Bila je to jedna od onih toplih proljetnih večeri, kada je svaka osoba na svijetu zaokupljena samom sobom i ne razmišlja što rade svi oni umirovljenici u njegovoj ulici. Addie Moore je pokucala na vrata svog susjeda, Louisa Watersa, kojega je poznavala desetljećima.

Ovoga puta, Addie je došla iznijeti mu neobičan prijedlog…

Dala bih se kladiti, premda je teško to sa sigurnošću tvrditi, da su se moje obrve iznenađeno popele više nego obrve Louisa Watersa. On ipak ima duplo više godina nego ja. Pretpostavljam da je u svom životnom vijeku, čak i kao književni lik, čuo i doživio više nego ja. Ipak, i ja i Louis Waters čekali smo da Addie objasni…

Addie je dosta svega. Dosta joj je samoće.

Kada ljudi dođu u određene godine – kada im djeca odrastu i već imaju svoju odraslu djecu, kada im supružnik premine – čini se da se od njih očekuje da svoj kraj dočekaju dostojanstveno usamljeni i izolirani. Tko njima više treba? Nisu li se do sita nauživali ljudskog društva?

Kada prijeđeš sedamdesetu godinu, misle ljudi, samoća i mir su ono što ti preostaje, ono čime se trebaš zadovoljiti. Očekuju da im ponovno, i posljednji put, kratko zapneš za oko tek kada u novinama pročitaju tvoju osmrtnicu. Do tada, molim lijepo, ne upadajte u oči i, ako nemate opravdanje u kakvoj mentalnoj bolesti, nemojte se na javnom mjestu ponašati sablažnjivo.

Addie je toga sita. Ne osjeća se dobro u svojoj samoći. Ne osjeća se dobro sama sa sobom. Osjeća potrebu za bliskošću. Ne žudi za razmjenom tjelesnih nježnosti, zagrljajima i fizičkim dodirima koji se jasno gibaju prema bilo čemu seksualnom. Addie je, kaže, takve potrebe odavno prerasla. Ne može se pomiriti s nedostatkom drugačije kvalitete odnosa i zbog toga je došla Louisu. Pretpostavila je da bi i on mogao osjećati isto.

Mogli bi pokušati? Barem kao eksperiment?

I tako je započelo – dvoje staraca bi navečer legli u krevet, primili se za ruke i, skriveni u potpunom mraku, samo razgovarali.

Ubrzo su oboje počeli shvaćati koliko im je lijepo i ugodno.

Ubrzo su počeli shvaćati i da susjedstvo ima šesto čulo kada su u pitanju ponašanja koja su u najmanju ruku ekscentrična, a vrlo vjerojatno i, s obzirom na dob počinitelja, vrlo neprimjerena. Ubrzo će saznati da obitelji, koje imaju svojih problema kojima se hitno moraju pozabaviti, malograđanske tračeve smatraju crvenom, usijanom krizom koju treba rješavati…

Addie i Louis su divni; način na koji oni reagiraju na sumnjičave poglede, bockanja i otvorena negodovanja me potpuno osvojio. Čak su, među onima koji su polako počinjali nazirali logiku u njihovom eksperimentu, pobrali simpatije tihih navijača.

Na kraju krajeva, kada ti je sedamdeset godina i kada su čak i tvoji najbliži izgubili interes za tvoj svakodnevni život, nije li to konačno vrijeme kada možeš potpuno osluhnuti sebe i bez buke tuđih potreba razrabrati što ti doista želiš? Nije li to konačno vrijeme kada možeš činiti što želiš, bez straha od osude, jer si se dokazao, jer si dao sve što si mogao i trebao dati?

