“Posljednja ljubav babe Dunje” vam ima oko 170 stranica. Koju god stranicu nasumično otvorite, upoznat ćete jednu te istu babu Dunju, koja je konačno odlučila stvari raditi po svom. Bilo je krajnje vrijeme – nije joj više 82 godine, pa da ima vremena za zafrkanciju.

Ja sam babu Dunju odlučila, kao što će i većina vas to napraviti, upoznati na prvoj stranici. I gdje je sretnem? Krenula ona zavrnuti vratom Konstantinu, susjedinom pijetlu, koji ju je po tko zna koji put probudio usred noći. Nije Konstantin kriv, vidite; radijacija je valjda učinila da se glasa glasnije nego što bi pijetao trebao moći, a i pošemeren mu je unutarnji sat…

Već tu sam ja u babi Dunji prepoznala srodnu dušu i već tu je u meni izazvala divljenje. Dok je ona, vidite, proaktivna, ja sam godinama budna u krevetu maštala da istu sudbinu udijelim životinjama koje su bivši susjedi držali. Samo što su ove “moje” životinje bile četveronožne, dlakave i u 06:00h vezane ispred dućana veličine kutije za cipele, u kojem bi njihova vlasnica trošila 25 minuta da kupi mlijeka, kruha, sirnog namaza i, štajaznam, 500 metara četvornih valovitog lima.

Već sam, dakle, na prvoj stranici knjige “Posljednja ljubav babe Dunje” označila dva povelika paragrafa i pored njih napisala LOL. Znate već da šaram i pišem po knjigama. Ne znam odakle mi ta navada, jer sam se rodila čak 2 godine prije černobilske katastrofe. No, kako kaže ovaj drugi paragraf koji sam na prvoj stranici označila:

Kada se 1986. godine dogodila nesreća u Černobilu, Černovo je bilo u takvoj zabiti da nitko od stanovnika nije imao blage veze da se ikakva katastrofa dogodila. Živjeli su bezbrižno ozračeni dok u selunisu osvanuli u bijele skafandere odjeveni likvodatori, koji su pištećim spravama mjerili snagu zračenja. Onda su ljudi počeli panično bježati.

Otišla je s njima tada i baba Dunja. Bila je tada, kako sam kaže, još jako mlada. Bile su joj tek pedeset i dvije godine i u Černovu je čitav svoj životni vijek provela kao medicinska sestra i primalja. Kako je vrijeme prolazilo, nije joj bilo jasno zašto je otišla, pa se baba Dunja odlučila vratiti u Černovo. Kad je stigla, mogla je birati kuću u koju će se useliti.

Malo po malo, za njom su došli ostali; neki živi, neki mrtvi, ali svi su u Černovu našli svoj novi dom jer su svi htjeli da ih nitko ne uznemirava. U Černovu su vodili svoje odvojene živote, nitko nikome nije pretjerano pomagao, nitko ni sa kime nije bio pretjerano blizak, no nitko nikome nije dosađivao. I svima je upravo tako odgovaralo.

Povremeno bi u Černovo svratio kakav novinar ili znanstvenik koji bi brzo pokupio uzorke ozračene vode i hrane, čudeći se ekscentricima koji su tamo kao namjerno čekali da vide na koji će ih uvrnuti način radijacija usmrtiti. No, stanovnici su znali da nisu u Černovo došli kako bi jednoga dana nekamo otišli… Došli su da tu i ostanu i dočekaju smrt, baveći se sobom i vlastitim životima, u miru Gospodnjem.

Kako piše na poleđini same knjige: “Smrtno bolesni Petrov ljulja se u mreži i čita ljubavne pjesme, bračni par Gavrilov igra šah, mljekarica Marja flertuje sa stogodišnjakom Sidorovim, a baba Dunja piše pisma svojoj kćeri Irini, kirurginji u njemačkoj vojsci, i unuci Lauri koju nikad nije vidjela.”

Ovi čudni ljudi svjesni su da su čudni, ali i da pripadaju jedni među druge, koliko god međusobno distancirani bili, i da pripadaju tom zaboravljenom mjestu.

I ovi čudni ljudi točno znaju koga na tom mjestu nikada nećete i ne biste smjeli vidjeti, osim ako nije smrtno bolestan. A nekog takvog je, čini se, jedan otac upravo doveo u Černovo…

Odjednom, stanovnici Černova više ne mogu indiferentno gledati svoja posla. Ne mogu se prisiliti da se izgube u svom vrtu, svojim knjigama, svojim brigama. Među njima se nalazi netko tko tu nije dobrodošao, a stanovnici Černova, živi i mrtvi, napokon se udružuju kako bi zajedničkim snagama učinili možda posljednju ispravnu, a možda i posljednju junačku, stvar u svojim životima.

Černovo možda i jest čudni, mali, zaboravljeni raj, ali nije raj za svakoga…

Nisam čitala “Najljuća jela tatarske kuhinje” Aline Bronsky (povremeno spomenem svoje rupe u načitanosti kada je su u pitanju suvremena europska proza) i nema mi druge sada nego nabaviti svoj primjerak, možda na ovogodišnjem Interliberu, i pokušati se iskupiti za ovaj propust.

