DEWEY: mačak iz male provincijske knjižnice koji je osvojio svijet – Vicki Myron & Bret Witter

Volim životinje u smislu da se divim njihovoj raznolikosti, važnosti i snazi te da mi je stalo do njihove dobrobiti kao živih bića. Međutim, ne volim ljubimce. Ne zbog nekih plemenitih razloga; nego zato što sam devet mjeseci živjela s afričkim tvorom kojeg mi je dragi poklonio dok smo još živjeli u garsonjerici od 30-ak kvadrata, od čega je kavez za tu živinu zauzimao barem dva. Koliko god je bila slatka, dovodila me je do ludila. Da ne ulazim u gnjusne detalje (iako mogu, jednom, ako nekoga zanima), ukratko, malo govno od 600g je pravilo više štete nego što bi napravio vepar od 600kg na amfetaminima na hercegovačkoj svadbi. Terapija dokidanja želje za kućnim ljubimcima kod subjekta I. R. – uspješno dovršena. Zapravo mi je sva logistika oko imanja ljubimca naporna. Pogotovo kad uključuje čišćenje brabonjaka sa uzglavlja, objašnjavanje budućoj svekrvi odakle je živina izvukla mumificirani pileći batak, traženje četke za WC ispod kreveta…

Zašto sam onda posegnula za ovom knjigom? Uvijek me privuče kada netko sa strašću govori o nekome ili nečemu što voli, a ova knjiga titra od priča o ljubavi kojom su autorica, njene kolegice, posjetitelji knjižnice, turisti i obožavatelji iz cijeloga svijeta obasipali Deweya. Sasvim prirodno, jer je Dewey obožavao sve njih i svakoga zasebno tretirao kao najvažniju osobu u svom mačjem životu. Osim toga, Dewey je narančasta maca, a poznavala sam hrpu genijalnih narančastih maca koje više nisu na ovom svijetu. Anjo, koji je bio ljubimac moje mame dok je bila mala, i Njoko, ljubimac mog najboljeg i najdražeg prijatelja. Pa, eto, nekako, u sjećanje na njih…

Knjiga je simpatičan kolaž poglavlja o stasanju mačića u maskotu male knjižnice gradića Spencer, ali i u živući spomenik izdržljivost, žilavosti, nesalomljivosti tamošnjih ljudi pred velikim ekonomskim i životnim izazovima. Sa stranice na stranicu pratimo kako je Dewey svojom zaigranošću, neposrednošću u ophođenju, prihvaćanjem i šašavošću počeo privlačiti sve više ljudi u knjižnicu i tako je učinio središtem male zajednice, okupljalištem za sve one koji su trebali savjet, pomoć ili samo mjesto za odmor, čitanje i razmišljanje. Oživio je mjesto koje je čovjeku stalno na raspolaganju, a svi mi ga sve manje i manje koristimo.

Ovo je jedna od onih knjiga koja se lako čita i kojoj se lako vratiti gdje god da smo napravili pauzu od čitanja. Knjiga nudi tople i dirljive priče o susretima i vezama koje mogu nastati samo između čovjeka i ljubimca; takve veze, reći će vam i svi koji imaju ljubimce, su naprosto drugačije od veza koje ljudi među sobom stvaraju. Neposrednije su, jednostavnije i intuitivne. Nezamjenjive.

Knjiga vrvi anegdotama i mačjim neozbiljnostima, ali i poučnim lekcijama. Jedna od njih me posebno pogodila, a nalazi se negdje među posljednjim poglavljima, koja već pričaju o Deweyju kao “starcu”. Dewey je, unatoč bolestima, doživio osamnaest godina! I na žalost doživio da se u tim njegovim poznim godinama propituje opravdanost njegovog statusa i same prisutnosti u knjižnici, čak i od strane onih koji su ga godinama posjećivali, poštovali i voljeli. Poznata sudbina ostarjelih…

Dirnulo me koliko je Dewey značio samoj autorici, kako je njegova tiha prisutnost njoj bila obruč za spašavanje koji joj je držao bradu nad vodom kada su joj se život, zdravlje i obitelj urušili ispod nogu. Koliko je Dewey značio djeci, zdravoj i bolesnoj. Kako se uspio zavući pod kože različitih debljina i vrati osmijehe na lica koja su izgledala kao da se više nikada neće imati snage nasmijati. Kako je postao nezaboravni dio povijesti grada Spencera.

—o—

Jedno od dražih poglavlja u knjizi je ono koje objašnjava kako je Dewey dobio ime, puno ime. Ime “Dewey” dale su mu tete knjižničarke po Deweyju Melvilleu, izumitelju Deweyjevog decimalnog sustava klasifikacije knjiga u knjižnicama. (U Hrvatskoj se koristi univerzalna decimalna klasifikacija, UDK, koju su na temelju Deweyjeve osmislili Belgijanci Paul Otlet i Henri La Fontaine.) Simpatičan izbor imena. Ali još je simpatičnije puno Deweyjevo ime – i malo ga je lakše shvatiti ako se čita na engleskom. Dewey Readmore Books – Do we read more books? 🙂 No, i hrvatski prijevod je domišljat i simpatičan. Ali original je, po meni, genijalan. 😀

Baš sam jutros naletila smiješan popis “mačoriziranih” imena književnika i književnih likova – 25 Literary Pun Names For Your Cat. Poseban ha-ha od mene ide imenima pod rednim brojem 1, 6, 11, 15 i 16. 🙂

—o—

Za sve vas koji volite mace i/ili bi dalje čitali o macama, kod nas možete pronaći i još ove dvije knjige: “Fantastični mačak Bob” by James Bowen (možete pročitati i besplatno poglavlje na web-stranici izdavača) i “Dalaj Lamina mačka” by David Michie.

