Što ako je dvoje ljudi stvoreno jedno za drugo, ali se stalno mimoizlaze?

Firenca, 1997.
Još samo jedan dan u ovom prekrasnom gradu obilježit će kraj Tessinog jednomjesečnog putovanja Europom. Uskoro odlazi na studij, uskoro će se početi ostvarivati san koji su ona i njezina majka dugo njegovale.

Prije nego što se ona i Doll iz kampa spute na posljednju šetnju gradom, otići će samo pogledati malu crkvu na vrhu brežuljka, kojoj se divila iz daljine…

Firenca, 1997.

Otkako mu je brat tragično preminuo nekoliko mjeseci ranije, Gus je počeo trčati kako bi što više vremena provodio sam. Pogotovo na ovom prisilnom ljetovanju sa svojim roditeljima, prije nego ode na studij.

Jutarnje trčanje toga jutra odlučio je okruniti penjanje na brijeg, kako bi pogledao malu crkvu na vrhu brežuljka izna Firence…

Tamo su se prvi put ugledali… A već za nekoliko sekundi smetnuli jedno drugo s uma, vrativši se svojim uobičajenim životima.

Tog jutra u Firenci, Tess nije mogla iz misli izbaciti riječ “piangere”. Tog jutra u Firenci, Gus je, ne znajući odakle mu je to odjednom došlo, rekao “Ultimo giorno, ma ritorno”.

To dvoje osamnaestogodišnjaka jedva čekaju započeti svoje nove živote.

Tess želi otići na studij kako bi se izborila za samostalnost i svoje mjesto pod suncem, kako bi, nadala se, za vrijeme studija otkrila tko ona doista jest kao osoba koja nije tek jedan od članova svoje obitelji.

Gus, pak, samo želi pobjeći iz doma u kojem se osjeća kao ono manje voljeno dijete. Štoviše, kao dijete koje je osuđeno živjeti u sjeni svog pokojnog brata. Želi stvoriti za sebe život u kojemu će ga prestati progoniti i krivnja, kao i stalne usporedbe s Rossom u kojima uvijek gubi.

Međutim, stvari se vrlo brzo počnu odvijati vrlo pogrešno, i za Tess i za Gusa…

Tessina majka umire od karcinoma, a Tess se mora odreći svog (i majčinog sna) o studiranju jer na sebe mora preuzeti skrb o najmlađoj Hope, djetetu koje iskazuje vrlo primjetne osebujnosti u ponašanju. Njezino dvoje braće odavno su otišli od kuće i premda pokazuju suosjećanje prema Tessinoj sudbini, ne iskazuju i interes da se aktivno uključe u podjelu odgovornosti oko odgoja male Hope. Tessin otac, pak, situaciju vidi kao još jednu nepravdu spram vlastitog teškog života.

Kako vrijeme odmiče, Tess je bolno svjesna da će njezin život izgledati puno drugačije od onoga kako je priželjkivala… A onda se zaredaju i događaji kojih bi se zaprepašteno pribojava, da ih je samo mogla naslutiti.

Gus, s druge strane, dobija sve ono o čemu je Tess sanjala. No, kako vrijeme prolazi, čini se da Gus ne može donijeti jednu jedinu ispravnu odluku; kao da, koliko god se trudio, ne uspijeva svoj život usmjeriti onim putem na kojemu se ne sapliće o Rossa – uspomene na Rossa i ljude koji su mu bili bliski.

Koliko god se trudio živjeti nezavisan, sretan i ispunjen život, čini se da Gusu ne polazi za rukom ni približiti se onoj ideji sreće koju je u svojoj budućnosti zamišljao dok je u ljeto 1997. godine boravio u Firenci.

Čitavo to vrijeme, sve te godine, ni Tess ni Gus nisu svjesni da im se putanje presijecaju, ali da se njihove dvije životne niti nikada ne dotiču, nikada ne upliću u zajedničku priču.

