Ne znam kako su me i starac i more preskočili (preveslali?) u srednjoj školi, ali jesu. Kako pohađah ekonomsku školu, uvijek mi je ostala ta knedlica u grlu, bojazan da su gimnazijalci, koji su čitali neke “pametnije” knjige dobili malo više iz svog školovanja nego mi nižestatusni srednjoškolci. (Zahvaljujući izvrsnom nastavniku, Ivici Veršiću, to je nije bio slučaj u Ekonomsko-birotehničkoj školi u Splitu. Nadam se da je još živ i da je još tamo.)

Još otkad sam postala svjesna da će me, zbog razlike u nastavnim planovima i programima, neke lektire zaobići, sve sam se zaklinjala da ću ih kad-tad sve pročitati. Kao, uzeti ću ja one Vodiče za lektire kroz srednje škole, pa po redu… Kako mi ide za sada? Eh… nda. Da mi se nije dogodilo da neplanirano osvanem u Splitu prošlog tjedna i još manje planirano tamo ostanem pet dana, sumnjam da bi se u moju čitateljsku mrežu uskoro ulovio Hemingway.

Željna štiva na hrvatskom jeziku (prijevoda barem), prekopavala sam ja prekrcane police u svojoj staroj sobi. “Trebam nešto kratko i nekomplicirano, da mogu čituckati nakon ručka dok budem probavljala pojedeno u ležećem položaju… Stranac? Teško mi sjeda Camus kad je vani lijepo vrijeme… Svjetionik? Naaah, sorry, Virginia, I’ll pass… Orwell, hm… nope, kokoške-revolucionare ostavljam za neku drugu priliku… aaaaha, pa zašto ne…” Dva sata kasnije sjedim ja u tišini i srce mi se stislo za starim ribarom, a ni grlo nije ništa labavije.

Dragi moji (ex)gimnazijalci, vama je poznata radnja knjige “Starac i more”. Radnja je toliko jednostavna da stane u dvije rečenice. Stari ribar Santiago se, nakon skoro tri mjeseca bezuspješnog ribarenja, otisne malo dalje na pučinu u nadi da će uloviti bilo što, ako ne za staru slavu i čast, onda barem za hranu. Nakon što se na jednu od udica uhvati nešto veliko, starac se upušta u borbu sa ribom kakvoj se odavno prestao nadati, ali i koliku nikada prije nije vidio.

Sve je tipični hemingvejevski jednostavno; jednostavna bijeda starca koji gaji jednostavne nade u jednostavnom ribarskom selu, gdje generacije ljudi žive svoje jednostavne svakodnevice. Odjeća starca je jednostavna; pohabana i istrošena, ali sasvim dovoljna. Hrana je jednostavna u tome što su okusi vrlo osnovni, a količina dovoljna samo do sutra. Jednostavna su i razmišljanja stanovnika malog ribarskog sela – Santiago je star i napustila ga je ribarska sreća. Toliko je star da ljudi zaboravljaju njegove veličanstvene ribarske uspjehe. Zaboraviti starca je također vrlo jednostavno. Ali i starac ima jednostavnu želju – uloviti. I ta jednostavna želja njemu je dovoljna da se otisne daleko na pučinu i prepusti svojoj jednostavnoj sudbini.

“Sve je na njemu bilo staro, osim očiju koje bijahu boje mora, vesele i neporažene.”

Prije nego što sam došla do polovice knjige, naučila sam lekciju o skromnosti, o “želim” i “trebam” i nesrazmjeru te dvije kategorije u svom životu. Čovjeku treba jastuk da bi spavao,  uvjerena sam ja. Santiagu ne treba; njemu su dovoljne stare novine omotane oko ono malo odjeće što je ima. Meni treba doručak, ručak i večera i 1001 zdjela da u njoj spremim obroke. Santiagu treba udica, sunce, nož i malo soli. I šalica kave. Svjesna sam da je Santiago lik iz priče. Ali sam do pola knjige naučila da bi možda neimaština i bijeda mogla biti stanja koja samo znače “imam samo ono što mi treba”, a koja ja, koja stalno gomilam smeće koje mi ne treba, ne razumijem.

