Prvi put čitam nešto od Vikrama Setha i mogu slobodno reći da je odličan pisac. Pročitala sam njegovu biografiju pa mogu reći da je talentiran i za glazbu i za jezike. Studirao ih je nekoliko: velški, njemački i francuski, a znao je govoriti mandarinski, engleski, urdu i hindi. Trilogiju “Prikladni momak” pisao je gotovo deset godina i napisao remek-djelo.

U njega je doslovce unio svoj život. Preko likova Late, Savite i članova obitelji Ćhaterđi, predstavljena je njegova vlastita životna priča. On je i pjesnik, i to je jasno dao do znanja u više navrata. Roman sadrži brojne isječke poezije, a i mnogi od likova su zainteresirani za književnost.
Njegova majka, Leila, krajnje fascinantno, bila je prva žena sutkinja na Visokom sudu u Delhiju, ujedno i prva koja je postala glavna sutkinja državnog Visokog suda u Simli, što objašnjava nebrojene detalje iz života gospodina suca Ćhaterđija. Njegov mlađi brat, Šantum, danas vodi budističke meditacijske turneje, što jako podsjeća na Dipankara Ćhaterđija i njegovo nastojanje da dohvati tajnu postojanja. Seth nikada nije krio da je inspiraciju za likove iz “Prikladnog momka” potražio u svojem životu; dapače, jednom je prilikom rekao da je jedino pas, kućni ljubimac obitelji Ćhaterđi, zadržao svoje pravo ime i u romanu jer ga on jedini ne može tužiti.
“Prikladan momak”, odnosno prvi dio, “Kišni paviljon”, je zaista izazovno djelo, ali zahtijeva malo veću koncentraciju. Problem nije u stilu jer je stil odličan, tečan, jednostavan. Problem nije ni u likovima, nego u njihovoj količini. Seth je postavio četiri linije koje prate četiri obitelji, međusobno povezane, rodbinski ili prijateljstvom – Mehre, Kapure, Khanove i Ćhaterđije i svaka obitelj ima puno djece. Iako je Lata glavna junakinja ovog povijesno-ljubavnog romana, pošteno bi bilo reći da zapravo ima 14 glavnih likova, koliko ima djece, a njima treba pridodati i šestero živih roditelja i još brojne druge likove s kojima se sudbine djece i roditelja isprepliću. Ako budem pisala o svim likovima ova recenzija će zaista biti predugačka, pa ću se tako uglavnom zadržati na Lati, njenoj obitelji i sve što se otprilike događa oko nje i/ili je povezano s njom.
—o—
Čitajući ovu knjigu često nazivanu i “indijski Rat i Mir”, omogućeno mi je bilo da mislima otputujem u Indiju negdje sredinom prošlog stoljeća te se upoznam s religijom, tradicijom, ljepotom, a i velikim nedostatcima koje ova zemlja ima. Indija je zemlja bogatih i siromašnih, bogatih tradicija, bogatih vjerskih uvjerenja. Posjeduje nevjerojatnu sposobnost podići se iz katastrofe, ali siromašna u sposobnostima uklanjanja mita i korupcije, nesposobna distribuirati svoje bogatstvo te ukloniti međuvjersku svađu.
Upravo je ovo početak ovog romana. Lata je najmlađa kćer u obitelji Mehra, indijskoj obitelji koja nastoji živjeti po tradicijama dok Indiju tresu politički i vjerski nemiri. Gđa Rupa Mehra odlučna je da odmah nakon vjenčanja svoje najstarije kćeri Saviti i mlađoj Lati nađe prikladnog momka. Brižna je majka, ali iritirajuće tradicionalna i ne vjeruje u to da je ljubav moguće naći vlastitim izborom. Njen najstariji sin, Arun, koji je prerano ostao bez oca, je “najbolja” potvrda toga, jer se oženio iz ljubavi bezobraznom Minakši Ćhaterđi, čije moderno ponašanje se gđi Rupi nikako nije svidjelo. Minakši zaista nije imala poštovanja prema nikome, a to je pokazala u par navrata. Jedan od njih je i kad je dala otopiti obiteljsko zlato koje je dobila kao svadbeni dar samo da bi si mogla napraviti naušnice koje su joj svidjele, ne razmišljajući pritom hoće li nekoga uvrijediti. S obzirom na to da je Arun pomagao financijski svojoj obitelji, njena komentar na to je bio:
S obzirom na to da je Saviti našla boležljivog, ali dobrog supruga, Prana Kupara, professor engleskog jezika, Latinog predavača na medicinskom fakultetu, gđi Rupi ostale su još samo dvije brige: Lata koja je užasno tvrdoglava i uvjerena da je sama sposobna odabrati (u potpunosti se slažem s njom) i  najmlađi sin, Varun, koji navodno samo luta okolo i nema nikakav cilj u životu niti ikakvu viziju za budućnost.