Toga je svjestan čitatelj i TO je ono što je u ovoj knjizi toliko IZLUĐUJUĆE na najbolji mogući način. 🙂

Kate Eberlen je u knjizi “Ako se ikada sretnemo” ispričala dvije zasebne, ali dvije jednako zanimljive priče. Kada bi svaka od ove dvije priče dobila svoju knjigu, to bi bile dvije sjajne knjige. Dobiti te dvije priče u ovom 2u1 paketu je stvarno, stvarno poslastica.

Zbog čega izmjenjivanje njegove i njezine strane priče nikada ne dosadi? Zbog toga što autorica nikada ne daje njegovu i njezinu perspektivu na isti događaj. Trenutke zbližavanja (ali ne i susreta) autorica bratski dijeli između ova dva lika; situaciju kojoj kao čitatelj svjedočimo iz Gusove perspektive nećemo kasnije naći kod Tess i obrnuto. Tek ćemo po nekim posebnim znakovima znati da je Tess u Gusovoj blizini (i htjet ćemo je počupati za rukav i SVE joj reći) ili ćemo znati da Gus upravo stoji u redu za blagajnu iza Tess, i nećemo moći ništa!

Premda svi kažu da je čitatelj taj koji oživljava neku priču, ovdje se tako snažno osjeti koliko smo mi kao čitatelji nemoćni. I baš taj osjećaj stvara onu slatku agoniju čitanja, kada nas autori prisile na odgodu zadovoljstva, u zamjenu nam nudeći još malo informacija, baš na kapaljku.

Kada sam bila negdje na polovici knjige, na Facebooku sam napisala da “Ako se ikada sretnemo” ima ono nešto što ima knjiga “Tu sam pred tobom”, ali tada nisam znala reći točno što. Ne znam ni sada, ali i dalje sam uvjerena da “to nešto” ima. Nisu to samo likovi koje i povezuje i razdvaja nekakva čudljiva sudbina; ima nešto u načinu pripovijedanja, u slikovitosti i melankoličnosti okoline u kojoj se naši likovi kreću. Ima nešto u tom nizu ljubavnih odnosa koje likovi imaju – djeluju kao ono pravo, ali ne ispunjavaju dovoljno da bi to doista bili. A to je upravo nešto što su imali, svatko u svoje vrijeme, i Lou i Will.

Premda i dalje ne znam objasniti zbog čega se u mojoj glavi ove dvije knjige drže ruku pod ruku, svakako ostajem pri tvrdnji da će vam se, ako vam se svidjela “Tu sam pred tobom”, jako svidjeti i “Ako se ikada sretnemo”.

I, Bože mili, došlo je vrijeme da priznam – apsolutno patim za crvenokosim frajerima. 😀 I imam nešto što svi koji me poznaju zovu “specifičan estetski ukus”. Moj dragi, pak, to zove “nemaš uksua”.

Glumci na koje meni oči ispadaju su Gaspard Ulliel, Tom Hiddleston i – da – Eddie Redmayne. Eddie prekrasni, talentirani, čudesni Eddie Redmayne.

U jednom dijelu knjige spomene se da je Gus vrlo sličan Mariusu iz filma Les Misérables. A tko ga glumi? Pa naravno, Eddie Redmayne. 🙂 I to je to. Ako ikada ikome padne na pamet snimiti film po ovoj knjizi, strašno ću se naljutiti ako za Gusovu ulogu odaberu ikoga drugog. 🙂

U magazinu The Bookseller piše da je Mantle (dio Pan Macmillan nakladničke mreže) pobijedio u vrlo tijesnoj utrci za otkup izdavačkih prava na ovu i još jednu knjigu iz pera Kate Eberlen.

Piše, također, da je ovo prva knjiga koju je autorica izdala pod pseudonimom Kate Eberlen, stvarnim imenom svoje pokojne bake. Autorica je prethodno napisala nekoliko knjiga pod vlastitim imenom, Imogen Parker.

Zanimljivo je da je Imogen Parker, napisavši svoju posljednji knjigu 2008. godine, potpuno odustala od pisanja. Kako sama kaže, odluka je bila rezultat spleta mnogih okolnosti, no gubitak samopouzdanja činio je znatan dio te odluke.