Čini se, na opću nevjericu i likova i čitatelja (mene), da nije…

Mi mladi (ili, hajde, mlađi) ljudi teško možemo zamisliti da može postojati više vrsta odnosa od onih kojima smo okruženi. Znamo točno kako koja ponašanja su prihvatljiva između supružnika, između braće i sestara, roditelja i djece, između prijatelja i ljubavnika. Gotovo da možemo popisati nekakav konačan broj mogućih odnosa u kojemu se dva ljudska bića mogu naći i gotovo da možemo unutar svakog odnosa točno navesti prihvatljiva ponašanja.

Prijateljstvo između muškarca i žene? Reći ćemo da je savršeno moguće, ali će jedna obrva vjerojatno skeptično ostati u zraku.

Mogu li se muškarac i žena naći u istom krevetu, iz noći u noć, a da između njih ne postoje nikakvi strašću obojeni motivi ili da se između njih, prije ili kasnije, ne razvije NEŠTO? Reći ćemo, najvjerojanije, da je to teoretski moguće, ali da nismo baš previše u to uvjereni.

Točno je da, zapravo, ne znamo…

Jer nismo istraživali. Jer ne znamo nikoga tko bi nam o tome pričao. Jer nitko o tome ne priča. Jer to tako ne ide u lijepo uređenim odnosima između muškaraca i žena.

Ljudi koji imaju sedamdeset godina, pretpostavljam, vidjeli su sve moguće odnose koje ljudi između sebe mogu uspostaviti. I možda, samo možda, vide da mogućnosti nisu iscrpljene, niti približno. I možda, samo možda, žele konačno skupiti hrabrosti i skrojiti odnos po svojoj mjeri.

Addie i Louis su pokušali stvoriti jedan takav odnos; nešto novo, nešto uzbudljivo, nešto nesvakidašnje! Nešto sasvim novo. Time su me osvojili. Zašto? Jer je ova priča kao iščupana iz mojih vlastitih maštanja…

Potpuno, savršeno razumijem što je Addie željela i trebala. Savršeno sam razumjela što u prethodnim odnosima nije nalazila i s nedostatkom čega se mirila.

Do srži me dirnula ova izrazito šarmantna, jednostavno i nekomplicirano ispričana priča o dvoje hrabrih, običnih ljudi koju su se drznuli izumiti jednu sasvim novu vrstu intimnosti.

Kada počnete čitati, moguće je da ćete pomislit da tekst koji teče toliko glatko, toliko jednoznačno, bistro i jasno teško da može biti medij za nekakva duboka promišljanja i složene spoznaje.

Ali… Ali! Stil kojim je knjiga pisana, glasovi samih likova su takvi da ne sakrivaju ništa – kao što ni Addie i Louis ne pokušavaju sakriti ništa. Njihove potrebe se mogu izraziti u nekoliko riječi. Problem nastaje onda kada okolina treba percipirati te potrebe i u tom procesu na njih nalijepi svoje predrasude i pretpostavke – upravo zato što takav odnos ne poznaje, a nastoji ga sebi objasniti kroz one odnose koji mu jesu poznati.

Nevjerojatno je koliko boli može proizaći iz jednog takvog nerazumijevanja, iz jedne nespremnosti okoline da odraslim, zrelim pojedincima, koji su društvu već dali sve što su mogli i koji mu ništa više nisu dužni, dade slobodu da s nekim drugim, sasvm sporazumno, izgradi odnos savršeno skrojen po mjeri dvije duše koje se sastaju u noći i – pričaju.

Sve, apsolutno sve u vezi ove knjige me osvojilo. Naslovnica je divna! Čak mi je ljepša ova naša nego sve druge koje mi je pokazao gospodin Google. 🙂

Čista Goodreadsova petica od mene!

Za sve one koji su posebno voljeli knjige “Čovjek zvan Ove” F. Backmana i “Neočekivano hodočašće Haroldy Fryja” R. Joyce, ova knjiga će biti pravi izbor. 🙂

I za kraj odlična vijest – tijekom ove godine čeka nas film snimljen po ovoj knjizi, a uloge Addie i Louisa već su dodijeljene Robertu Redfordu i Jane Fonda.

Izvor: www.ew.com