiliana Zapate.
Njihove obitelji – supruge i djeca – su ih pratili. Smatra se da su neke žene dobrovoljno odlučile svoju obitelj držati na okupu, pa su muževe i sinove pratile u borbu, dok su neki muževi svoje supruge prisilili da ih prate. Kako su vojsku činili ti obični ljudi, a ne profesionalci, pokazalo se da žene koje su pratile vojsku imaju znatnu ulogu u životu vojnih jedinica.
Las Soldaderas uglavnom nisu sudjelovale u samim borbama. Najčešće su služile za transport hrane i drugih potrepština, podizanje kampova, kuhanje, pranje. Nakon svake bitke bi obilazile tijela poginulih i skupljale sa njih ono što se još dalo iskoristiti. Obavljale su i zadaće medicinskih sestara te se skrbile za bolesne i ranjene.
Mnoge od njih bile su špijunke i krijumčarke.
Iako nisu aktivno sudjelovale u borbama, njihovi životi su bili u opasnosti. One su obavljale toliko posla za svoje vojne postrojbe da su suparničke vojske vrlo brzo shvatile njihovu taktičku važnost, pa su napadane, silovane i ubijane s namjerom da se oslabi ili potpuno eliminira vojna jedinica koju su pratile. Osim toga, mnoge od njih su unutar svojih vojnih jedinica bile prepuštene na milost i nemilost svojim supruzima i ponekad se činilo da je sam rat manje brutalan prema ženama nego što su to partnerski odnosi.
Las Soldaderas nisu bile, dakle, prave vojnikinje, iako je i takvih bilo u Meksičkoj revoluciji. Elena Poniatowska je kroz lik Jesuse Palancares prikazala i odala počast i jednima i drugima.
“Ja, Jesusa” je posebno djelo koje se najbolje razumije ako se čovjek potrudi saznati više o samoj Eleni Poniatowskoj, o ženama u meksičkoj civilnoj i vojnoj povijesti te Eleninoj odanosti svima onima koji su potlačeni, obespravljeni, osiromašeni. To su najčešće, iako ne isključivo, bile uglavnom žene.
Ispovjedna forma koju je Elena Poniatowska usavršila u ovom romanu svakako utječe na ritam djela. Neki od nas, koji inače ne čitamo autore ovih podneblja, vjerojatno nismo navikli na takav način pripovijedanja i za očekivati je da će onaj tko se primi ove knjige trebati biti spreman na isprobavanje jednog novog načina čitanja. Zauzvrat će, međutim, dobiti jako mnogo.
Elena Poniatowska je istovremeno dala presjek jednog povijesnog trenutka iz meksičke povijesti iskazanog kroz perspektivu onih čija se strana priče gotovo nikada ne zna – malih ljudi čiji se doprinos nikada ne prizna i brzo zaboravi. Unijela je u priču i prikaz jednog tegobnog odrastanja sirotinje, kao i detalje koji odaju bogatu kulturu i osebujna vjerovanja koja obilježavaju mentalne i duševne pjesaže običnog čovjeka.
Ukratko, Elena Poniatowska ispričala je jednu veliku priču o velikim doprinosima malih ljudi, čije će se osobne sudbine na kraju svesti samo na rečenicu kojom je autorica završila svoju i Jesusinu knjigu:
“Nemojte me više gnjaviti. Odlazite. Pustite me da umrem.”
0 Comments