Drugi dio knjige počinje za mene onoga trena kada starac shvati da se na jednu od udica upecalo nešto veliko. Počinje višednevna, surova borba starca i ribe, velike mečarice (atlantski plavi iglan, makaira nigricans). Ta je borba posljednje odmjeravanje Iskustva i Vještine s jedne strane te Snage Prirode s druge, koju oplemenjuje duboko poštovanje starca prema ribi. Starac se divi snazi ribe prije nego što je ugleda te iako je svjestan da njihov sraz može završiti ili njenom smrću ili njegovim neuspjehom, odlučan je da ribu poštuje i da joj svojom vještinom i znanjem podari dostojanstvenu, nježnu smrt koju takva veličanstvena riba zaslužuje. Njegova je ljubav prema moru zapravo gotovo pobožno poštovanje, odnos živ i dugotrajan i jednako kompliciran kao odnos među supružnicima.

“Oduvijek je mislio o moru kao o la mar, kako ga ljudi zovu na španjolskom kad ga vole. Kadšto oni koji ga vole govore ružno o njemu, ali uvijek govore tako kao da je riječ o ženi. Neki od mladih ribara, koji se služe plutačama kao plovcima, koji posjeduju motorne čamce što su ih kupili kad su dobro zarađivali na jetrima morskih pasa, nazivaju more el mar, u muškom rodu. Govore o njemu kao o suparniku ili o nekom mjestu ili čak kao o neprijatelju. Ali starac je oduvijek mislio o njemu u ženskom rodu kao o nečemu što dijeli ili uskraćuje velike milosti, a ako je gdjekad divlje ili zlo, to je samo zato što ne može biti drugačije. Mjesec djeluje na njega kao i na žene, mislio je.”

Riba je prilika za njegov posljednji ribarski trijumf; prilika da se dokaže onda kada su ga svi u selu gotovo otpisali, kada su ga počeli sažalijevati, kada su počeli misliti da je vrijeme da se starac zatvori u svoju kolibu i ustupi svoje mjesto na pučini mlađim ljudima. On danima trpi samoću, nevrijeme, bolove, ozljede, umor, glad, svoje unutarnje demone i sumnje.

“Možda je bio grijeh ubiti ribu. Mislim da je tako iako sam je ubio da prehranim sebe i mnoge druge. Ali onda je sve grijeh. Nemoj misliti na grijeh. Kasno je da misliš na grijeh, a ima i ljudi koji su za to plaćeni. Neka oni misle na te stvari. Ti si rođen da budeš ribar k’o što je i riba rođena da bude riba.”

Njegova veličanstvena borba sa prirodom i sa samim sobom odvija se daleko na pučini, daleko od mlađih očiju koje bi ga mogle barem još jednom pogledati sa poštovanjem i divljenjem, daleko od svjedoka koji bi mogli svojim još uvijek snažnim rukama zapljeskati posljednji put starčevoj vještini i izdržljivosti.

Ovo je nešto za što osjećam da nije samo meni dobro poznato. Naše najznačajnije borbe tako se često odvijaju u samoći, naše najveće pobjede i porazi događaju se daleko na pučinama naših života i u mrklom mraku, u orkanskim naletima sumnji i na golemim valovima straha. Pa i one teško izborene uspjehe divljački napadnu i rastrgaju bez imalo poštovanja… Često, tako često, jedino što od toga ljudi vide na kraju su naš umor i gomila kostiju – naš neuspjeh. Kome objasniti koliko si se dugo hrabro držao? Kome reći što si sve žrtvovao? Koga uvjeriti da si stotinu puta odlučio ustrajati kada si već bio na korak od toga da pustiš sve konope? Kako objasniti da si još uvijek praznih ruku jer ti je, bez pitanja i divljački, oteto ono za što si se do krvi borio? Tko bi htio poslušati? Tko bi htio razumjeti? Tko bi htio vjerovati? Nitko. Nitko. Nitko. I što čovjeku ostaje? Mala trošna koliba, jastuk od starih novina i snovi o ljepšim vremenima, kada su naše pobjede bile i lakše i trivijalne, ali barem vidljive…

Srce mi se slomilo za tim starim ribarom. I mislim da sam trajno onesposobljena slušati ovu predivnu pjesmu, a da me plač ne zaškaklja u nosu. Prvi put kad sam je čula nakon što sam dovršila knjigu, rasplakah se k’o dijete…

španjulet – cigareta
porat – luka
feral – vrsta svjetiljke za ribolov

Zato što sigurno svi znamo barem jedno naborano lice blagih očiju, čiji težak život sve više razumijemo što smo stariji, prema čijim borbama imamo sve veće divljenje što nam životi postaju kompliciraniji. Svi znamo barem jednog starca koji je morao otići, a čija nam zaštita, iskustvo, neustrašivost pred problemima, čvrsta podrška i strpljiva snaga nedostaju.

Hvala na čitanju!

I ako imate vremena, svakako pogledajte ovu animiranu verziju priče: