„Kad grana pukne“ prvi je objavljen roman autora Jonathan Kellermana i to iz 1985g. Istoimeni film, ako ste ga slučajno pogledali, nije napravljen po toj knjizi.
Kratki sadržaj koji sam našla online i nije nešto opisan:
Počelo je s dvostrukim umorstvom: iznimno opakim, iznimno krvavim. Postoji samo jedan svjedok, ali mala Melody Quinn ne može ili ne želi reći niti riječ. I zato se na sceni pojavljuje dječji psiholog Alex Delaware – i time čini prvi korak prema vrtlogu strahota…
Ovo je roman o kaljuži perverzija i pokvarenosti koje leže ispod blještave površine kalifornijskog povjetarca. Kombinirajući klasičnu detektivsku prozu sa zadivljujućom psihološkom napetošću, Jonathan Kellerman izgradio je impresivan ugled – i zadobio brojne sljedbenike – kroz deset međunarodno uspješnih romana.
„Psihoterapeuti se počinju baviti svojim poslom zato što duboko u sebi vjeruju da su ljudi zapravo dobri i imaju sposobnost da se promijene na bolje. Spoznaja da postoje pojedinci koji su jednostavno zli – zločesti ljudi – i da takvo zlo ne može biti objašnjeno postojećom kombinacijom prirode ili odgoja, napad je na psihoterapeutove osjećaje. Psihopat je za psihijatra ili psihologa ono što je smrtno oboljeli od raka liječniku: hodajući, živući dokaz bespomoćnosti i neuspjeha.“
Iako radnja nije ispunila moja očekivanja, ne znači da tu nema dobrog zapleta ili još boljeg raspleta. Alex je svakom stranicom sve više u zapetljanoj mreži pedofilije koju su ispleli suci, liječnici, političari, filmski redatelji, zamjenici državnog tužitelja, odvjetnici i oni koji bi trebali skrbiti za tu istu djecu. Roman nas uvodi u svijet koji bi teško mogao biti izmišljen, svijet koji je tu u susjedstvu, u mraku i tamo želi ostati, iako je teško razmišljati o njemu kao o stvarnom svijetu.
Napuštena djeca, bolesna, bez ikoga svoga da ih brani, da ih čuva, bez nade da će ikada biti posvojena – u raljama bolesnih ljudi, bez savjesti, bez kočnica i to sve pod maskom pomoći, pod dozvolama države! Oni bi trebali toj djeci pružiti sve što zaslužuju, a pretvaraju ih u blato na cipelama bogatih, koje će odbaciti čim se sasuši. Radnja se ne dotiče teme zašto takvi ljudi postoje – opasni ljudi koji žele moć, novac, koji zarađuju na toj djeci pretvarajući im život u noćne more. Zar nije već najstrašnije što nemaju roditelje, zdravlje, djetinjstvo? Čitajući knjigu bila sam vrlo razočarana i ljuta, ne na knjigu, to nikako, već u „božje ovčice“ koje postoje i koje su zaslužile da ih stigne kazna – da ih se dohvati jedan jako, jako gladan vuk!
„U ovo vrijeme morski psi i ostali noćni predatori vrebaju na dnu oceana. Pitao sam se koliko se krvoprolića krije ispod blještave crne vanjske kože oceana; i koliko noćnih lovaca se nalazi na kopnu, krije u uličicama, iza kanti za smeće, zaklonjeni lišćem i grančicama u grmlju predgrađa, divljih očiju, duboko dišući.“
Čitajući C. R. Zafona i njegove izmišljene „zločince“, čine mi se manje strašnima od ovih stvarnih, sveprisutnih, željnih moći i dječjih suza.
Antonela
0 Comments