Verun je meni zapeo za oko, ali iskreno ne zato što je bio super lik nego zato što je bio na neki način glupast i dopuštao je da ga svako mota oko malog prsta. Studirao je, točnije pretvarao se da studira matematiku. Nema nimalo samopouzdanja, dobre je naravi, a upravo je zbog toga Lati i najdraži brat pa i samim tim se prema njemu odnosi zaštitnički. Najviše ga na neki način maltretirao Arun jer je Verun živio kod njega; izigravao je dadilju dok su Arun i Minakši izlazili skoro svaku večer. Ali Arun nije bio takav samo prema njemu, on je bio grub prema svima. Tu grubost je naslijedio od svog djeda koji je bio užasne naravi. Imo je mišljenje da mu se svi trebaju klanjati, pa čak ni njegova vlastita kćer, gđa Rupa Mehra, koja nije mogla podnijet to njegovo ponašanje.
Čitajući, nakratko sam otputovala na indijski festival Holi, poznat još i kao „festival boja“ koji je u to vrijeme predstavljao ritual tek udatih žena za sreću novog doma, a najpoznatije obilježje festivala je bacanje obojenog praha na prijatelje i rođake. Tako je i Savita dobila hrpetinu boja od razigranog Mana, Pranovog brata, koji bi se moglo reći da isto igra veću ulogu u romanu kao i Lata i gđa Rupa Mehra. I to prije svega kroz svoje prijateljstvo s odvjetnikom Firozom Khanom. Prijateljstvo koje predstavlja ujedinjenje između Hinduista i Muslimana. Fascinantna je njegova zaljubljenost u Saide Bai, bludnicu koja za novac zabavlja ljude. Privlačna je, lijepa, ima prekrasan glas, ali nije to djevojka za njega. Uz to on je i zaručen, naravno, ne svojom voljom. Svjestan je on svih ograničenja, ali i dalje koristi svaku mogućnost za posjet i uživanje u njenom društvu.
—o—
To nije jedina nesretna ljubavna priča u ovoj knjizi. Tu je naravno i Lata. Prvi put osjeti što je to ljubav, nimalo ne razmišljajući o posljedicama. Zna da je ta ljubav nemoguća, ali ne može protiv svog srca.
Lata je zaljubljena u Muslimana, Kabira, i ne pomaže to što je iz pristojne, jako dobre obitelji. Poznaje svoju majku i zna kakvoj bi je teškoj boli i užasu izložila kada bi joj rekla da se viđa s Muslimanom. Viđanje s bilo kojim dečkom bi izazvalo zabrinutost, ali ovo bi bilo sramotno i neprihvatljivo. Iako je znala sve to svjesno je otišla s njim vozikati se po Gangesu, i to ne samo jednom. Uživala je u tome i nije nimalo žalila to nevjerojatno iskustvo. U malom mjestu kao što je Brahmpur sve se brzo sazna, uvijek te neko vidi upravo kad se skrivaš. Tako su i Latu vidjeli te je njena majka saznala sve i to ju je zaista pogodilo. Gđa Rupa je ima mišljenje da su Muslimani prljavi, nasilni, okrutni, prevrtljivi, iako je poznavala dosta njih koji su zaista bili dobri, pristojni i nije imala razloga imati takvo mišljenje. Ali njene predrasude o Muslimanima nisu bile ništa veće nego kod većine Hinduistica njezine dobi, neobrazovanih i iz uskog društva. Lata je htjela pobjeći s njim, ali nije sve bilo tako jednostavno. On je imao i druge ciljeve. Htio je završit fakultet, poslijediplomski studij na Cambridgeu ili se prijaviti za indijsku službu vanjskih poslova. Bila je razočarana i nije ga više htijela vidjeti, a ionako je odlazila iz Brahmpura. Kasnije saznajemo koliko doista nesretno završava ova ljubav.
Kao što sam napisala na početku, ovo nije samo ljubavna priča. Tu se susrećemo i upoznajemo s likovima i njihovim svakodnevnim životom, njihovim poslovima. Haresh se bavi obućom, Pran znanošću, njegov otac Mahesh Kupar politikom, Arun pravdom. Ova je knjiga puna snažnih žena te ženskih prijateljstva, kao što je prijateljstvo između Late i Malati. Osim što su zajedno studirale medicinu, zajedničko im je bilo i to što su obje rano ostale bez oca. Zanimljivo i prijateljstvo između Rupe Mehre i Kalpana; obje udovice, obje nezadovoljne snahama. Iako je to vrijeme kad su žene tek počele imati nekakva prava u Indiji, vidimo mnogo stvarnosti tih prava kroz njihove oči. Možemo razumjeti njihove odluke i nedostatak izbora, bilo da je to kroz priču nesretnu Saide Bai ili sretne Savite.
Bilo mi je zadovoljstvo čitati ovaj prvi dio, iako netipičan za stil koji volim čitati. Natjerao me da ostajem budna dugo u noć, a ujutro odmah, sa šalicom kave pored sebe, žurim napisati svoje bilješke. Roman sazrijeva iz poglavlja u poglavlje, potraga za ljubavlju još uvijek traje, a mnogi likovi se moraju suočiti sa vlastitim demonima, vlastitim odlukama. Moram priznati da mi je prirasto srcu. Naravno da odmah nastavljam s čitanjem drugog dijela trilogije, knjigom „Sveta rijeka“. A dok ga ja pročitam i napišem recenziju o njemu, vi imate vremena pročitati prvi dio. Garantiram vam, neće vas razočarati.
Do sljedećeg čitanja! ☺