Dok sam slagala bilješke za ovu recenziju, počela me svrdlati misao da je meni priča o bakicama koje se vraćaju na nuklearnom katastrofom uništeno područje poznata. Gospodin Google je čarobnjak, of skroz. U sekundi sam našla članak na Telegraph.co.uk iz 2012. godine koji je pisao o grupi žena (manja grupa od većeg broja preživjelih koji su se počeli vraćati već 3 mjeseca nakon eksplozije reaktora u Černobilu) koja tvrdi da ne može zamisliti život nigdje drugdje.

Stvar koja me posebno dirnula u ovoj knjizi jest sudbina žene i njezin vlastiti osjećaj pripadnosti nečemu i nekome.

Baba Dunja kaže da se vratila u svoj rodni kraj jer nigdje drugdje nije znala živjeti. Duša ju je vukla natrag, unatoč opasnosti. Ipak, ono što je na neki način “dozvolilo” babi Dunji (i ovim ženama iz Telegraphovog članka) jest činjenica da su godine rađanja na neki način ostale iza njih.

Znam da možda to tako nije trebalo ispasti, ali osjetila sam da jedan dio poruke kaže – ako više ne rađaš djecu, ako si žena u godinama u kojima se to od tebe više ne očekuje, ako si tu svoju dužnost obavila – sad možeš raditi što hoćeš. Sad možeš donositi odluke osluškujući samo svoju dušu. Sada se možeš odseliti i na ozračeno područje.

Dok imaš sposobnost rađati djecu, kako to misliš – ti imaš neke ideje o tome gdje bi i kako živjela? I još da TI o tome odlučuješ? E, ne može…

Znam da u ovoj priči postoji i ljepša poruka – zapravo, ljepša poruka i prevladava; ljude vuče njihov dom, osjećaj slobode, osjećaj autonomije, mir i jednostavnost života, bez obzira što je njihov dom tamo gdje većina ljudi nikada ne bi savila gnijezdo. Na mjestu odakle mnogi – mlađi, sposobniji, koji ispred sebe imaju više života nego iza sebe – hrpimice odlaze.

Podsjeća li vas ovo na nešto? I mislila sam…

U članku iz Telegraph.co.uk jedna baka čak kaže da je lakše preživjeti i živjeti uz sve opasnosti radijacije, nego podnositi razarajuću snagu tuge koja proizlazi iz odvojenosti od rodne grude: “You can’t take me from my mother; you can’t take me from my motherland. Motherland is motherland.”

Ipak, baba Dunja, koja nikada nije vidjela svoju unuku Lauru, kaže i ovo:

Pa tako i ja razmišljam ne živimo li i mi ovdje u zemlji iz koje ljudi bježe jer je ozračena. Hranom, vodom, zrakom i ljudskim dodirom, čini se, širi se depresija, beznađe, razočaranost, anksioznost i umor zbog uzaludne borbe za dostojanstven život.

Ako je u Černobilu eksplodirala nuklearna elektrana, kod nas je, čini se, eksplodirala iluzija o tome da je moguće oformiti obrazovano, nekorumpirano državno vodstvo koje bi interese zemlje i stanovništva stavilo na prvo mjesto, olakšavajući pojedincu da si olakša i uljepša život.

Hoćemo li i mi živjeti tjerajući svoje mališane što dalje od ovih krajeva, znajući da bilo što što je mlado, nježno, osjetljivo i u razvoju nema što tražiti ovdje? Hoćemo li živjeti od pisama i povremene fotografije?

Hoće li se i ovamo vraćati samo oni koji će čekati da umru, prazna želuca i praznih ruku, ali srca ispunjena činjenicom da su konačno “doma”, premda na tome “doma” stoljećima ništa zdravo neće moći živjeti?

Hoće li nam ovo biti dovoljno? Je li nam ovo dovoljno?

Prošlog tjedna sam pročitala dvije knjige koje su me nasmijavale do suza, ovu i “Taksi priče” Amera Tikveše. No, i jedna i druga su kroz sav taj humor progovarale o ozbiljnim, teškim i gorkim temama. Nismo mi čitatelji blentavi; vidimo mi to.

Znamo mi da je lijek gorak, i rado ga uzimamo u šećernom omotu načinjenom od odličnog humora. Kažu da neke stvari upravo ovako i dublje prodiru u tkivo.

Nadam se samo da će nam na vrijeme otvoriti oči… I što ćemo onda?

Ne znam.

Ne znam, i sve češće razmišljam o tome kako rijetko razmišljam dalje od “Što ćemo onda?”, a moram. Mora se. Moramo.

Netko mora ustati i zadaviti tog poremećenog pijetla od kojeg nitko od nas ne može mirno spavati.

…
…
…

Čekajte, samo da izrodim svu ovu djecu, pa ću onda biti revolucionarna… Pljuc.