Žena će muškarcu, koji joj je slomio srce, vrlo rado oprostiti (a možda ga čak zbog toga, nakon određenog vremenskog odmaka, čak i voljeti) ako to napravi na častan način zbog razumljivih, iskreno obrazloženih motiva.
One muškarce koji su se ponijeli drugačije, žene će pokušati zaboraviti. S više ili manje gorčine, tuge ili ljutnje, zadržat će ih u nekim dalekim podrumima svojih sjećanja, na čija će vrata ponekad pokucati s čudnim pitanjima, pogotovo u noćima kada se čini da ih opsjeda svaki osjećaj osim pospanosti.
Osim ako nečasno tretirane žene nisu rođene sanfredianke. U tom slučaju, muškarcu se ne piše dobro…
Aldo (kojega zbog sličnosti sa glumcem Robertom Taylorom zovu, ili se je sam prozvao, Bob) je lokalni ljepotan i šarmer, čije se geografsko područje zavođenja proteže na firentinsku četvrt San Frediano u kojoj se vrlo skromno živi i vrlo marljivo i mukotrpno radi. Drugi svjetski rat netom je završio, a Aldo se, vrativši se kući, ne može oduprijeti pažnji koju mu poklanjaju djevojčice koje su u međuvremenu stasale u prave djevojke. Ili, možda bi bilo ispravnije reći, Aldo se ne može nasititi vlastitog utjecaja na te djevojke.
Izmišlja neodgodive obaveze kako bi se rastao sa Silvanom, a našao s Ledom. Skriva se od Lorette kako bi organizirao romantični susret s Ginom. Slatki riječima i nježnim gestala umiruje Mafaldine suze i odgađa obećane zaruke, muljajući kako se, nakon vremena provedenog u ratu, samo mora malo opustiti prije nego joj se posveti do kraja života. A zatim trči kucati na prozor Rossani. Uvjerava Bice kako ne može živjeti bez nje, dok smišlja način kako prići sasvim novoj ljepotici koju je tek nedavno uočio…
Tosca je izrasla u prekrasnu mladu damu. Posljednji put ju je vidjeo dvije godine ranije, dok je bila prgava šesnaestogodišnjakinja. No i tada je Tosca, premda jako mlada, pokazala da raspolaže vještinom da – prozire i raskrinkava.
Aldo u njoj vidi još jedno u nizu predstojećih ljubavnih osvajanja. Tko bi rekao da se u maloj, krhkoj djevojci zapravo krije njihov kraj. Ovoga puta, međutim, zavodnički podvizi jednog mladića ne završavaju pred oltarom… Ipak je imao posla s temperamentnim sanfrediankama.
Aldo se iz rata vratio fizički neokrznut, okićen arogancijom zbog vlastite ljepote, kako bi se, usred tek propupalog svjetskog mira našao možda u najpogibeljnijoj situaciji u svom mladom životu. 🙂
Moram priznati jedno neobično iskustvo s ovom pričom – više sam uživala razmišljajući o njoj i žvrljajući bilješke, nego što sam uživala dok sam čitala samu knjigu. Ne znam točno opisati kako i zbog čega se to dogodilo, no dogodilo se – priča me je počela osvajati tek nakon što sam počela pregledavati označene citate.
Možda me je tek malo mučilo nešto što me inače zna mučiti s knjigama koje su ovako kratke i žele u što manje riječi, dogodovština i dijaloga oslikati nešto puno šire, veće i značajnije. Osjetim ponekad da je autor željeo ispričati nešto šarmantno, vjerno temperamentu ljudi o kojima piše i atmosferi podneblja u kojem piše, ali u isto vrijeme i pomalo dramatično, i da bi mu to puno bolje pošlo za rukom da nije toliko brzao i kratio.
Tako ispade da je brzo izmjenjivanje zgoda i nezgoda sam kraj priče učinilo pomalo nevješto grotesknim. Pa ipak, eto, Pratolini je uspjeo u onome što je želio – naglašeno ocrtati različite temperamente prekrasnih talijanskih djevojaka, čija se čestitost i ponos najbolje očituju u zajedničkom pothvatu grubog preodgoja onoga tko se usudio taknuti u njihovu iskrenu ljubav i zavidnu reputaciju.
To je, čini se, Pratolini učinio toliko dobro da je nadahnuo pretakanje knjige u scenarije; prvi puta 1954. godine, kada je po knjizi snimljne film sa Antoniom Cifariellom u ulozi Alda/Boba; drugi put 2007. godine, kada je po knjizi snimljena mini-serija sa Giampaolom Morellijem u ulozi zlosretnog kvartovskog zavodnika.
Čitav film snimljen 1954. godine možete pogledati na YouTubeu, a žao mi je što ne znam gdje i kako pogledati i mini-seriju iz 2007. godine – nekako mi je Giampaolo Morelli nešto malo ljepši, premda je Antonio Cifariello, barem po mojoj procjeni, vjernije odigrao ulogu mladog firentinskog zavodnika. 🙂
Nije mi žao što sam čitala, naravno, ali nekako imam osjećaj da bi mi filmovi bili bolji medij za ovu priču, samo zato što mi se čini da su joj dali malo više prostora.
Jeste li čitali? Kako se vama svidjela?
I, što vi mislite – Cifariello ili Morelli? 😉
Ljubim!
0 Comments