Svoje post-spisateljske dane provodila je sa suprugom u Italiji, poučavajući engleski jezik, kada joj je na pamet pala ideja za knjigu “Miss You” ili Ako se ikada sretnemo”. Odluka da knjigu napiše pod novim imenom značila je i novo samopouzdanje – uzbudljivo je iznova osmisliti samoga sebe.

Meni se svidjelo što je i autorica bila svjesna da sintagma “stvoreni jedno za drugo” nije potpuna, kao da joj fali jedan premaz realnosti. “Stvoreni jedno za drugo u pravo vrijeme na pravom mjestu” – to je već puno neobičnije i realnije.

Mnogi ljudi koji, kada se susretnu, počnu funkcionirati kao da su “stvoreni jedno za drugo” možda nikada ne bi profunkcionirali da su se sreli nešto prije ili nešto kasnije.

Lijepa mi je ta ideja (a i podudara se s načinom na koji i sama razmišljam o tome) da ljudi s vremenom postaju netko, postaju nešto i da su u različitim točkama tog svog postajanja savršeno kompatibilni ili savršeno nekompatibilni s nekim drugim. Stvar je lude sreće ili nesreće u kojim točkama te svoje transformacije, tog svog postajanja će se susresti s nekim drugim bićem i što će se iz takvog susreta izroditi.

Još jedna stvar koja ovoj priči daje originalnost jest činjenica da odstupa od nekakve formule kojom se služe suvremene romantične priče – dvoje mladih ljudi se susretnu i tek onda počinje ono gorkoslatko povuci-potegni koje drži čitatelja zakovanim za knjigu; zajedno upadaju u nevolje i nesporazume, razvijaju otvorena antipatije jedno prema drugome ili zajedno nadvladavaju nemoguće prepreke kako bi, konačno, bili jedno s drugim.

Kod Tess i Gusa se stvari odvijaju drugačije – oni svoje odrastanje i sazrijevanje, svoje ljubavne pogreške i brodolome i većinu “odraslog” života prolaze udaljeni jedno od drugog. Ni ne znaju jedno za drugo. Nisu oni likovi koji maštaju jedno o drugome ili žale jedno za drugim živeći odvojene živote, svjesni da su sve ljubavi tek nesavršeni nadomjestak za ono što bi mogli imati da su s “onim pravim” ili “onom pravom”.

Tess i Gus su stavljeni u poziciju da, sasvim odvojeno i nezavisno, nadrastu (da ne kažem prebole rasap iluzije) neke romantične ideje o tome da se srodne duše susreću rano u životu i da je jedina jedina prava ljubav ona koja se u početku, čak i godinama, baš čini kao takva.

A i zanimljivo je razmišljati jesmo li se ikada i koliko puta, ne sluteći ništa, približili ljudima koji su nam tek mnogo godina poslije postali jako bliski. Isto tako, zanimljivo je razmišljati s kojim se to ljudima sada mimoilazimo, a koji će nam jednoga dana postati bliski i važni.

Dragi bi me vjerojatno udavio kada bi znao da mi je glavom upravo proletila ova misao: “Zamisli, Iva, možda se na tim vašim putovanjima mimoilaziš ili ćeš se mimoići s čovjekom s kojim ćeš jednoga dana dijeliti krevet.”

Malo je vjerojatno, naravno, ovo je čisto jedna zabavna vježba zamišljanja. Nadam se da ćemo si nas dvoje još dugo godina ispod popluna pokazivati smiješne fotke na mobitelu i jedno drugome stavljati ruku preko usta da roktavim smijehom ne probudimo dijete.

Konačno, da završim – “Ako se ikada sretnemo” dobija Goodreadsovu peticu od mene, i postaje prvi naslov na popisu preporuka za ljeto 2017. godine. 🙂

Ako vam se sviđa ova knjiga/recenzija, svakako pogledajte i:
TU SAM PRED TOBOM – Jojo Moyes
MI – David Nicholls
7 razloga da pročitate knjigu “Tu sam pred tobom” (ako već niste)

Hvala na strpljenju! 🙂