—o—

Budući da me je još uvijek sram tražiti od vas da me reklamirate tako da šerate recenziju, komentirate ili što već da biste upali u izvlačenje, ja bih volila da mi, kao i do sada, pošaljete mail. Ili poruku u Bibliovcin Facebook inbox. Možete napisati nešto tipa “Bok, Iva, ja bih knjigu!”, “Bok, Iva, može knjiga?”. Bitno da se negdje u mailu ili poruci spominje Dewey. Ja ću svakome od vas dodijeliti redni broj onim redom kako mi budu stizali mailovi i poruke. Zatim ću u ponedjeljak, 21.7. čim otkuca 12h ubaciti sve brojeve u Random.org generator koji će mi nasumično odabrati pobjednika, kojemo ćemo onda lijepo čestitati na Bibliovcinoj FB-stranici i poslati knjigu. Može tako? Odlično! Ajmo na posao! Treba Deweya simbolično opet udomiti! 🙂

—o—

I pred sam kraj jedno malo dobronamjerno upozorenje. Kada se budete približavali 19. poglavlju, nemojte napraviti moju pogrešku. Nemojte baš tada, prije nego krenete u 19. poglavlje, odlučiti da je vrijeme da se nešto pojede i to da se pojede baš jogurt i da se u njega ubaci šaka i pol onih krupnih borovnica, onih koje imaju čvrste opne koje slasno pucaju pod zubićima. Nemojte, jer taman kad se začitate, usta punih rasprskavajućih borovnica, naprasno će vas zaskočiti scena istiskivanja i čišćenja majčih analnih žlijezda. Ja sam samo objesila čeljust, jezikom izgurala hranu van, sve fino istresla u smeće, zatvorila knjigu i nisam je otvarala dva dana. 🙂

—o—

Tu sam negdje namjeravala završiti ovu “recenziju” (molim vas, ako ste novi, pojam recenzije je kod mene vrlo labav; više su to nekakvi brbljo-postovi o knjigama), ali sam čitajući sve ove bilješke i razmišljajući o knjigama nekako počela razmišljati o tome da bih jednoga dana možda i našla mjesta za ljubimca u svom životu. I to za macu. Čini mi se da ima puno više ljubitelja pasa ili su jednostavno ljubitelji pasa asertivniji u isticanju i iskazivanju svoje ljubavi prema psima. Ma čak ih mogu zamisliti s jednakim temperamentima kakve imaju psi: zaigrano i entuzijastično skakuću po svukuda, rade vam osmice između nogu i inzistiraju: “Psi su super! Kažem ti! Dođi, vidi! Dođi, daj, gle! Gle sad ovo! A tek ovo! Pazi sad ovo! Zar nisu genijalni? Jel tako da su psi super? Jel tako, jel tako, jel tako, ha? Ha?”

A ljubitelji mačaka su mi nekako poput svoje preferirane životinje; samozatajni, povučeni i tiho zaigrani. Njih, kao i mačkem, kao da nije briga sviđaju li vam se ili ne. “Voliš, ne voliš, meni svejedno. Ja imam svoje razloge i ne moram ih tebi objašnjavati.” Zanima ih samo što to držite u ruci, a da tako fino miriše i jeste li spremni, ako već ne u potpunosti ustupiti, to onda barem podijeliti. 🙂

Osim toga, ja sam mamino dijete, a naša mama je uvijek ili sama dovlačila kući zalutale i ostavljene mačiće ili velikodušno popuštala kada bismo ih mi djeca dovlačili. Sjećam se kako smo jednom prilikom ja i moje dvije seke u stan dovukle čak 8 mačića iz nekog starog auta, koje su djeca iz ulice maltretirala. Nismo imale pojma kako ćemo mami reći što smo napravile. Ajde dva mačića… možda i tri… ali osam!? Sledile smo se kad smo čule da su se vrata stana otvorila i zatvorila. Tri minute kasnije mama je zakucala na vrata naše sobe: “Ej, cureeee, došlaaa saaaam… Šta je ovo? Zar ste se zaključale? Jeste dobro? Zašto ne otvorite vrata? Iva, šta je bilo… Otvorite vrata ovaj tren! (muk, svi buljimo u mačiće koji su se razlazali po cijeloj sobi) KOJAAAA JE OVOOOO P”#&KA MAaaaa kooo je tebe diiiirao, maco maaaala, dođi mami, dooođi, ajme, ajme, dođi i ti, i ti, a i ti se hoćeš maziti, jubavi, srce malo, srećice mila, dođi da mama pomazi…. Iva! Tea! Ana! Mlijeko!” Dvadeset minuta kasnije mama na fotelji, mačići načičkani po njoj spavaju i predu, ona gleda Dnevnik s meditativnim osmijehom na licu.

Zapravo me prva reakcija malo podsjetila na ovo:

Tko zna, možda nešto tih gena drijema i u meni. Ako ništa drugo, potpuno razumijem i poštujem karakter koji ima jednostavne, praktične potrebe, koji se zna sam zabaviti i koji je sposoban satima uspješno kombinirati buljenje kroz prozor i drijemanje. 🙂

Dosta od mene za danas. I previše. Idem čekati mailove. 🙂

Sretno!

Hvala na strpljenju! :-*

Iva