Neimenovani protagonist se, nakon četrdeset godina izbivanja, vraća u selo gdje je boravio kao dječak. Posjetivši stare susjede, baku i majku svoje neobične prijateljice Lettie Hempstock, preplave ga sjećanja na zastrašujuće događaje koji su se zbili dok je bio mali.

Prisjeća se kako je niz susreta sa jezivim nadnaravnim bićima započeo onoga dana kada je netko ukrao automobil njegovog tate i u njemu počinio samoubojstvo. Stvarnost kakvu je on tada poznavao se mjestimice raspukla i propustila u njegov svijet bića kojima nikada nije bilo namijenjeno da borave u svijetu ljudi niti da ga mijenjaju u skladu sa svojom neljudskom prirodom.

Jedno od tih stvorova je on sam u ranici na tabanu donijeo u svoju kuću. Ono je poprimilo lik Ursule Monkton, žene koju je njegova majka zaposlila da pazi na kuću i djecu dok ona radi. Samo je njemu jasno tko je Ursula i koliko su njene namjere razorne i sebične, i prestrašen je zbog toga što su roditelji oduševljeni njome i zbog toga nesposobni zaštiti svoju djecu od nje.

“Ursula Monkton was an adult. It did not matter, at that moment, that she was every monster, every witch, every nightmare made flesh. She was also an adult, and when adults fight children, adults always win.”

Prisjeća se od koliko mu je, pored tolikih odraslih ljudi koji nisu bili imuni na utjecaje tih čudovišnih stvorova, pomogla Lettie, djevojčica. Vrlo neobična djevojčica. Neobična gotovo jednako kao i baka i mama Hampstock, oko kojih je sve čega se prisjeti obilježeno velikim i malim neobičnostima.

Neil Gaiman je odrastao na djelima C. S. Lewisa, J. R. R. Tolkiena, R. Zelaznyja, H. P. Lovecrafta, G. Wolfea i mnogih drugih Imena fantasyja i SF-a. Prvu svoju knjigu, biografiju benda Duran Duran, napisao je 1984. godine. Kad sam ja imala 0 godina. 🙂

Najvećim dijelom se njegova karijera sastojala od pisanja scenarija za stripove, gdje je i stekao najveći dio obožavatelja. Kasnije je pisao scenarije za televizijske serije, filmove, anime, i konačno poeziju, novele i romane. Jedan dio njegovih fanova, koji su ga zavoljeli zbog stripova, protegnuo je svoju ljubav i oduševljenje i na njegove romane i novele. Dio fanova, koliko vidim po onome što čitam po netu, je malo manje oduševljen, čak i razočaran, njegovim knjigama. Nisam sigurna koliko njegovih stripova je „iscurilo“ na ove naše prostore, ali znam da će se dobar dio nas (žena barem) prisjetiti filma “Zvjezdana prašina” koji je snimljen prema njegovoj knjizi, u kojemu glume Claire Danes, Sienna Miller, Michelle Pfeiffer i drugi. Sigurno vam je poznat i animirani film “Koralina”, također snimljen po njegovoj knjizi.

Impresivno? Da. I sada ću vjerojatno raspizditi gomilu njegovih fanova kad kažem da se on meni jednostavno ne sviđa. Ne on kao on, on mi je baš simpatičan, malo me podsjeća na profesora Snapea iz Harry Pottera. Ne sviđa mi se kako piše. „Koralina“ mi se nije svidjela ni kad sam je čitala ni kad sam je gledala. Jedino što mi se sviđa kod njegovih knjiga su ilustracije na naslovnicama. Koje nisu njegove, jel…

Ne mogu poreći da čovjek ima vrijedan talent da sažeto, u tek nekoliko jednostavnih rečenica, oslika vrlo živopisne prizore, zanimljive atmosfere, da podari glas, boju i miris nekim emocijama i razmišljanjima koja, recimo, u mojoj glavi postoje u nekakvom plinovitom obliku. Svaku knjigu koju sam čitala mogu zamisliti kao hodnik-galeriju gdje su stotine slika poredane sa svake strane u urednom nizu. Slike su prekrasne same za sebe. Ali između prve i druge (prve i pete, desete ili pedesete) rijetko kada ima nekakve veze. A ja volim i trebam da priča koju čitam ima nekakav logičan slijed događaja, kada se nešto dogodilo kao posljedica nečeg prethodnog i kada to nešto ima nekakvu svoju posljedicu. Treba mi to ljepilo između scena da bih knjigu koju čitam doživjela kao priču. Gaiman nema to ljepilo. Premda uživam u slikama, brzo se zamorim. Moj mozak u jednom trenu završi sa dvije šake pune nečega što nalikuje na one negative koje smo nekada dobijali zajedno sa razvijenim slikama iz foto-studija. I moj siroti mozak ne zna više kako da ih polijepi u niz i od njih napravi nešto što ima početak i kraj, “zašto” i “zato”.

Ipak, ima nekoliko stvari koje su mi se svidjele i hoću ih podijeliti s vama. Super su mi Old Mrs. Hempstock (u zadnje vrijeme sam opsjednuta bakama britkog jezika) i mala Lettie Hempstock, čija mudrost i perceptivnost nadilazi njenu dob. Doduše, Lettie je neobična djevojčica i njena dob je jedna od misterija cijele priče. 🙂

Old Mrs. Hempstock kaže da ima toliko godina, da je bila živa kada se mjesec rodio.

“Is it just the three of you?” I asked. “Aren’t there any men?”
“Men!” hooted Old Mrs. Hempstock. “I dunno what blessed good a man would be! Nothing a man could do around this farm that I can’t do twice as fast and five times as well!”

I mudre riječi Neila Gaimana prerušenog u Lettie Hempstock:

“I’m going to tell you something important. Grown-ups don’t look like grown-ups on the inside either. Outside, they’re big and thoughtless and they always know what they’re doing. Inside, they look just like they always have. Like they did when they were your age. The truth is, there aren’t any grown. Not one, in the whole wide world.”

I još samo par od dvadesetak citata s kojima se moram složiti i zbog kojih mi je drago da sam knjigu ipak pročitala.

“Adult follow paths. Children explore. Adult are content to walk the same way, hundres of times, or thousands; perhaps it never occurs to adults to step off the paths, to creep beneath rhododendrons, to find the spaces between fences.”

“I went away in my head, into a book. That was where I went whenever real life was too hard or too inflexible.”

A gdje god ima starih baka, ima i fine papice. 🙂 Receptić sam iskopala iz jedne jedine rečenice u cijeloj knjizi i morala sam ga pokušati pretvoriti u jestiv doručak. Koga zanima, neka pokuca na vrata Bibliovci prekosutra u jutro! 🙂

Hvala na čitanju!